BITI SVJEDOK

Svatko od nas, iznenada i sasvim neplanirano, može postati svjedok kaznenog djela. Nametnuta uloga svjedoka može biti vrlo zahtjevna, jer sa sobom donosi odgovornost i obveze prema institucijama, ali i suočavanje s vlastitim “teškim” emocijama izazvanim traumatičnim događajem. Uloga je to na koju se ne može unaprijed pripremiti. Njezina ozbiljnost i težina mogu stvoriti veliko opterećenje za onoga tko se u njoj nađe, jer svjedoci su važni sudionici kaznenog postupka, čiji su iskazi vrlo često ključni kako bi počinitelji kaznenih djela za svoj čin dobili zasluženu kaznu.

Emotivno i stresno iskustvo

Sama spoznaja da smo svjedočili počinjenju kaznenog djela može biti veoma stresna. Mnogima nije lako nositi se s time da znaju kako je netko učinio nešto protuzakonito. I dok zakon nalaže da je svatko dužan prijaviti kazneno djelo za koje zna da je počinjeno, u stvarnosti mnogi izbjegavaju to učiniti. Razlog za to kod nekih je strah od moguće osvete počinitelja, dok se drugi ne žele “miješati u tuđe stvari” ili misle da bi tu odgovornost bilo jednostavnije “prebaciti” na drugoga.

Kao sama prijava kaznenog djela i razgovor s policijom, za svjedoke jednako stresno može biti i svjedočenje pred sudom. Mnogi bi to možda rado izbjegli, no svjedok je dužan odazvati se pozivu suda, a ako zakon drugačije ne propisuje, dužan je i svjedočiti. Razumljivo je da se pojedinci zbog zdravstvenog stanja, starosti ili invaliditeta ne mogu fizički pojaviti pred sudom pa se u takvom slučaju svjedoci mogu ispitati u svojem domu, a moguće ih je ispitati i putem audio-video uređaja kojima upravlja stručna osoba.

Dolazak u sudnicu mnogima je novo i nelagodno iskustvo, jer ne znaju što točno mogu očekivati. Dodatno su opterećeni time što će i kako reći, hoće li im vjerovati, hoće li ispuniti svoju dužnost kako treba. Naime, dajući svoj iskaz, svjedok je dužan govoriti istinu te dati točne i potpune informacije, jer davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo. Kako bi sebe zaštitili, svjedocima je ipak omogućeno da ne moraju odgovarati na pitanja ako bi time izložili sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Spoznaja da će na sudu susresti i počinitelja dodatno može pojačati nelagodu. Stoga ne čudi da je velik broj svjedoka izjavio kako su danima prije dolaska na sud osjećali uznemirenost i pritisak, a kod mnogih se javila panika, strah, nesanica i drugi slični simptomi.

Posebno opterećenje mogu doživjeti svjedoci u javnosti zanimljivim i medijski praćenim kaznenim postupcima. Oni se suočavaju i s dodatnim i vrlo opterećujućim pitanjima poput toga što se od njih u javnosti očekuje, kako će biti predstavljeni, hoće li njihovi privatni podaci biti objavljeni u medijima te kakva će biti reakcija okoline.

Pružatelji podrške za svjedoke

Kako bi se što lakše nosili sa situacijom u kojoj se nalaze i što bolje pripremili na ono što ih čeka, svjedoci se za pomoć mogu obratiti nekoj od institucija ili organizacija koje pružaju podršku za žrtve i svjedoke kaznenih djela. Time se danas bave brojne nevladine udruge, a postoje i posebni Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima na županijskim sudovima u sedam hrvatskih gradova: Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Sisku, Rijeci, Zadru i Splitu. Također, tu je i besplatna anonimna telefonska linija 116-006 Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, čiji su djelatnici i volonteri žrtvama i svjedocima dostupni tijekom cijele godine, 24 sata dnevno. Pozivom na 116-006 svjedoci se mogu upoznati sa svim svojim pravima i obvezama tijekom kaznenog postupka i dobiti emocionalnu podršku koja im je potrebna u njihovoj situaciji.

Hrvoje

Svjetski dan kulturne raznolikosti

Kultura se pojavljuje u različitim oblicima u vremenu i prostoru. Ta je raznolikost utjelovljena u jedinstvenosti i mnogostrukosti identiteta grupa i društava od kojih se sastoji ljudska vrsta. Kao izvor razmjene, inovativnosti i kreativnosti, kulturna raznolikost je potrebna svakoj ljudskoj vrsti kao što je bioraznolikost potrebna prirodi. U tom smislu, ona je zajednička baština čovječanstva i trebala bi biti priznata i prepoznata na dobrobit sadašnjih generacija i onih koje tek dolaze.” (Članak 1. Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti)

Riječ “kultura” u svakodnevnom govoru često predstavlja književnost, glazbu ili neku umjetnost, ali osim toga, “kultura” predstavlja i način odijevanja, obiteljski život, vrstu rada, društvene običaje, vjerske svečanosti, način iskorištavanja slobodnog vremena… Kultura jednog društva obuhvaća uvjerenja, nevidljive i vidljive aspekte, ideje i vrijednosti, objekte i simbole. Bez kulture nema društva, ali i bez društva nema kulture. Društvo podrazumijeva sustav uzajamnih odnosa koji povezuju pojedince.

Kultura je važna jer njome se potiče razvoj društva, a umanjuje se unificirani razvoj društva. Bez kulture ne bi bili “humani”, u smislu u kojem se obično koristi taj pojam. Ne bismo imali jezik kojim izražavamo mišljenje, ne bismo imali samosvijest, a sposobnost mišljenja i zaključivanja bi bila ograničena.

21. svibnja obilježava se Dan kulturne raznolikosti s ciljem da se potakne sve države da poštuju i promiču kulturnu raznolikosti i da se stvori dijalog kultura. Premda je kulturna raznolikost prisutna od kada je i čovječanstva, ovaj svjetski dan obilježava se tek od 2001. godine. Dan kulturne raznolikosti važan je da nas podsjeti kakva je naša kulturna raznolikost. Kultura i njena raznolikost se živi svaki dan jer je ona utkana u naše živote našim rođenjem i njena vrijednost je u naslijeđu i prenošenju na nove generacije. Multikulturalnost naše živote čini šarenim i ispunjenijim.

Kako mi možemo održati kulturnu raznolikost i pridonijeti njenoj održivosti?


Prije svega važno je osloboditi se predrasuda i stereotipa koje imamo o drugim kulturama te upoznavanjem i približavanjem kulturnim vrijednostima. Važno je poštivati druge kulture, ali je važno ne zaboraviti i njegovati svoju kulturu!

Silvia

LITERATURA:

  1. Anthony Giddens, Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007. god.
  2. Universal Declaration on Cultural Diversity, https://adsdatabase.ohchr.org/IssueLibrary/UNESCO%20Universal%20Declaration%20on%20Cultural%20Diversity.pdf

Aplikacija SAFECITY

Safecity je mobilna i web aplikacija nastala 2012. godine u Indiji potaknuta brutalnim grupnim silovanjem u javnom prijevozu koje je rezultiralo smrću žrtve. Ovaj ekstremni primjer bio je kap koja je tada prelila čašu i motivirala osnivačicu Elsu Marie d’Silva da pokrene društvenu akciju. Takvi apsolutno nehumani primjeri na sreću rjeđi su u odnosu na ostale oblike uznemiravanja i nasilja, barem u našem podneblju.

Motivirane kontinuiranim uličnim uznemiravanjem u našem društvu, četiri zagrebačke aktivistkinje inicijative Razotkrijmo skriveno uznemiravanje odlučile su prilagoditi i prevesti aplikaciju na hrvatski jezik te omogućiti građankama i građanima da sudjeluju u društvenoj promjeni.

Iako se na prijevodu cjelokupne aplikacije još uvijek radi, moguće je podijeliti svoja iskustva i/ili savjete za sigurnost na hrvatskom i engleskom jeziku. Aplikacija je usmjerena prvenstveno na prikupljanje podataka o uličnom nasilju i uznemiravanju, a potom i na konkretne akcije temeljem dobivenih podataka. Na taj način svatko ima mogućnost anonimno podići svoj glas, učiniti da se njihova priča čuje te na taj način osnažiti sebe i ohrabriti druge. Svi smo mi koraci na putu prema sigurnijim gradovima.

Prvi korak u borbi protiv bilo kakvih oblika nasilja neupitno je podizanje svijesti i edukacija. Ako nismo svjesni da neki događaj predstavlja nasilje, puno nam je teže uopće pričati o tome, dopustiti si osjećati neugodne osjećaje potaknute proživljenim iskustvom, te tražiti podršku bližnjih ili pak stručnu pomoć.

Čak i manji ili blaži oblici nasilja i uznemiravanja nisu prihvatljivi jer dovode do relativizacije nasilja općenito. Opravdavanje nasilja od strane počinitelja ili okoline koja umanjuje nasilne događaje, opasno je jer podržava takvo ponašanje umjesto da ga sprečava i osuđuje.

Opravdavanje nasilja odnosno traženje objašnjenja za ono što se dogodilo nije neuobičajeno kod osoba koje su proživjele nasilje. To je nesvjesni psihološki mehanizam koji nam pomaže da se nosimo s događajima koje smo percipirali kao opasne za naš život ili integritet. Nitko ne očekuje da će im se nasilje dogoditi, stoga reakcije mogu biti raznolike: od iznenađenja, straha, ljutnje, tuge, pa sve do povlačenja u sebe, promjene obrazaca ponašanja, rute kretanja, čak i osobnog izražavanja (npr. odijevanja). Ponekad reakcije i emocije izazvane bilo kakvim traumatskim događajima mogu biti toliko intenzivne da se ne možemo nositi s njima, stoga tijelo da bi nas zaštitilo stvara obrambene mehanizme kako bismo mogli nastaviti funkcionirati.

Takve reakcije još su jedan od razloga zašto je o nasilju i uznemiravanju tako teško pričati, osobito ljudima koji su ih proživjeli. Svjesno ili nesvjesno – ne prepoznajemo uznemiravanje kad ga vidimo, a i kad ga prepoznamo, teško se odlučujemo reagirati. Nekad je i za promatrače izazovno intervenirati u nasilnu situaciju kako ne bi došlo do eskalacije ili opasnosti za još više ljudi.

Ono što od travnja ove godine možemo učiniti jest anonimno podijeliti svoje iskustvo doživljenog uznemiravanja u aplikaciji Safecity. Ovakav način prikupljanja podataka pomaže nam da točno identificiramo s kojim oblicima nasilja se naši građani i građanke susreću i na kojim točno područjima grada. S takvim podacima mogu se kreirati specifične akcije koje su na određenom području potrebne za unaprjeđenje infrastrukture i stvaranje sigurnijeg grada.

Važno je naglasiti kako aplikacija nije zamjena za prijavu nasilja kao prekršaja ili kaznenog djela kod za to predviđenih institucija (policija ili državno odvjetništvo), niti stručna psihološka ili pravna pomoć. Ukoliko ste doživjeli uznemiravanje i nasilje, za podršku se slobodno obratite i Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja na besplatni i anonimni broj 116 006!

Nina