Vršnjačko je nasilje vrlo kompleksna tema koju posljednjih desetaka godina različiti stručnjaci pokušavaju pobliže istražiti i otkriti joj uzroke. Osim spoznajne komponente ovakvih istraživanja, ona nerijetko obuhvaćaju i potrebu za konkretnim i provjerenim metodama u praksi kojima bi se vršnjačko nasilje svelo na minimum.
Posljednjih je godina pokrenut veći broj programa prevencije vršnjačkog nasilja u svijetu, ali i na području Hrvatske (Velki i Ozdanovac, 2014). Ovisno o tome kome su oni namijenjeni te programe možemo podijeliti u sljedeće kategorije: programi namijenjeni počiniteljima nasilja, programi namijenjeni žrtvama nasilja, programi namijenjeni vršnjacima, programi namijenjeni nastavnicima i programi namijenjeni cijeloj školi (Popadić, 2009).
Analize ovakvih programa pokazale su kako one uglavnom nisu temeljene na teorijama koje objašnjavaju uzorke nasilja u školi niti su znanstveno utvrđene (Farrington, Baldry, Kyvsgaard i Ttofi, 2008). Ipak postoje određeni elementi za koje se smatra da bi svaki preventivni program trebao sadržavati, a to su strukturiranost, dosljednost i sustavnost u provedbi programa te vanjsku edukacija, superviziju i podršku svima sudionicima programa (Krapić Ivuša, 2016). Nadalje, programi prevencije trebali bi biti usmjereni prema: žrtvama nasilničkog ponašanja, onima koji se nasilnički ponašaju te prema socijalnom kontekstu u kojemu se nasilničko ponašanje događa (Farrington, 1993).
Kada su u pitanju metode korištene u radu s onima koji se nasilnički ponašaju Farrington (1993) navodi kako je važno da vršnjaci, učitelji i roditelji ne odobravaju takva ponašanja kod djece te da se onima, koji čine nasilje, skrene pozornost na posljedice koje to ponašanje ima na žrtvu. Također važno je razvijanje empatije i drugih pozitivnih ponašanja osoba koje čine nasilje prema žrtvama. U radu s osobama koje doživljavaju nasilje potrebno je, između ostalog, staviti naglasak na razvoj samopouzdanja kod takvih osoba, razvijanje socijalnih vještina, formiranje grupa za podršku te edukaciju roditelja o prepoznavanju znakova nasilničkog ponašanja. Što se tiče strategija usmjerenih na okruženje u kojemu se nasilničko ponašanje pojavljuje važno je povećati nadzor na školskim površinama te stvoriti sigurno okruženje za sve učenike koristeći jasne i strukturirane metode prevencije nasilničkog ponašanja.
Programi prevencije vršnjačkog nasilja nisu zaobišli ni Hrvatsku te se tako kod nas provode brojni programi koje provode zaposlenici škole, vanjski suradnici ili druge institucije (Krapić Ivuša, 2016). Tijekom godina ih je jako puno nastalo, no među uspješnijima se pokazao program pod nazivom „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“[1] koji je dio UNICEF-ovog projekta „Stop nasilju među djecom“ (Velki i Ozdanovac, 2014).
U sklopu ovog projekta jedan od prvih koraka je osvještavanje nastavnika, roditelja i djece o problemu nasilja na način da se ispita učestalost problema s nasiljem i općenito stavovi nastavnika. Nakon toga potrebno je educirati nastavnike o teorijama nasilničkih ponašanja, njihovom prepoznavanju te djelovanju sukladno saznanjima. Nadalje u sklopu programa je uključeno aktivno sudjelovanje učenika u stvaranju vrijednosti i normi kojih će se unutar školskog okruženja morati držati. U trećem se koraku pokušava uspostaviti sigurno ozračje u školi donošenjem pravila i odluka te imenovanjem osoba koje su zadužene za sigurnost djece. Također, u sklopu nastave se drže edukacije za učenike vezane uz tematiku vršnjačkog nasilja, a na isti se način i educiraju i roditelji. Sljedeći korak sastoji se od ostvarivanja suradnje s drugim institucijama, organizacijama i udrugama koje imaju iste ciljeve. U petom se koraku edukacija širi na sve djelatnike u školi. Kada se dođe do šeste faze projekta od škole se očekuje da pravovremeno i valjano reagira na potrebe učenika te se vodi evidencija o napretku programa prevencije. U ovoj fazi bi se kod djece trebao razviti osjećaj da su u školi sigurna te da se imaju kome obratiti ukoliko naiđu na određeni problem. U sedmom koraku su sve osobe uključene u rad škole doživljavaju osjećaj sigurnosti u školi (Tomić-Latinac i Nikčević-Milković, 2009).
Ovako detaljno koncipiran program je prema istraživanju učinkovitosti iz 2009. doveo do vidljivih pozitivnih rezultata. Tomić-Latinac i Nikčević-Milković (2009) ističu kako se, prema samoiskazu, broj djece koja su doživjela nasilje prepolovio otkad se projekt provodi, a više od 55% djece navodilo je da se uvijek u školi osjeća sigurno. Nadalje broj djece koja su se aktivno uključivala u zaustavljanje nasilja u školi gotovo se utrostručio. Kod učitelja se, također prema samoiskazu, ustanovilo da je osjećaj vlastite kompetencije kada je u pitanju vršnjačko nasilje značajno porastao. Što se tiče roditelja njih 73% je smatralo suradnju sa školom dobrom, a njih čak 87% je izrazilo želju za suradnjom u aktivnostima suzbijanja vršnjačkog nasilja.
Ovakvi i slični podaci dovoljno govore o tome koliko su programi prevencije vršnjačkog nasilja važni, no treba istaknuti da su rezultati, premda vidljivi, i dalje relativno slabi. Svako istraživanje ima svoje nedostatke pa tako i ona koja se bave analizom učinkovitosti programa prevencije odnosno evaluacijom programa. Evaluacija je jedna od najvažnijih točaka provedbe programa. Ona pruža uvid u nedostatke programa i služi kao alat u poboljšavanju kvalitete i korisnosti uključenih tehnika zbog čega je važno i u ovom segmentu koristiti znanstveno provjerene istraživačke metode. Evaluacije programa moraju biti redovne, raznovrsne prema metodi istraživanja (osim anketa koji se često koriste u procjeni uspješnosti programa bilo bi korisno koristiti i druge metode poput istraživačkog intervjua) te bi trebale, barem djelomično, uključivati longitudinalne analize odnosno trebale bi davati informacije hoće li se pozitivni rezultati programa održati kroz duža vremenska razdoblja. Nadalje potrebno je motivirati osobe uključene u rad škole, ali i same učenike na aktivno sudjelovanje u programima prevencije, a prvi korak je da ih se osvijesti zašto su ovakvi programi važni i što iz njih mogu dobiti. Često se unutar školskog okruženja dogodi da se reagira tek nakon epizode nasilja, no od velike je važnosti osvijestiti škole, institucije, ali i cjelokupno društvo kako se u programe prevencije isplati ulagati i kako su oni jedini put prema značajnijem smanjenju vršnjačkog nasilja i osiguravanju sigurnosti za sve učenike.
Anamarija
Literatura
Farrington, D. P. (1993): „Understanding and preventing ng bullying“. U: M. Tonry i N. Morris (ur.), Crime and Justice. Chicago: University of Chicago Press., 381 − 458.
Farrington, D. P., Baldry, A. C., Kyvsgaard, B. i Ttofi, M. (2008). Effectiveness of programs to prevent school bullying. Institute of Criminology, Sidgwick Avenue, Cambridge CB3 9DT, UK.
Krapić Ivuša, M. (2016). Preventivni programi usmjereni na suzbijanje vršnjačkog nasilja u osnovnim školama (Doktorska disertacija, Sveučilište u Rijeci. Filozofski fakultet. Odsjek za pedagogiju).
Popadić, D. (2009). Nasilje u školama. Beograd: Institut za psihologiju
Tomić-Latinac, M. i Nikčević-Milković, A. (2009). Procjena učinkovitosti UNICEF-ovog programa prevencije vršnjačkog nasilja i zlostavljanja. Ljetopis Socijalnog Rada/Annual of Social Work, 16(3).
Velki, T. i Ozdanovac, K. (2014). Preventivni programi usmjereni na smanjenje vršnjačkog nasilja u osnovnim školama na području Osječko-baranjske županije. Školski vjesnik: Časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 63(3), 327-352.
[1] https://www.unicef.org/croatia/reports/za-sigurno-i-poticajno-okruzenje-u-skolama-stop-nasilju-medu-djecom
Blog volontera i volonterki Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja 