Europski dan žrtava kaznenih djela

EUROPSKI DAN ŽRTAVA KAZNENIH DJELA i ove se godine obilježava 22. veljače. Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja sudjeluje u obilježavanju tog dana i ove godine, uz brojne druge udruge i institucije u zemljama Europske unije.

Kako bi se u većoj mjeri ostvarivala prava žrtava u stvarnosti, od velikog je značaja da se što veći broj građana uopće osvjesti o pravima žrtava, o važnosti poznavanja tih prava te načinu njihova ostvarivanja. Važno je biti svjestan da se kaznena djela događaju svakodnevno, svugdje oko nas, te se mogu dogoditi bilo kome od nas, našim obiteljima, prijateljima, poznanicima, susjedima.  Vrlo je bitno znati da u takvim situacijama nitko ne mora stajati sam, već da postoji čitav sustav udruga za podršku, kako emocionalnu tako i pravnu, postoje organizacije i institucije koje su tu za žrtve, da ih informiraju i pomognu kroz proces oporavka i kroz tijek kaznenog postupka.

U trenutku kad se dogodi kazneno djelo, važno je da žrtva bude informirana i da joj se pruži sva moguća pomoć u trenutno nametnutoj ulozi u životu, ulozi žrtve. Ponekad nas surovi način modernog života navede da ne obraćamo pozornost na druge u potrebi te da ne prepoznamo da je nekome potrebno rame za plakanje, podrška kada je najpotrebnije. Stoga je postojanje linije esencijalni dio podrške žrtvama, gdje se žrtve mogu obratiti i otvoriti vezano za svoje probleme, misli, pitanja i osjećaje.

S ciljem da se osvjesti građane o pravima žrtava, u Zagrebu je organizirana Konferencija – obilježavanje Europskog dana žrtava kaznenih djela 22. veljače u Novinarskom domu. Osnovni cilj Konferencije je podsjetiti javnost na ostvarivanje temeljnih prava žrtava kaznenih djela  kao i razvijanje povjerenja u pravosudni sustav. U Vukovaru se isti dan održava Dan otvorenih vrata Udruge za podršku žrtvama i svjedocima od 09,00-16,00h na adresi Ljudevita Gaja 12, Vukovar. Također se u istom prostoru održava neformalno druženje organizacija civilnog društva koje rade na području pružanja podrške žrtvama kaznenih djela u gradu Vukovaru. Udruge partneri u organizaciji su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, te Bijeli krug Hrvatska iz Splita.

Na društvenim mrežama, Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja organizirao je kampanju za podizanje javne svijesti o postojanju ovog dana i za informiranje o pravima žrtava, kampanju „Podigni svoj glas za prava žrtava!“ putem registracije na Thunderclap http://thndr.me/ZPqis5 kroz dijeljenje obavijesti na društvenim mrežama uz hashtagove #EUvictimsday #116 006. Ovu kampanju podržali su i naši volonteri i suradnici, ali i brojne poznate osobe, kako bi prodrijeli do što većeg broja ljudi s našom snažnom porukom.

Zakon o kaznenom postupku koji uređuje prava žrtava i njihovo ostvarivanje, trenutno je u procesu izmjene te bi se trebalo u potpunosti usvojiti odredbe Direktive 2012/29/EU koja osigurava veća prava, podršku i zaštitu svim žrtvama te je neizmjerno bitno potaknuti sve uključene u rad sa žrtvama, osobito nadležne institucije, na što žurnije usvajanje promjena kako bi veća prava žrtava postala stvarnost. Prema Direktivi, države članice trebaju osiguravati da se žrtve priznaju kao žrtve i da se prema njima postupa s poštovanjem, na osjećajan, primjeren, stručan i nediskriminirajući način, u svim kontaktima sa službama za potporu žrtvama i službama za popravljanje štete ili nadležnim tijelom, koji postupaju u okviru kaznenog postupka.

Uz podsjećanje javnosti na prava žrtava i njihovu zaštitu, ovim kampanjama i okupljanjima povodom dana žrtava nastoji se ukazati na potrebu provedbe Direktive 2012/29/EU i u praksi, na način da se osigura pravilan pristup i odnos prema žrtvama kaznenih djela, poštujući i podržavajući odnos te da žrtve kaznenih djela dobiju odgovarajuće informacije, potporu i zaštitu i da im bude omogućeno sudjelovanje u kaznenim postupcima. Za potpuno ostvarivanje prava žrtava važno je da policija, državni odvjetnici i suci budu prikladno osposobljeni za rad sa žrtvama; da se žrtvama pruže razumljive informacije o njihovim pravima i slučaju; da žrtve mogu sudjelovati u postupku ako to žele te da im se pruži pomoć za sudjelovanje na suđenju; da se ranjive žrtve, kao što su djeca, žrtve silovanja ili žrtve s invaliditetom, identificiraju i na odgovarajući način zaštite; da su žrtve tijekom policijskih istraga i sudskih postupaka zaštićene.

Mi, volonteri, poručujemo žrtvama da nisu same, da nam se obrate na 116 006 i da se uz našu pomoć izbore za sebe. Za kazneno djelo nema isprike. Nema isprike za nedjelovanje. Nema isprike za pogrdne riječi.  Niste sami! Birajte 116 006! Birajte podršku!

Nina

“Sramota je nazvati se žrtvom”

Kada su žene skupile hrabrost i optužile komičara i glumca Billa Cosbyja za seksualne napade, javno mišljenje bilo je jasno: te su žene samo tražile svojih 15 minuta slave. Ili su tražile novac. Mnogi su se ljudi zapitali zašto su toliko dugo čekale da javno istupe s optužbama. Čini se da je većina ljudi željela živjeti u uvjerenju kako Bill Cosby ne može biti ništa drugo doli drag i simpatičan otac i suprug kakvim se godinama prikazivao na malim ekranima.

Victim shaming svakodnevno se događa u cijelom svijetu – oni koji su preživjeli silovanje, seksualne napade, nasilje u obitelji ili bilo koji drugi oblik nasilja, suočavaju se s ismijavanjem i osudom ukoliko javno progovore o zlostavljanju. Ponekad taj sram proizlazi iz zlonamjernih anonimnih komentara putem Interneta, a ponekad i od strane vlastite obitelji i prijatelja.

Neznanje je glavni razlog zašto se ljudi ne mogu ili ne žele povezati sa žrtvom. Nezamisliv dio cijele priče vezane uz victim shaming jest da je mnoge žrtve, kao i one u slučaju s Cosbyjem, strah da im nitko neće vjerovati, što je ujedno i razlog zašto ne žele otvoreno i javno reći što im se dogodilo. Zbog toga one čekaju, a za to ih se čekanje osuđuje.

Victim shaming može dijelom proizaći iz poricanja onih koji nikada prije nisu doživjeli nasilje. Oni jednostavno ne žele priznati da se to, isto tako, može dogoditi i njima. Međutim, brojke govore nešto sasvim drukčije – samo u Americi dogodi se jedan napad svake 24 minute.

Victim shaming također može biti posljedica naizgled nevinih pitanja, poput: “Što je odjenula? Što je pila?”, koja ukazuju da je žrtva samom svojom pojavom ili ponašanjem utjecala na ishod događaja. Javno je mišljenje kako samo promiskuitetne žene mogu biti seksualno zlostavljane – na taj način ljudi nasilje žele držati na udaljenosti, misleći pritom da neće biti napadnuti ukoliko se ne budu odijevali na određen način.

Kada govorimo o nasilju u obitelji, victim shaming može se pojaviti i u obliku pritiska od strane prijatelja ili obitelji, koji od osobe očekuju da svoj odnos s partnerom održava stabilnim i funkcionalnim, makar ta stabilnost bila samo prividna. U svemu tome, žrtve se na kraju osjećaju krivima za nasilno ponašanje i smatraju da će iznevjeriti sve oko sebe ako o tome javno progovore. S druge strane, ljudi stigmatiziraju i etiketiraju osobe koje ostaju u nasilnoj vezi te ih smatraju slabima ili glupima. Upravo ti ljudi sa sigurnošću tvrde da si oni to nikada ne bi dopustili.

Činjenica je da victim shaming otežava žrtvama da što prije potraže pomoć.

Što možemo učiniti kako bismo napravili prvi korak u zaustavljaju victim shaminga? Trebali bismo podići ljestvicu onoga što je trenutno prihvatljivo u društvu. Seksističke šale, ponižavanje žena u svlačionicama, ohrabrivanje stereotipa da muškarci moraju biti dominantni i mačo – sve to čini govor netrpeljivosti, nejednakosti, pa naposlijetku i mržnje.

Naša je zadaća ohrabriti žrtve, dati im do znanja da nipošto nisu oni krivi, već da se radi o rezultatu manipulacije njihovih zlostavljača. Također, moramo im dati do znanja što sve mogu učiniti za sebe, koje su im opcije dostupne, te ih uvjeriti kako će se njihova priča čuti i ozbiljno shvatiti.

*Prijevod članka: https://www.domesticshelters.org/domestic-violence-articles-information/what-is-victim-shaming#.WIeAjtIrKUm

Petra i Karla

Ruski parlament izglasao dekriminalizaciju obiteljskog nasilja

Ruski parlament je u petak, 27.siječnja 2017. godine, većinom od 380:3 izglasao dekriminalizaciju obiteljskog nasilja u slučajevima kada ono ne uzrokuje „znatne tjelesne ozljede“ i „ne događa se češće od jednom godišnje“.

Ovim potezom se uklanja kaznena odgovornost počinitelja obiteljskog nasilja te bi ono trebalo biti sankcionirano ili novčanom kaznom od 500$ ili kaznom zatvora do 15 dana, pod uvjetom da se ne ponovi u narednih 12 mjeseci.

Prijedlogu zakona slijedi izglasavanje u Gornjem domu parlamenta gdje se ne očekuje ikakvo protivljenje. Potom  ga mora potpisati i predsjednik Vladimir Putin, koji je svoju potporu prijedlogu već izrazio. Glasnogovornik Vlade Dmitry Peskov pred novinarima je izjavio da obiteljski sukobi „ne predstavljaju nužno obiteljsko nasilje“.

Ovaj prijedlog Donjeg doma parlamenta mijenja prošlogodišnju odluku Vrhovnog suda, kasnije podržanu od strane parlamenta, kojom se „nasrtanje“ koje ne uključuje tjelesne ozljede dekriminalizira, ali ostaje kazneno djelo ukoliko su žrtve nasrtanja  članovi obitelji. Andrei Isayev iz vladajuće političke stranke Ujedinjena Rusija, kaže kako je “zakonodavac ovim činom ispravio pogrešku načinjenu prošle godine i pokazao poštivanje želja javnosti”.

Časopis The Economist ističe Rusiju kao jednu od tri zemlje Europe i centralne Azije koje nemaju zakone usmjerene specifično protiv obiteljskog nasilja.

Kritičari ovog prijedloga upozoravaju kako će se takvim zakonom poticati obiteljsko nasilje i kriminal.  „Ovaj prijedlog bi uspostavio nasilje kao normu ponašanja“, rekao je tijekom rasprave Yuri Sinelshcikov iz Komunističke stranke. Odvjetnica za ženska prava Mari Davtyan izjavila je časopisu The Moscow Times da su postupci zakonodavca opasni i „šalju poruku da država više ne smatra obiteljsko nasilje pogrešnim.“

Associated Press izvještava kako je istraživanje provedeno u siječnju 2017. (VCIOM – Ruski centar za istraživanje javnog mišljenja) pokazalo kako 19% Rusa misli da „može biti prihvatljivo“ udariti svoju suprugu, supruga ili dijete „u određenim okolnostima“. Ta nacionalna telefonska anketa obuhvatila je 1800 ispitanika, a održana je 13.-15. siječnja.

Prema statistici Ruskog Ministarstva unutarnjih poslova, 40% svih kaznenih djela nasilja počinjeni su unutar obitelji. Brojke ukazuju na to da 36,000 žena svakodnevno doživljava fizičko nasilje od strane partnera, te da je 26,000 djece napadnuto svake godine od strane svojih roditelja.

Kad je prošlogodišnji revidirani zakon stupio na snagu u srpnju 2016., brzo je skupio protivnike, a konzervativna ruska političarka Yelena Mizulina nazvala ga je „anti-obiteljskim“ i rekla kako potkopava roditeljsko „pravo“ da tuku svoju djecu.

The Moscow Times izvještava kako Alyona Popova, aktivistica i zagovarateljica prava žena žali što je ovakvo razmišljanje široko rasprostranjeno u Rusiji. „Tradicionalne, ili točnije zastarjele vrijednosti opet su postale popularne“, rekla je.

Čak i ruska policija nevoljko se miješa u slučajeve obiteljskog nasilja, što mnogi u Rusiji smatraju „uplitanjem u obiteljske stvari.“ U studenom 2016., tužitelji su počeli istraživati policijskog službenika koji je dobio poziv žene koja se žalila na agresivno ponašanje svoga partnera. Umjesto da joj ponudi pomoć, policijski službenik je navodno rekao ženi kako će policija doći jedino ako ona bude ubijena. Ubrzo nakon toga, njen partner ju je nasmrt prebio.

Ellis i Nina

 

*Preuzeto sa http://www.usatoday.com