Kome se mogu obratiti žrtve obiteljskog nasilja?

roman-kraft-260082-unsplash

Veliki utjecaj na javno mnijenje o nasilju imaju mediji kao i o drugim društvenim pitanjima. Posljednjih dana mediji prenose razne informacije o postojanju odnosno ne postojanju sustava podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Primjerice, objavljena je informacija kako će se uskoro osnovati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja (iako on već postoji od 2013.godine). Mediji bi svakako kao izvor informacija trebali biti informiraniji te svojim djelovanjem točno informirati i senzibilizirati društvo.

Potrebno je istaknuti kako se Udruga za podršku žrtvama i svjedocima već više od desetljeća bavi pružanjem podrške žrtvama, jačanjem suradnje među pružateljima pomoći i širenjem mreže podrške. Besplatni i anonimni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja- 116 006 okuplja educirane  volontere koji svakodnevno od 8 do 20 sati pružaju podršku svim žrtvama kaznenih djela i prekršaja. Uvidom u dosadašni rad Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja (NPC) može se uvidjeti kako je najčešća pozivateljica upravo žrtva obiteljskog nasilja žena.

Kao i svake godine, 22. veljače, obilježio se Europski dan žrtava kaznenih djela. Unatoč tome što je Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja širio saznanja o svom postojanju na društvenim mrežama, pisani su članci o pravima koja pripadaju žrtvama, mediji se nisu odazvali pozivu da podrže kampanju njezinim dijeljenjem iako su im upućivani brojni pozivi i otvorena pisma. Neizbježno se postavlja pitanje, zašto se vapi za novim revolucionarnim sustavom podrške, ako se već postojeći ne potiče i ne obavještava širu javnost o njegovom postojanju.

Da bi osobe mogle tražiti podršku, prvi korak je da znaju za mjesta gdje ju mogu potražiti. Ako se osjećaju sami i nemaju saznanja o mjestima gdje mogu potražiti pomoć, sasvim je jasno da je ne mogu ni tražiti.

Jačanje postojećeg sustava podrške u vidu financiranja udruga i telefona specijaliziranih za to, otvaranje novih na onim područjima Hrvatske koje njima nisu opremljene čine se kao primjeri učinkovitog smjera rješavanja problema. Prijeko je potrebno jačanje kapaciteta stručnih javnih radnika, prvenstveno policijskih službenika i socijalnih radnika koji na svakodnevnoj razini rade sa žrtvama obiteljskog nasilja. Iz iskustva rada na liniji NPC-a može se zaključiti kako je sustav na papiru učinkovitiji nego u praksi, posebice u manjim mjestima i ruralnim sredinama, stoga se kao važan element podrške žrtvama ističe senzibiliziranje radnika i njihovih lokalnih sredina kako bi strah od osude i bezizlaznosti situacije prestao moriti žrtve obiteljskog nasilja.

Iako je sustav podrške manjkav osobito u vidu dovoljne teritorijalne pokrivenosti,  on svakako postoji već duži niz godina. Postoje udruge u Hrvatskoj kojima je u glavnom fokusu podrška ženama žrtvama nasilja, koje uključuju savjetovališta, stručne pomagače, sigurne kuće. Navedene udruge u svom angažmanu zagovaraju prava žena u društvu i bore se za veću vidjivost navedenog problema u javnosti.

  • SOS telefon Ženska Pomoć Sada 0800 655 222 0-24
  • Interaktivna karta pomoći ženama sa svim udrugama i organizacijama pružateljima usluga. Na slici je vidljiv izgled karte koju možete približavati u željenom području te naći informacije i kontakte o uslugama pojedinih organizacija:
  • slikaa

Također, u institucionalnom okviru postoji 24-satna podrška. U svakom Centru za socijalnu skrb postoji dežurstvo te socijalni radnik koji je dežuran 0-24 i dužan reagirati u bilo koje doba dana i noći na poziv policije. Policija je također dužna reagirati na svaku prijavu i svaki poziv u pomoć u bilo koje doba dana i noći:

  • 112 – jedinstveni telefon za hitne slučajeve 0-24
  • 192 – hitni broj policije 0-24

Navedeni linkovi poveznice su na web stranice na kojima je također moguće naći informacije za žrtve nasilja i kaznenih djela, pa ih je korisno proučiti i imati na umu postojeće kontakte za takve slučajeve:

 

 

Nina

Rezultati istraživanja:”Seksualno uznemiravanje na Sveučilištu u Zagrebu- iskustva i stavovi studenata i studentica”

classroom-1699745_1920

 Istraživanje ”Seksualno uznemiravanje na Sveučilištu u Zagrebu- iskustva i stavovi studenata i studentica” je provedeno u razdoblju od travnja do lipnja 2017. godine, a dio je diplomskog rada Ivane Andrijašević nastalog pod mentorstvom dr.sc. Maje Mamule i doc.dr.sc. Eve Anđele Delale na diplomskom studiju psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Cilj istraživanja bio je utvrditi aktualnu prevalenciju seksualnog uznemiravanja studenata i studentica na Sveučilištu u Zagrebu, kako onog od strane osoblja na fakultetima, tako i međuvršnjačkog, tj. od strane kolega i kolegica na fakultetima. Osim utvrđivanja prevalencije, istraživanjem se nastojalo ispitati i jesu li češće žrtve muškarci ili žene, imaju li muškarci i žene različite emocionalne reakcije na seksualno uznemiravanje, postoje li razlike u emocionalnim reakcijama ovisno o statusu počinitelja/počiniteljice (član/članica fakultetskog osoblja ili kolega/kolegica s fakulteta) te razlikuju li se muškarci i žene u stavovima o seksualnom uznemiravanju. Također, istraživanjem se nastojao steći uvid i u informiranost studenata/studentica Sveučilišta u Zagrebu po pitanju prijave seksualnog uznemiravanja na fakultetu.

U istraživanju je sudjelovalo 608 sudionika i sudionica (25% muškaraca i 75% žena), studenata i studentica šest znanstvenih područja Sveučilišta u Zagrebu.


Rezultati:

44.2% sudionika/sudionica istraživanja je izjavilo da je barem jednom doživjelo da član/članica fakultetskog osoblja ”Iznosi komentare temeljene na stereotipnim i/ili uvredljivim prikazima muškaraca ili žena”.

– stereotipni i uvredljivi komentari su se pokazali najčešćim ponašanjem i od strane kolega/kolegica na fakultetu, 49.8% sudionika/sudionica je izjavilo da su barem jednom čuli kolegu/kolegicu na fakultetu kako ”Iznosi komentare temeljene na stereotipnim i/ili uvredljivim prikazima muškaraca ili žena”.

muškarci u ovom istraživanju imaju veći broj iskustava sa seksualnim uznemiravanjem, kako od strane fakultetskog osoblja, tako i od strane kolega/kolegica s fakulteta.

– muškarci i žene se razlikuju i kada se radi o emocionalnim reakcijama na doživljeno seksualno uznemiravanje. Žene su tako češće izjavljivale da je iskustvo seksualnog uznemiravanja u njima izazvalo osjećaj ljutnje i neugode, dok su muškarci češće navodili osjećaj polaskanosti. Slični rezultati su dobiveni i kod seksualnog uznemiravanja od strane kolega/kolegica, muškarci i u ovom slučaju češće prijavljuju kako su im navedena iskustva laskava ili nebitna.

– seksualno uznemiravanje od strane fakultetskog osoblja u sudionicima/sudionicama izaziva neugodnije osjećaje te ga strože osuđuju u odnosu na seksualno uznemiravanje od strane kolega/kolegica na fakultetu. Kada su doživjeli seksualno uznemiravanje od strane fakultetskog osoblja, sudionici/sudionice su češće isticali kako osjećaju neugodu i ljutnju ili pak ne znaju imenovati osjećaj. Kada su, s druge strane, doživjeli seksualno uznemiravanje od strane kolega/kolegica na fakultetu, sudionici/sudionice su češće navodili kako im je navedeno iskustvo laskavo ili pak nebitno.

– utvrđene su razlike i u stavovima muškaraca i žena o seksualnom uznemiravanju. Muškarci su postigli viši prosječan ukupni rezultat na Skali stavova o seksualnom uznemiravanju od žena. Viši rezultat na upitniku ukazuje na višu toleranciju na seksualno uznemiravanje.

– od sudionika/sudionica istraživanja nitko svoje iskustvo nije prijavio fakultetu, a najveći broj je o tome razgovarao s prijateljima/prijateljicama (29.7%). Većina sudionika/sudionica (69%) ne zna kome se na fakultetu može obratiti u slučaju seksualnog uznemiravanja.

– kada ih se pitalo da procijene svoju informiranost po pitanju prijave seksualnog uznemiravanja fakultetu, 61.4% sudionika/sudionica je svoju informiranost procijenilo nedovoljnom, ne znaju kome bi se obratili niti što bi slijedilo nakon prijave.

Osim neinformiranosti sudionika/sudionica o prijavi seksualnog uznemiravanja na fakultetima kao indikatora nedostatka institucionalne zaštite studenata i studentica Sveučilišta u Zagrebu, nalaz koji je obilježio ovo istraživanje jest i onaj o muškarcima kao grupi pod većim rizikom od seksualnog uznemiravanja na fakultetima.

Navedeni nalaz je suprotan istraživačkoj hipotezi te nalazima ranijih istraživanja (domaćih i stranih). Sudionici, za razliku od sudionica, prijavljuju veći broj iskustava na upitniku o seksualnom uznemiravanju, ali pri navođenju emocionalnih reakcija ne ističu one koje bi ukazivale na to da su takvim iskustvom uznemireni.

Potpuno razumijevanje dobivenih nalaza bi podrazumijevalo teorijske i metodološke izmjene te sasvim novo istraživanje. Trenutačno se kao izgledne nameću dvije pretpostavke, prva je da su sudionici doista doživjeli uznemiravanje koje su naveli te su ga takvim i percipirali, ali oklijevaju u tome da izraze svoju uznemirenost. Druga je da sudionici, iako jesu doživjeli ponašanja navedena u upitnicima, ta ponašanja uistinu ne smatraju uznemirujućima. U tom slučaju, ako bi se za nužnu pretpostavku seksualnog uznemiravanja uzelo da osoba koja ga doživi treba biti uznemirena, tj. da takva situacija njoj treba biti neugodna te nepoželjna, konstrukt koji se pokušao ovim istraživanjem zahvatiti, u slučaju sudionika, ne bi mogao biti seksualno uznemiravanje.

 

Ivana

8. MART 2019.

Opće je poznato kako se 8. ožujka obilježava Međunarodni dan žena. Postalo je poput blagdana da se taj dan čestita svojim prijateljicama, kćerima, djevojkama, suprugama, suradnicama. Slavi se žene zbog toga što su upravo prijateljice, kćeri, djevojke, supruge, suradnice i svi se trude da ženama koje poznaju čestitkom podare osmijeh na lice.

No nekad se čini da cijelo društvo zaboravlja kako upravo te žene koje se slave osmog marta jednako kao i taj dan žive svoje živote ostatak godine. Ne smije se zaboraviti da iako imaju svoj dan, žene u Hrvatskoj NEMAJU:

  • jednake plaće za jednaka radna mjesta kao muškarci
  • jednaku zastupljenost u Saboru, Vladi i drugim rukovodećim pozicijama
  • jednakost u podjeli obiteljskih i kućanskih poslova
  • fleksibilnost u organizaciji obiteljskog života i karijere
  • slobodu osobnog izričaja bez osude
  • slobodu izbora stila života bez osude
  • podršku društva u vezi svojih reproduktivnih prava
  • povjerenje u sigurnu i kvalitetnu medicinsku uslugu
  • poštovanje medija i ne-seksističko izvještavanje

Dakako da se navedeni primjeri ne odnose na svaku ženu, no oni još uvijek predstavljaju velik problem u našem društvu. Čini se kako se žene moraju više truditi  kako bi dokazale svoj poslovni uspjeh i istaknule se. Tradicionalno društvo nameće visok zahtjev za vještim manevriranjem karijere i obiteljskog života. Čini se da se s jedne strane od žena očekuje da osnuju i brinu se za obitelj, a s druge strane i da budu moderne, emancipirane i da ustraju za poslovnim uspjehom. Imajući to na umu, današnje opće ekonomsko stanje u državi otežava prosječnoj hrvatskoj zaposlenici da teško zarađenom plaćom i malo slobodnog vremena uspije uzdržavati i uzdizati obitelj, dok ju istovremeno osuđuje ako to ne uspijeva.

Ono što svakako možemo učiniti je boriti se za jednakost i ženska prava. Simbolično 8. ožujka već se godinama održava Noćni marš motiviran navedenim društvenim nejednakostima kao izraz nezadovoljstva društva položajem žena u društvu. Velik odaziv žena, ali i muškaraca na ovaj događaj svake godine dokaz je kako postoji želja društva za pomakom naprijed u pogledu ženskih prava. To je odraz dugogodišnje borbe žena za svoje mjesto pod suncem i prava koja ženama kao ljudima pripadaju. Stoga se 8. marta obilježava  neumorna borba za bolje društvo i unapređenje kvalitete života.

 

Nina