MOBBING – “PAKAO” NA RADNOM MJESTU

nik-macmillan-YXemfQiPR_E-unsplash

Tijekom radnog staža, veliki broj zaposlenih imao je priliku naći se u ulozi žrtve mobbinga. Riječ je o djelovanju pojedinca ili skupine osoba, kojim se na radnom mjestu sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, dostojanstva i integriteta pa sve do eliminacije s radnog mjesta. Naći se u takvoj situaciji za žrtvu predstavlja velik problem s kojim se nije lako nositi. Unatoč zakonskim odredbama i pravnim mogućnostima koje zaposlenike štite od takvog zlostavljanja, mnoge žrtve ne upuštaju se u borbu za svoja prava – neke iz neznanja, a neke zbog straha od mogućeg gubitka radnog mjesta.


Ponašanje tipično za mobbing

            Važno je napomenuti da nije svako neprijateljski nastrojeno ponašanje prema suradniku mobbing. Naime, zlostavljanje na radnom mjestu smatra se mobbingom tek ukoliko je učestalo i dugotrajno  – tijekom najmanje šest mjeseci.

            Neka od tipičnih ponašanja koja ukazuju na mobbing su primjerice zlonamjerno širenje glasina, ogovaranja ili neistinitih podataka, zbijanje uvredljivih šala, isključivanje ili društveno izoliranje osobe, zastrašivanje, podcjenjivanje ili namjerno omalovažavanje onoga što osoba radi, postavljanje rokova koje nije moguće ostvariti, dodjeljivanje posla i obaveza koje jedna osoba nije u stanju obaviti (kako bi se stvorio dodatni pritisak i osjećaj nesposobnosti), nedodijeljivanje posla kako bi se osoba osjećala beskorisno, vikanje ili upotreba prostih riječi, stalno i uporno kritiziranje, sprječavanje napredovanja, stručnog usavršavanja, odlaska na odmor i slično.

boss-2179948_1920.jpg


Zakonski okvir

            Da je zaposlenike potrebno zaštiti od mobbinga prepoznato je i u zakonu. Tako primjerice Zakon o radu u 7. članku navodi kako je “poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima”.

            Nadalje, članak 134. istog zakona jasno navodi na koji način treba štititi dostojanstvo radnika. Tako primjerice poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je, osim njega, ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika. U slučaju pritužbe zaposlenika, oni su dužni, najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako se utvrdi da ono postoji. Ako poslodavac u roku ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom. Za vrijeme takvog prekida rada, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio. Međutim, valja naglasiti da  poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika.

            Kazneni zakon također se u 133. članku dotiče zlostavljanja na radu. On predviđa i kaznu zatvora do dvije godine za onoga “tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje”.

 


Posljedice mobbinga

            Brige koje nas muče na poslu, često “nosimo” sa sobom i van radnog vremena. Zlostavljanje na radnom mjestu svakako za žrtvu predstavlja veliko opterećenje i izvor je stresa. Javljaju se posljedice poput bijesa, nervoze, osjećaja nezadovoljstva i/ili bespomoćnosti, osjetljivosti i gubitka samopouzdanja. Mogući su i tjelesni simptomi, poput gubitka apetita i nesanice, glavobolje, nervoze koja se javlja pri odlasku na posao i sl. Dugoročno posljedice mogu ostaviti velik trag, stoga može biti korisno potražiti i stručnu pomoć, kako bi se lakše nosili sa situacijom. Upravo zato danas već postoje i specijalizirane udruge, koje žrtvama mobbinga pomažu kroz psihološku pomoć, ali i kroz pravno informiranje. Tako je i Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja jedno od mjesta gdje žrtve mobbinga mogu dobiti potrebne informacije. Pozivom na broj 116 006 saznati ćete sve o svojim prvima i mogućnostima te daljnje upute kome se mogu obratiti kako bi se zaštitili od zlostavljanja na radnom mjestu jer upoznavanje s mogućim rješenjima prvi je korak u borbi za svoja prava.

 

Hrvoje

 

 

Intervju: Dom Duga Zagreb

Dom Duga
 http://www.duga-zagreb.hr/

 

U svakodnevnom radu na liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja susrećemo se sa žrtvama obiteljskog nasilja koje informiramo o postojanju i mogućnosti smještaja u sigurne kuće. Upravo zbog navedenog, obratili smo se Domu Duga Zagreb te proveli intervju s djelatnicama kako bismo saznali više o njihovom radu te izazovima s kojima se susreću.

Intervju su se odazvale psihologinja Silvia V. i socijalna radnica Estera B. te im se zahvaljujemo na tome.

Renee: Kontaktira vas žrtva obiteljskog nasilja usred noći. Što radite, koji se koraci poduzimaju?

Estera: Mi zaprimamo zahtjev za smještaj isključivo od strane policije ili Centra za socijalnu skrb, tako da nas žrtve, u principu, nikad ne zovu direktno usred noći, nego nas kontaktira Centar za socijalnu skrb ili policija. Mi smo dostupni od 0-24, na tzv. dežurnom mobitelu, koji je dostupan svim policijskim postajama i CZSS u Hrvatskoj. Ako osoba traži smještaj, policija ili CZSS nas kontaktiraju i taj dio se dogovara, ovisno o tome da li imamo smještajnog kapaciteta u tom trenutku. Procedura nije pretjerano komplicirana, žrtva prijavi djelo policiji, te se paralelno s nama dogovara smještaj, i  žrtva se prima u kuću.

Renee: Koji su izazovi u radu sa žrtvama i djecom po smještaju u sklonište?

Silvia: Meni osobno je izazov to što smo tamo s njima svaki dan i jako smo vezani za korisnice koje su tamo dulje vrijeme. Teško se emocionalno odvojiti i povući crtu, i nama i njima. No, najveći su mi problem situacije kada žrtve žele napustiti nasilnika, a nemaju financijskih sredstava za samostalan život, čak ni ako su zaposlene. Neke korisnice imaju djecu, rade za plaću od tri tisuće kuna, ne primaju alimentaciju, a socijalne pomoći nisu dovoljne. To neke od njih dovodi u pat poziciju u kojoj mogu birati hoće li se vratiti nasilniku ili će biti beskućnici.

Estera: Osim navedenog, meni smeta što je sustav takav kakav jest, ‘’aljkav’’  te ovisi o ljudskom faktoru: hoće li određena osoba taj dan biti raspoložena da zaista odradi dobro svoj posao, da li je educirana, hoće li uzeti izjavu, hoće li dužnosnika biti briga uopće za to što se desilo ili će jednostavno staviti to pod neki prekršaj  pa onda mi moramo poduzimati svašta da osoba dobije sve na što ima pravo. Taj ljudski faktor je izuzetno ključan.

Renee: Što biste istaknule kao prednost Doma Duga  naspram drugih institucija?

Estera: Mislim da je velika prednost to što smo mi gradska ustanova, što smo financirani od strane grada Zagreba i zaista imamo odlične uvjete smještaja. Jako smo veliki i dobro smo opremljeni.  Sve žene, tj. sve obitelji imaju svoje apartmane, garsonijere u kojima borave. Obitelji imaju privatnost i prostor za sebe. Imamo dosta resursa u smislu da ih zaista možemo povezati na različite načine i zaista izmišljamo čudesa kojima im možemo pomoći. Po meni, a to mogu i potvrditi žene, one koji su bile kod nas i otišle negdje drugdje, mi smo zaista kao hotel od 5 zvjezdica.

Silvia: Sada smo baš uz pomoć donacija opremili dvoranu za vježbanje.

Estera: Imamo školski pribor za djecu te je kod nas sve besplatno: smještaj, hrana, higijenske potrepštine.

Renee: Koji su izazovi i iskustva rada s policijom, državnim odvjetništvom i sudom?

Estera: Opet ponavljam, u pravilu je ta suradnja ok, ali uvijek se naleti na jednog ‘’bisera’’ koji upropasti cijeli dojam. Baš nedavno smo imali jedno neugodno iskustvo sa policijom pa taj dio ostane gorak. S policijom imamo najveću suradnju, s njima smo najviše u kontaktu iz različitih razloga i to funkcionira. Posebno iz odjela za žrtve i suradnja je bazično ok. Kažem, uvijek ima neki pojedinac koji naruši sliku. Što se tiče državnog odvjetništva, s njima isto surađujemo ok, no teže je do njih doći.

Estera: Da, teže je doći do informacija. Iako, imamo primjera gdje su jako susretljivi, izuzetno se brinu za naše žrtve, zovu nas, pišu nam, sve što nam treba. Uglavnom, uspijemo doći do njih i dobiti informaciju koja nam treba. Suci su jedna enigma, jedan entitet za sebe. Do njih je nemoguće doći, čast iznimkama, ali u pravilu je razumijevanje na minimalnoj razini, ako uopće uspijemo doći od njih.

Silvia: Zna nam se često dogoditi da nam dođe žrtva nasilja koja je imala izrečenu mjeru zabrane približavanja koja se ukine u trenutku ulaska žrtve u sigurnu kuću jer je one kao sigurne sada, a ta žrtva treba naći posao, treba se kretati po vani…

Estera: I suci često znaju ignorirati preporuke policije što je po meni dosta velik problem jer policajac je taj koji je zaprimio prijavu, čuo tu osobu. Policija čak i daje ok prijedloge s obzirom na situaciju.

Da li ostvarujete kontakt sa žrtvama nakon što napuste sklonište?

Silvia: Do sada ne sustavno, ali s nekima da. Nedavno smo počeli putem našeg savjetovališta sustavno kontaktirati korisnice nakon prekida smještaja kako bi provjerili jesu li sigurne i treba li im neka dodatna pomoć. Dobijemo češće povratnu informaciju od Centra za socijalnu skrb.

Estera: Žrtve znaju nazvati, pitati, ako im treba pomoć. Mi im zaista ostavljamo otvorena vrata da nam se uvijek mogu javiti. Ipak smo mi najbolje upoznati s njihovom situacijom. Oni koji nam se jave, u pravilu samo imaju pozitivne priče kojih se onda držimo.

Renee: Kroz dosadašnji rad, što biste primijetili kao nešto najpotrebnije u podršci koju pružate?

Silvia: Kada netko dođe na smještaj kao žrtva obiteljskog nasilja jako mu je važna sigurnost i osjećaj da može spavati bez straha. Korisnicama puno znači i naša stručna podrška, razgovori. Naravno, kada se nekome bliži dan kad bi trebao početi razmišljati o odlasku, onda je financijski dio presudan.

Estera: Najvažnija  je zapravo egzistencijalna sigurnost. Uz svu podršku, treba razmišljati što korisnica može unutar svojih kapaciteta i društva u kojem živimo jer to su zaista realni strahovi primjerice kako će netko živjeti sa tri i pol tisuće kuna uz dvoje male djece u iznajmljenom stanu. Naš sustav funkcionira tako kako funkcionira i žrtva mora otići iz postojeće sredine, iz kuće u koju su zajedno ulagali i njoj se to nikada neće naplatiti.

Renee: Iz kojih županija su najčešće korisnice skloništa? Da li ste imali korisnica iz jako udaljenih krajeva države?

Estera: Najudaljenija korisnica je bila iz Dubrovačko-neretvanske županije. Najviše korisnica imamo iz Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske, dio korisnica iz Rijeke, tj, Primorsko-goranske županija, Karlovačke. Najmanje korisnica imamo iz Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske županije i s otoka.

Silvia: Ja se ne sjećam da smo ikad imali nekog s otoka.

Estera: Ali kažem, teže je ipak ‘’hendlati’’ neke postupke izvan Zagreba. Kada se žrtva smješta, gleda se da je negdje bliže mjesta gdje je prije živjela, osim ako žrtva nije sama htjela Zagreb iz nekih drugih, opravdanih razloga.

 

Renee: Kako djeca reagiraju na smještaj u sklonište?

Silvia: Svakako, ustvari teško, treba im vremena da se priviknu. Djeca predškolske dobi su jako emocionalna, pokazuju da su nemirni. Školska djeca  puno teže reagiraju na smještaj u sklonište jer su svjesna svega. Sram ih je, zatvoreni su, njima ne mogu doći prijatelji čak i ako ih steknu u novoj školi, ne mogu im doći prijatelji doma se igrati, niti oni mogu ići njima, zbog sigurnosnog djela, tako da oni ustvari dosta pate za tim normalnim životom.

Estera: I u tom dječjem svijetu, godina dana se čini kao čitava jedna vječnost. Njima je stvarno teško objasniti da je to samo jedan komadić njihovog života, njima to jako teško pada. Žene su svjesne da je to godina dana, da će proći i to je to.

Silvia: Njima je to nepremostivo. Ove godine smo imalo grupu tinejdžera koji su ustrajali u tome. Izdržali su.

Renee: Što biste poručili osobama koje sada trpe nasilje i nisu još uvijek prijavile?

Estera: Poručila bi DA PRIJAVE. Bez obzira na sve, bez obzira što su nam ponekad institucije takve kakve jesu i što smo nekad ovisni o tom ljudskom faktoru TREBA prijaviti nasilje, treba se izboriti za svoja prava.  Znam da je to teško i frustrirajuće i nezahvalno i moguće da će naići na otpor, osudu i ponižavanje. Treba prijaviti nasilje i nasilje nikada ne smije ostati neevidentirano i nasilnik uvijek mora dobiti poruku da njegovo ponašanje nije u redu.

Silvia: To je možda jedini način da nasilje prestane. Ne odmah, ne brzo, niti lako, ali to je ustvari jedini način.

Intervju odradila volonterka Renee.

Veliko hvala suradnicama iz Doma Duga Zagreb na mogućnosti održavanja intervjua.

Ukoliko se želite informirati o svojim pravima, saznati više o mogućnosti smještaja te načinima ostvarivanja zaštite nazovite 116 006 –  besplatni i anonimni broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja.