U ulozi svjedoka

Brojni počinitelji kaznenih djela uspješno su privedeni pred lice pravde upravo zahvaljujući svjedocima – hrabrim pojedincima koji su policiji i pred sudom ispričali svoja saznanja i tako pomogli institucijama da kazne one koji su prekršili zakon.

Biti svjedok kaznenog djela zasigurno nije lako. Mnogima u toj situaciji javlja se dvojba – prijaviti ili ne? I dok s jedne strane osjećaju dužnost i odgovornost da prijave kazneno djelo, nasuprot tome javlja se strah od moguće osvete počinitelja. Pojedinci se također ne žele „petljati u tuđe stvari“, pa radije šute i ravnodušno promatraju, umjesto da prijave kazneno djelo i time pomognu samoj žrtvi. Bilo da se radi o strahu ili nezainteresiranosti, potrebno je naglasiti kako smo dužni prijaviti kazneno djelo kojem smo svjedočili ili o kojem imamo informacije.

            Svjedočenje pred sudom – stresna situacija

Svjedoci se pozivaju na sud kako bi rekli sve što znaju o kaznenom djelu, počinitelju i okolnostima od važnosti za slučaj. Poziv na svjedočenje za mnoge predstavlja stres i nelagodu. Odjednom su se našli u nepoznatoj situaciji i pred njima je velika odgovornost.

Istraživanja su pokazala kako je znatan broj svjedoka izjavio kako su danima prije dolaska na sud osjećali uznemirenost i pritisak, a kod mnogih se javila nesanica i slični simptomi. Po samom dolasku na sud, mnogi od njih na hodniku ispred sudnice susretnu optuženika, njegovu obitelj i svjedoke obrane, što dodatno može povećati razinu stresa pred samo svjedočenje.

Ako se radi o teškom kaznenom djelu, velik broj svjedoka osjeća dodatan pritisak i strah od suočavanja s počiniteljem, kao i strah od moguće osvete zbog iskaza kojeg je dao na štetu okrivljenika. Osim straha za vlastitu i sigurnost svojih bližnjih, dodatan pritisak svjedocima stvara bojazan da će biti izloženi neugodnom ponašanju ostalih sudionika tijekom davanja  iskaza, kao i mogućnost da zakažu u svojoj ulozi i da pred sudom budu prikazani kao nekompetentni.

U slučaju teških i javnosti zanimljivih kaznenih djela, koja u medijima dobivaju prostor na naslovnicama i središnjim informativnim emisijama, pritisak na svjedoke još je veći. Što se od njih očekuje, kako će biti prikazani, hoće li njihovi podaci biti objavljeni u medijima – sve to znatno otežava njihovu ionako zahtjevnu ulogu.

            Prava i obveze svjedoka

Prilikom davanja svojeg iskaza svjedok je dužan govoriti istinu i dati točne i potpune informacije o kojima svjedoči. Naime, davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo, a svjedoku je omogućeno da ipak ne mora odgovarati na pitanja ako bi time izložio sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Osoba koja se poziva kao svjedok ima obvezu odazvati se pozivu, a ako zakon drugačije ne propisuje, dužna je i svjedočiti. Svjedoci koji se zbog zdravstvenog stanja, starosti ili invaliditeta ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojem borave, a moguće ih je ispitati i putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba.

Ponekad postoji opasnost da bi svojim iskazom svjedok mogao sebe ili blisku mu osobu izložiti ozbiljnoj opasnosti. U tom slučaju omogućeno mu je uskratiti iznošenje osobnih podataka, davanje odgovora na pojedina pitanja ili na davanje iskaza u cjelini, dok mu se ne osigura zaštita. Zakonom je propisana zaštita svjedoka koja se sastoji od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku – pod pseudonimom. U slučaju posebno velike opasnosti, ispitivanje će se obaviti u odvojenoj prostoriji od sudnice, posredstvom audio-video uređaja. Pritom će se lik ugroženog svjedoka i njegov glas izmijeniti tijekom ispitivanja.

            Podrška za svjedoke

            Izlazak pred sud za svjedoke može predstavljati psihički naporan i težak proces. Zbog toga je važno spomenuti gdje i na koji način mogu dobiti podršku kako bi se lakše nosili s ulogom u kojoj su se našli. U tome im, primjerice, mogu pomoći Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima koji uspješno djeluju u sedam hrvatskih gradova: Vukovaru, Osijeku, Zagrebu, Sisku, Rijeci, Zadru i Splitu. Oni ih mogu smiriti prije samog svjedočenja, upoznati ih sa izgledom sudnice, njihovim pravima i mogućnostima. Također, tu je i besplatna telefonska linija 116-006 Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Osim za žrtve, volonteri NPC-a dostupni su i svjedocima kako bi ih kroz telefonski razgovor uputili u njihova prava i obveze, kako bi im pomogli da se što bolje snađu u svojoj ulozi, upoznali ih s tijekom postupka pred sudom te im pružili emocionalnu podršku potrebnu zbog teške situacije, pritiska i stresa kojima su izloženi.

Istina je da nije lako biti svjedok kaznenog djela. Teška uloga u kojoj se svatko od nas u trenutku može naći. No to je ujedno i vrlo važna uloga, jer upravo zahvaljujući svjedocima, mnogi počinitelji dobili su zasluženu kaznu za teška kaznena djela koja su počinili.

 

Hrvoje

Advertisements

INTERSPOLNOST

Interspolnost. Interspolna osoba. Zvuči poznato, no zapravo vjerujem da većina ne razumije pojam ili da nije sigurna u njegovo značenje. Predstavljaju veliku nepoznanicu. Interspolna osoba. Kako ju definitirati? Muški i ženski spol to je lako, uči se u školi, opće su poznate informacije.

Interspolna osoba je osoba čije biološke karakteristike ne udovoljavaju medicinskim karakteristikama koje su tipične za određeni spol. Ustaljeno je vjerovanje kako postoje samo dva spola, muški i ženski  te da osobe koje imaju obilježja određenog spola pripadaju jednoj od tih grupacija. Kod interspolnih osoba situacija je sljedeća: postojalo je uvriježeno mišljenje da su oni negdje između ta dva spola te da o nekim drugim stvarima ovisi da li će interspolna osoba prevagnuti na ženski ili muški spol. Ispovijesti interspolnih osoba te događanja koja su se dogodila nekima od njih su zaista iznenađujuća. Kako bi vam najbolje približila događanja priložit ću primjer koji je jako poznat, slučaj Davida Reimera. David i njegov brat su blizanci. Rođeni su kao osobe muškog spola, no prilikom nezgode koju je  David doživio dok je bio mali ozlijedio je  spolni organ te na preporuku liječnika roditelji su odlučili da operacijom učine da David postane curica te da ga i tako odgajaju. Roditelji su to učinili iako je rođen kao dječak. Oko 11, 12 godine života kada zbog nadolazećeg puberteta i prirodnog nedostatka hormona David je morao početi primati injekcije kako bi se razvijao. David se osjećao nelagodno i uvijek je želio ostvariti sebe  i živjeti poput svog brata, kao muški spol, a ne kao ženski spol u kojeg su ga operacijom ”pretvorili”.  Primjer interspolne osoba je i kada se rodi curica koja  odgovara kriterijima za ženski spol, no ima neke muške organe unutar sebe ili se rodi primjerice bez vagine. Kod rođenja interspolnih osoba uvriježeno je mišljenje liječnika da osoba s ”dodatnim” karakteristikama mora ukloniti te karakteristike  operacijom ili medicinskim postupcima te učiniti da prevagne na muški ili ženski spol. Danas dolazi do promjena te se osvještavanjem ljudi i roditelja tijekom rođenja interspolnih osoba ne provode uvijek operacije ili drugi zahvati te interspolne osobe bez ikakvih poteškoća nastavljaju normalno život.

Koliko ima interspolnih osoba teško je saznati jer se zapravo medicinski stavljaju pod neke druge nazive/dijagnoze. Interspolne osobe se susreću sa raznim problemima. Prvi je kod rođenja kada zapravo svijest roditelja određuje da li će dijete biti interspolna osoba ili će učiniti da bude bliža muškom ili ženskom spolom. Određeni broj interspolnih osoba nikada ne sazna za zahvate koji su učinjeni jer se to prikriva lažima od bliskih osoba u obitelji zbog tzv. ”nesavršenosti rođenog djeteta” Neke osobe to saznaju slučajno, neke ulaskom u pubertet kada zbog prirodnog nedostatka hormona ih moraju početi primati.

Mislite da je interspolna osoba osoba novog, modernog doba? Varate se. Zapisi o interspolnim osobama odnosno o više vrsta spola datiraju još iz perioda 16 st. kada se u judaizmu spominju uz muški i ženski spol, Ay’lonit, Tumtum, Androgynos, Saris.  Prva operacija za promjenu spola kod tek rođene djece datira još iz 1849. godine.

Interspolnost je danas još uvijek tabu tema, no radi se na informiranju javnosti. Postoje kampanje i aktivisti koji svojim djelovanjem  kao primjerice model Hanne Gaby Odiele upravo to i čine. https://www.youtube.com/watch?v=H_5BFmwNk-s

 

Mateja