NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA

man-2814937_1920

 

Sukob je situacija međusobnog neslaganja dviju ili više strana koja uključuje različite interese ili vjerovanje da njihovi interesi ne mogu biti istovremeno zadovoljeni. Riječ je o vrlo čestoj i univerzalnoj pojavi koja je sastavni, čak i neizbježni dio svakodnevnog života, a ključna stvar je na koji način sukob rješavamo. Iako to u pravilu nije učinkovito, u konfliktnim situacijama često reagiramo agresijom ili povlačenjem. Premda se sukobi razlikuju, postoji jedinstveni skup vrijednosti, potrebnih vještina i osobina pojedinaca/skupina koje su potrebne za nenasilno rješavanje sukoba.


Kako nenasilno rješavati sukobe?

Najznačajnija pretpostavka za nenasilno rješavanje sukoba je uvjerenje da se u situaciji sukoba više može postići rješenjem sukoba nego borbom te da su rješenja koja zadovoljavaju obje strane moguća!

Pri tome su značajne sljedeće vještine i osobine pojedinaca:

Komunikacijske vještine

Svaka osoba u socijalnoj interakciji ponaša se prema drugoj osobi u skladu sa svojim mišljenjima, opažanjima i vjerovanjima o njoj. Ona možda nisu objektivno točna, ali za osobu u tom trenutku predstavljaju jedinu i pravu istinu. Isto se događa i u situaciji sukoba.

Što tada možemo učiniti? Odgovor je – aktivno slušati.

Aktivno slušati znači parafrazirati (prevoditi riječi osobe s kojom razgovaramo svojim riječima), reflektirati (prepoznavati osjećaje sugovornika), sažimati, tražiti dodatna objašnjenja, pitati (postavljanje pitanja služi boljem razjašnjavanju situacije i razbijanju problema na manje situacije), verbalno i neverbalno pokazivati pažnju i potvrđivati da slušamo ono što nam sugovornik govori …

U konfliktnoj situaciji aktivno slušanje omogućuje nam da  jasnije utvrdimo što druga strana misli i osjeća. Katkada je već i to dovoljno za rješavanje sukoba, a ako i nije, uvelike pridonosi jasnijem utvrđivanju problema jer aktivno slušanje govorniku pruža mogućnost da potvrdi ili ispravi doživljaj rečenog kod slušatelja. Stoga, pokažite da vam je stalo, pokažite da slušate, ustanovite što sugovornik želi, ponovite da biste bili sigurni da ste shvatili.

Empatija

Empatija ili suosjećanje odnosi se na uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njenog položaja (patnje, ugroženosti). Suosjećanje je u obrnutoj svezi s agresivnim ponašanjem i empatičko razumijevanje jedna je od najzrelijih strategija rješavanja sukoba i pretpostavka nenasilnog rješavanja sukoba. Shvaćanje tuđih osjećaja i sagledavanje problema iz druge perspektive omogućava bolje razumijevanje sukobljenih strana, a time i mogućnost pronalaženja nenasilnog rješenja konfliktne situacije.

Samopoštovanje

Manjak samopoštovanja i negativna slika o sebi korijeni su brojnih sukoba. Osoba koja ima poteškoća s prihvaćanjem sebe, teško uvažava mišljenja i potrebe drugih ljudi, a potvrđivanje vlastite vrijednosti i vrijednosti druge osobe vrlo je bitno za međusobno uvažavanje i konstruktivno rješavanje sukoba. Pozitivna slika o sebi omogućava nam upravo to – prepoznavanje i prihvaćanje svojih, ali i tuđih potreba, vrijednosti i stavova.

Usko vezano za ovu pretpostavku je i iskazivanje umjesto potiskivanja vlastitih osjećaja.

Vještine pregovaranja

Pregovaranje je poseban oblik socijalne interakcije, kontrolirani komunikacijski proces čiji je cilj rješavanje sukoba između dviju ili više pregovaračkih strana. U pregovaranju svaka strana traži rješenja za sebe i zahtijeva nešto od druge strane kako bi zadovoljila svoje potrebe. Vještine pregovaranja složene su komunikacijske vještine i kao takve nužne za nenasilno rješavanje sukoba.

Isto tako, potrebna je uopće spremnost na suradnju, a koja nam omogućava da se sukobi rješavaju na način da zajednički tražimo najbolje rješenje problema. Ovdje je važna i kreativnost pri pronalaženju rješenja – razmatranje najrazličitijih mogućnosti rješavanja sukoba i biranje prikladne, jer često mogućnosti ima više nego što nam se u prvi mah čini.


Što ako i dalje ne možemo riješiti sukob?

Medijacija!

Razlozi za nemogućnost rješavanja sukoba mogu biti različiti, od ponosa, želje za osvetom, povrijeđenosti, ljutnje, potrebe za isprikom i tako dalje. Kada se sukobljene strane i dalje međusobno doživljavaju kao problem i pune su emocija koje im otežavaju komunikaciju i suradnju, postoji potreba za neutralnim posrednikom koji će im u tome pomoći. Posredovanje odnosno medijacija je specifična metoda nenasilnog rješavanja sukoba uz pomoć treće, nepristrane i neutralne strane koja stranama u sukobu pomaže da svojom voljom postignu vlastiti, obostrano prihvatljiv sporazum o predmetu sukoba. Ukoliko medijacijom uspijemo postići dogovor, rješenjem su zadovoljne sve strane u sukobu; nema gubitnika ili pobjednika.


Zaključak

Praksa nenasilnog rješavanja sukoba u različitim područjima života trebala bi nam postati ustaljena praksa jer svatko je radije s drugima u prijateljskim odnosima nego u svađi, sukobu ili ratu. Sukobi su većinom teška i naporna iskustva, no za učinkovito rješavanje sukoba značajna je spoznaja da sukob nije sam po sebi destruktivan i negativan. Svaki sukob ima potencijal da postane funkcionalan, a što ne ovisi samo o situaciji, već prije svega o ponašanju pojedinca u njoj. Danas je općenito prihvaćeno da se vještina nenasilnog i konstruktivnog rješavanja problema temelji na usvajanju i međusobnom integriranju većeg broja specifičnih socijalnih vještina, a dobra vijest je da su socijalne vještine naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti što znači da ih se može (na)učiti i vježbati!

 

Ena

Spolni odnos bez pristanka u braku

zoriana-stakhniv-PUVgHyBgZn8-unsplash

Kroz povijest, oduvijek je bilo uvriježeno kako su brak i obitelj cilj i svrha života žene. Od ugovorenih brakova, prodavanja kćeri u brak, preko istočnjačkih ubijanja zbog časti, trgovine mladenkama… Djevojčice i djevojke davane u brakove s mnogo starijim muškarcima, smatrane sramotom obitelji ukoliko ostanu stare cure i ne udaju se. U navedenome i mnogim drugim patrijarhalnim praksama možemo očitati ogromnu dozu seksizma i potrebe za nadmoći muškarca nad ženom. A moć muškarca nad ženom, posebice u intimnom odnosu, alarm je za nasilje.


Već je općepoznata činjenica o ključnom elementu nasilja: moći. Od poslovnih odnosa do obiteljskih, od osobnih veza do sustavnog stanja u društvu. No iako je ustaljena praksa, nikako ne znači da je dobra i poželjna. U današnjici se sve više ljudi, udruga i institucija zauzima za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (koji su često toliko isprepleteni da se ne mogu ni razlučiti).


Potrebno je da se poruka nenasilja širi neprestano i široko.


Brak bi trebao predstavljati doživotnu vezu dvoje ljudi, sigurnost za oboje i olakšan život. Nažalost, često puta svjedočimo kroz medije ili osobna iskustva, da to nije tako. Brak i obitelj brojnim ženama postaje plodno tlo za trpljenje nasilja od supruga koje osjećaju da moraju trpjeti zbog očekivanja drugih, obitelji, zbog djece, zbog financijske situacije. One trpe fizičko, emocionalno, financijsko, seksualno nasilje… Dok je fizičko nasilje najlakše prepoznatljivo, treba naučiti prepoznavati druge vrste nasilja. Još uvijek je posebno osjetljivo pitanje seksualnog nasilja u braku. Društvom još uvijek kola slika ”stereotipnog seksualnog nasilja” koje se događa u zabačenoj uličici po noći, no potrebno je razumjeti da se u našem društvu najviše nasilja nad ženama zbiva u obiteljskoj domeni i među bliskim osobama.

Uz sve gore navedeno o braku i shvaćanju braka u društvu, važna je ideja o bračnoj dužnosti. Široko je rasprostranjen mit da je žena dužna spavati s mužem u braku uvijek kada on to želi, jer je to „narav bračne dužnosti i ona to mora činiti“. Istina je da sklapanjem braka žena, jednako kao i muškarac, i dalje ostaju osobe s vlastitim identitetom, željama, emocijama. Brak neće ženi uskladiti seksualne nagone s nagonima supruga, i jednako tako neće umanjiti važnost njezinih seksualnih želja pred željama supruga. Ono što jest važno je međusobno poštovanje, što uključuje poštovanje žene i uvažavanje njezinog prava na riječ „ne“. Kao i izvan braka, za spolni odnos potreban je pristanak i međusobna želja, u suprotnom se radi o kaznenom djelu. Radi li se o fizičkoj prisili na seksualni čin ili o prijetnjama, manipulacijama ili emocionalnoj ucjeni – sve to spada pod nasilje odnosno spolni odnos bez pristanka u braku.

Razumljivo je da je teško prepoznati nasilje, da je nekad teško priznati da se nasilje događa, nije lako istupiti i priznati da trpimo.


VAŽNO


Važno je imati na umu:

  • da postoji mreža podrške za žrtve nasilja
  • da nasilje ne moramo trpjeti
  • da je moguće izvući se i oporaviti.

Brak još uvijek u našoj kulturi ima značajnu ulogu, ali nije važniji od života i sigurnosti žena. To je diskurs koji svi zajedno trebamo mijenjati. Širiti poruku o nenasilju, o postojanju pomoći za one koje to trebaju i žele. Samo zato što se događa u braku, seksualno nasilje nije zanemarivo. Tim više, oblik je obiteljskog nasilja koje treba prepoznati kao takvo i boriti se protiv njega korak po korak individualno, ali i sustavno kao društvo u cjelini.

Nina