Ajmo probati!

Ja sam Antonela, volonterka Nacionalnog pozivnog centra već skoro tri godine.

Kako je sve počelo?

Bila sam studentica četvrte godine socijalnog rada i u nekom prijelaznom razdoblju traženja smisla života, izgubljena u moru mogućnosti i opcija sa svih strana te snažne potrebe za djelovanjem kad sam slučajno naišla na oglas Udruge koji me prvenstveno zaintrigirao zbog tematike i rekla sam sebi: ajmo probati!

Kada sam došla na razgovor, tadašnja koordinatorica Zrinka mi je postavila pitanje: „Koja je tvoja motivacija za prijavu?“  Održala sam cijeli monolog o želji za pomaganjem drugima, na što je ona rekla: „U redu je i ako to radite da pomognete sebi.“ Tad sam shvatila da sam na pravom mjestu jer, istina, pomažući drugima sam zapravo pomogla sebi. To sam shvatila tek kasnije.

Kod prevladavanja straha puno mi je pomogla supervizija, konstruktivna kritika, savjet, ohrabrenje, utjeha i podrška  mentorica tako i od volontera/ki koji su bili sa mnom u smjeni.

NPC je dosad imao već dosta regrutacija i upoznala sam mnogo divnih ljudi različite struke, pogleda na život, svatko s nekom svojom pričom i od svakog od njih sam dobila komadić za sebe, kako profesionalno tako i osobno, stekla brojna prijateljstva i upravo nas je ta raznolikost oplemenila.

Rijetko sam imala neugodna iskustva, no, nisu svi pozivi jednostavni. Ljudi u nevolji ponekad su stjerani u kut i prirodna im je reakcija bijes i obrana, ali to je samo zid koji se može srušiti s nekoliko minuta razgovora i razumijevanja.

Meni osobno najstresniji pozivi su oni žrtava obiteljskog ili seksualnog nasilja, kojih sam imala najviše. Pozivateljice su se u tim slučajevima javljale nakon što su iskoristile sve resurse i mi smo im zadnja nada. Onda se javlja taj osjećaj bespomoćnosti, no, ono što sam upravo iz tih razgovora shvatila je da većina njih nije ni trebala mene da im riješim problem već samo nekog neutralnog da ih sasluša s podrškom i razumijevanjem. To se može primijeniti i na većinu poziva koje sam imala i s tim bih i završila..

Kad imate osjećaj da niste napravili ništa, za nekoga ste napravili jako puno i možda mu promijenili život samo jednim razgovorom. I mislim da je to moja najveća motivacija i misao vodilja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s