Prava žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata

Spomen Domovinskog rata pobuđuje u svakome od nas osjećaje ozbiljnosti, strahopoštovanja i svijesti o užasnim događanjima za vrijeme odvijanja rata. U metežu borbe za prevlast događala su se strašna kaznena djela počinjena nad ženama, djecom i muškarcima, no o tome se puno ne priča.

Broj žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata još uvijek nije poznat, no prtpostavlja se da ih je mnogo. Jedan dio žrtava je odlučio progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, dok drugi nije, stoga se konkretan broj ne može znati. Strašna brojka koja se nastavlja u tom nizu jest i prtpostavka da je preko 200 djece rođeno kao posljedica ratnog silovanja.

Zastanite i zamislite se nad tim brojkama! Pitate se gdje su te žrtve? Da li im je itko pomogao? Da li se o njima priča? Kako je zakonodavstvo uredilo njihov status?
2015. godine dogodila se promjena koja se trebala dogoditi i mnogo  ranije. Zakonodavnim okvirom omogućeno je ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja te stjecanje prava na novčanu naknadu. Zakonom o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu omogućeno je od 18. lipnja 2015. pravo na psihosocijalnu, pravnu, zdravstvenu pomoć, medicinsku rehabilitaciju, obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, liječnički sistematski pregled, pravo na naknadu troškova prijevoza radi ostvarenja prava te smještaj u ustanovi za pružanje podrške i usluga braniteljsko – stradalničkoj populaciji.

Osnovni uvjeti koji se moraju zadovoljiti u ostvarenju statusa žrtve jesu da podnositelj/ica zahtjeva ima hrvatsko državljanstvo ili državljanstvo države članice EU te da je u vrijeme počinjenog kaznenog djela imao/la prebivalište/boravište u Republici Hrvatskoj. Nema roka za podnošenje zahtjeva te se cjelokupni postupak vodi uz načelo tajnosti podataka, osiguranja privatnosti i obazrivosti. Uz zahtjev je potrebno priložiti određenu dokumentaciju. Ostvarivanjem statusa žrtve podnositelj zahtjeva može ostvariti pravo na jednokratnu novčanu naknadu u iznosu od 100 000 kuna ili uvećanu novčanu naknadu u iznosu od 150 000 kuna. Također osim mogućnosti ostvarivanja jednokratne novčane naknade, može se ostvariti i pravo na mjesečnu naknadu.

Novac ne može nadoknaditi bol, tugu, očaj, strah i sve muke što su žrtve proživjele, no pomak u osnaživanju žrtava kaznenih djela seksualnog nasilja na prijavljivanje je vidljiv te se pružanjem zakonske zaštite ustraje na sankcioniranju počinitelja te pružanju podrške i pomoći žrtvama u svim aspektima. Nacionalni pozivni centar je jedan od pružatelja pomoći i podrške.

Nažalost, danas mnoge žrtve nisu upoznate s mogućnošću ostvarenja svojih prava te ih ne ostvaruju, no postoji i dio žrtava koje nakon saznanja o Zakonu kontaktiraju NPC za informiranje i pomoć u ostvarenju svojeg statusa. Ponekad smo mi ,volonteri, jedina osoba kojoj se žrtva obrati i ispriča što je proživjela nakon toliko godina što je držala u sebi. Snaga i hrabrost koju pokazuju žrtve je neopisiva.

Biti žrtva nije pravo izbora. Nitko to ne odabire i ne traži se pristanak, no pravo na mogućnost ostvarenja svojih zakonskih prava pripada svakome od vas te vas možda ove riječi potaknu da ostvarite svoje. Imate pravo na izbor!

Mateja

 

PRIJAVITI KAZNENO DJELO, DA ILI NE?

Predrasude su neprijateljski ili negativan stav prema nekome, jer pripada određenoj skupini ljudi. Najpoznatije predrasude u svakodnevnom životu su nacionalonost, etničke grupe, spol, rodno i seksualno opredjeljenje.. No predrasude možemo imati i prema stvarima, događajima ili očekivanjima. Tako se i vezano za kaznena djela i kazneni postupak susrećemo s nekim predrasudama o sustavu koje nas koče da prijavimo kazneno djelo, ili nas obeshrabruju. Važno je znati da svi imamo predrasude, te da one mogu biti vrlo različite, neočekivane te iracionalne. Tek ako ih osvijestimo odnosno postanemo svjesni da ih imamo, možemo ih pokušati zaobići i napraviti prvi korak u traženju podrške. Navedena su neka česta mišljenja i strahovi žrtava kaznenih djela i odgovori na takve dileme:

„Zašto bih gnjavio policiju, imaju pametnijeg posla.“

Dužnost policije je zaprimiti prijavu za kazneno djelo. To je njihov posao, jednako kao što je građanska dužnost svakog građana da prijavi kazneno djelo u kojem je bio žrtva, svjedok, ili je na drugi način saznao za njega. Jedini način da Vas policija i sustav na neki način zaštite jest da im prijavite da se djelo dogodilo.

„Drugima se događaju i gore stvari, ja mogu trpjeti.“

Kaznena djela su s razlogom u zakonu opisana kao takva. Da nisu ozbiljna i opasna, ne bi ih se zakonom propisivalo kao takve. U skladu s tim, ne trebate se brinuti oko toga jesu li se u policiji susretali s lakšim ili težim slučajevima od Vašeg. Čim ste doživjeli neko kazneno djelo te se zbog toga osjećate uplašeno, ljuto, ugroženo ili u Vama budi bilo kakve negativne osjećaje, to je povreda Vaših prava i ne morate to sami prolaziti. Kao žrtva kaznenog djela, imate pravo primiti psihološku i drugu stručnu pomoć, informaciju o svojoj prijavi i o svojim pravima. Nemojte trpjeti!

„Ionako se ništa neće poduzeti na policiji.“

Istina je da se ništa neće dogoditi ako uopće ne prijavite kazneno djelo. U trenutku kad ga prijavite, tek tada otvarate mogućnost da Vam policija, Centar za socijalnu skrb, neke od drugih institucija ili udruga civilnog društva (ovisno o Vašoj situaciji) pruže pomoć kakva Vam je potrebna, te da Vas zaštite. Prijava policiji je prvi korak ka Vašoj sigurnosti i pravdi.

„Samo ću se još više ugroziti i razljutiti počinitelja.“

Ljuti ste jer se ovo dogodilo baš Vama, ne možete vjerovati kako se to dogodilo, razočarani ste u ljude, uplašeni da Vam se to ponovno ne dogodi, bojite se prijaviti ili bilo kome povjeriti da Vam se počinitelj ne poželi osvetiti? Ako ovdje pronalazite neke ili slične svoje misli i osjećaje, to je u potpunosti opravdano i relevantno. No, i u ovom slučaju se možete pozvati na svoja prava te ih iskoristiti. Policiji možete podnijeti i anonimnu prijavu, a počinitelju se može izreći zabrana prilaska žrtvi, nekom mjestu i slične mjere, ovisno o vrsti kaznenog djela. Također postoje centri i telefonske linije gdje možete anonimno razgovarati s nekim i potražiti emocionalnu podršku. Za više informacija uvijek možete nazvati 116 006 te se detaljnije informirati o svim svojim pravima, tijeku postupka i s bilo kakvim pitanjima bez obaveze prijavljivanja, jer smo mi u potpunosti anonimna linija!

„Ja ne znam ništa o svojim pravima, zakonu i suđenju, pa ne mogu ulaziti u takve stvari.“

Normalno je da svi građani nisu stručnjaci za zakone. Pogotovo za kazneni zakon, jer u idealnom slučaju on nam ni ne treba u svakodnevnom životu. Ako Vam se nažalost dogodi kazneno djelo i nesigurni ste jer ne znate kako pravosuđe funkcionira, ne morate se brinuti. Na policiji se možete informirati o svojim pravima i svim drugim pitanjima koja Vas zanimaju vezano za postupak, a također se možete obratiti nama i dobiti pravnu informaciju ili kontakt gdje potražiti pravnu pomoć vezano za Vašu situaciju i lokaciju.

„Ma ne treba mi policija, ja ću se sam osvetiti počinitelju!“

Ovo ni u kom slučaju nije preporučljiv stav. Na taj način možete dodatno zakomplicirati situaciju i ugroziti svoju sigurnost, te se dovesti u poziciju počinitelja kaznenog djela. Nemojte na nasilje odgovarati nasiljem, dopustite institucijama da rade svoj posao, prijavite kazneno djelo i zatražite stručnu podršku!

„Okolina će me osuđivati, nitko me ne razumije…“

Ako se osjećate sami, nesigurni ili osjećate da nemate s kim bliskim za pričati o tome što Vam se dogodilo, to ne umanjuje kazneno djelo koje Vam se dogodilo i posljedice koje je na Vama ostavilo. Zato postoje udruge koje možete nazvati ili otići, i popričati o tome što Vam se dogodilo, olakšati si dušu. Uvijek je lakše kada na glas izrečete sve što osjećate i što Vam se vrti po glavi, zato Vam 116006 stoji na raspolaganju za razgovor bez osuđivanja, uz maksimalnu podršku i razumijevanje.

Ovo su samo neke od brojnih mogućih misli i strahova koji Vam okupiraju misli ili Vas brinu pri prijavi kaznenog djela. Iako se nalazite u teškoj situaciji, možda se osjećate bespomoćno, da Vašoj situaciji nema izlaza, dobro je skupiti snagu i potražiti pomoć i podršku.

Ako znate nekoga tko je žrtva kaznenog djela, ili ste ga i sami proživjeli, ne znate što učiniti u svojoj situaciji, Nacionalni pozivni centar Vam može biti prva postaja za informiranje o postupku, postavljanje bilo kakvih pitanja vezana za kazneno djelo ili Vaša prava, te za razgovor o Vašim mislima, strahovima, osjećajima.

116 006 je tu za Vas!

 

Nina

NOVČANA NAKNADA ZA ŽRTVE KAZNENIH DJELA

Volonteri Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja (NPC) pružaju informacije, podršku i pomoć žrtvama u ostvarenju svojeg prava na novčanu naknadu.

Riječ je o financijskoj pomoći koju mogu ostvariti žrtve kaznenih djela s elementima nasilja, koje su pretrpjele teške tjelesne ozlijede ili je ozbiljno narušeno njihovo zdravlje. Naknadu je moguće dobiti za troškove liječenja ukoliko žrtva nema obvezno zdravstveno osiguranje. Također, dostupna je u slučaju gubitka zarade zbog posljedica kaznenog djela, pri čemu žrtva može dobiti i do 35 tisuća kuna. Bliski srodnici preminule žrtve, u slučaju gubitka zakonskog uzdržavanja, na ovaj način mogu dobiti i do 70 tisuća kuna, dok iznos do pet tisuća kuna mogu tražiti za troškove pogreba, osobe koje su pogreb platile.

 

Kako do novčane naknade?

Unatoč brojnim osnovama za dobivanje novčane naknade, žrtve kaznenih djela vrlo često od strane institucija nisu informirane o mogućnosti da ostvare ovo pravo. Također, neki se žale na kompliciranu proceduru te na količinu dokumentacije koju je potrebno prikupiti, kao i na trajanje cijelog procesa.

Da bi se ostvarilo pravo na naknadu, kazneno djelo prethodno mora biti prijavljeno policiji ili državnom odvjetništvu. Nakon toga, žrtva može zatražiti novčanu naknadu u roku šest mjeseci od dana kada se kazneno djelo dogodilo. Zahtjev se podnosi Ministarstvu pravosuđa, u obliku popunjenog obrasca koji je dostupan na njihovoj službenoj stranici, u policijskim postajama, uredima državnog odvjetnika i na općinskim odnosno županijskim sudovima.

Nakon primitka zahtjeva i potrebne dokumentacije, konačnu odluku donosi Odbor za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela. Za prihvaćanje ili odbijanje zahtjeva Odbor ima rok od šezdeset dana od njegova podnošenja. U slučaju pozitivnog rješenja, Ministarstvo će žrtvi isplatiti novac tijekom razdoblja od 30 dana.

 

Sve informacije na jednom mjestu

Prilikom prijave kaznenog djela žrtve su često pod velikim stresom. Zbog toga ponekad nisu u stanju koncentrirano pratiti i razumjeti upute koje dobiju na policiji. Upravo zbog toga imaju mogućnost obratiti se NPC-u. Pozivom na besplatni telefonski broj 116-006 tako mogu saznati sve što im je potrebno kako bi ostvarili pravo na novčanu naknadu. NPC-ovi volonteri rado će im pomoći i pri ispunjavanju samog obrasca te im uz to pružiti i emocionalnu podršku i razgovor, a sve to kako bi se žrtvama teških kaznenih djela, barem jednim dijelom, olakšalo tegobe zbog onoga što su proživjele.

 

Hrvoje

Sjednica Odbora za ravnopravnost spolova 7.3.2017.

Povodom Međunarodnog dana žena održana je sjednica Odbora za ravnopravnost spolova u organizaciji Ženske mreže Hrvatske, Centra za žene žrtve rata –  Rosa, Autonomne ženske kuće i Odbora za ravnopravnost spolova.  Tema sjednice je, još jednom, bila „Važnost ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“.  Sjednici su prisustvovale članice i članovi Odbora, druge zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora, predstavnice i predstavnici nadležnih državnih institucija i organizacija civilnog društva.

Kao prva uvodničarka, raspravu je započela gospođa Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama, članica radne skupine koja je sastavila Konvenciju (dalje: Istanbulska konvencija). Ukratko je upoznala sve prisutne s procesom donošenja Konvencije i njenoj važnosti  te nužnosti ratifikacije. Navela je koja su sve prava Konvencijom osigurana i koje su prednosti. Predviđa se bolja povezanost i usklađenost državnih tijela (policije i DORH-a) u kaznenom postupku, uređuje se pitanje financiranja skloništa za žene žrtve nasilja, propisuje se potreba otvaranja besplatne telefonske linije 24/7 za žrtve nasilja. Prema Istanbulskoj konvenciji nasilje nad ženama je definirano kao jedan od oblika diskriminacije nad ženama i kao takvo predstavlja kršenje ljudskih prava. Za kraj, gđa. Šimonović je ukazala na potrebu osnivanja Femicid Watcha u svim državama članicama Ujedinjenih naroda, s ciljem stvaranja komparativne slike rezultata provedbe Istanbulske konvencije. Uvodno izlaganje je nastavila  Nada Murganić, Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, izaslanica predsjednika Vlade Republike Hrvatske, najavila je donošenje Nacionalne strategije o zaštiti od nasilja u obitelji 2017-2022, koja je trenutno u postupku javnog savjetovanja. Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb prisutne je upozorila na lošu implementaciju pozitivnih propisa  te da čak 90% nasilja u obitelji bude procesuirano kao prekršaj, gdje se žrtva izjednačuje sa počiniteljem. Vrlo su česti slučajevi dvostrukog uhićivanja, kazne su premale te je zaključila da su u hrvatskom zakonodavstvu žene zaštićene slabije od životinja. Osvrnula se na još uvijek aktualno ubojstvo Kristine Krupljan te je pozvala na ispitivanje odgovornosti državnih službenika i tijela u ovom slučaju. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić upozorila je na čestu praksu izjednačavanja počinitelja i žrtve od strane nadležnih tijela koje rezultira dvostrukim uhićivanjem. Ukazala je na izrazito negativnu praksu korištenja maloljetne djece kao vrste „ucjene“ radi odustajanja od postupka. Upravo bi u tim slučajevima bio vidljiv napredak koji bi se ostvario ratifikacijom Istanbulske konvencije, jer će omogućiti nadležnim državnim tijelima da nastave progon, iako je žrtva odustala. Pojavljuju se problemi višestrukog uzimanja iskaza, osobito kod žrtava silovanja, nedostatak upotrebe video-linka iako je to pravo već zajamčeno aktualnim Zakonom o kaznenom postupku. Sve uvodničarke su pozvale nadležne u Republici Hrvatskoj da ratificiraju Konvenciju o  sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Nakon završenih uvodnih riječi, rasprava je bila otvorena za pitanja i komentare svih prisutnih što je i uslijedilo. Nakon kraćih konstruktivnih komentara, rasprava se pretvorila u puko prepucavanje suprotstavljenih strana glede definicija spola i roda te nametanju „rodne ideologije hrvatskom narodu“ u čemu protivnici Istanbulske konvencije (predstavnici organizacija U ime obitelji, Vigilare, 40 dana za život i njihovi istomišljenici) vide jedini i najvažniji razlog zbog kojeg ne trebamo ratificirati Istanbulsku konvenciju. Osim toga, nije se došlo ni do konsenzusa oko toga tko je mogao/ trebao ratificirati Istanbulsku konvenciju i tko će to prvi učiniti.

Činjenica je da Istanbulska konvencija još uvijek nije ratificirana!

Činjenica je da je Istanbulska konvencija već četvrti put bila tema sjednice istog Odbora za ravnopravnost spolova, nisu se maknuli s početne točke.

Činjenica je da je 2016. godine 18 žena, žrtava obiteljskog nasilja ubijeno od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera!

Činjenica je da je od ukupnog broja ubijenih u 2016. godini čak 66% žena.

Činjenica je da se čak 90% nasilja u obitelji procesuira kao prekršaj!

Činjenica je da potreba za ratifikacijom Istanbulske konvencije itekako postoji, jer u 2017. godini nema mjesta diskriminaciji.

Protivnici Konvencije osuđuju bilo kakvo nasilje nad ženom, ali smatraju da u nacionalnom zakonodavstvu postoji dovoljno instrumenata da zaštite žrtvu i protive se ratificiranju dokumenta koji je Republika Hrvatska već potpisala zbog tzv. nametanja rodne ideologije s kojom se oni ne slažu i smatraju da  prije ratificiranja treba mijenjati Ustav.

Ovo nije ništa drugo nego jeftini populistički trik, jer ako otvorite stranice Hrvatskog sabora i službeni prijevod Ustava na engleski jezik, ondje ćete već godinama naći riječ GENDER, što nije u skladu s tumačenjem predstavnika organizacija U ime obitelji i Vigilare.

U Istanbulskoj konvenciji je nasilje nad ženama prepoznato kao oblik diskriminacije nad ženama što predstavlja kršenje ljudskih prava. Odabran je holistički pristup koji pretpostavlja bolju povezanost institucija uključenih u  sam postupak (policija i DORH), uređuje se pitanje financiranja skloništa i mjere opreza te se nalaže otvaranje telefonske linije za žrtve nasilja koja bi radila 24 sata na dan 7 dana u tjednu i dopušta nadležnim tijelima da nastave progon iako je žrtva odustala od njega, zbog straha, srama ili nekog trećeg razloga, uređuje se i područje ženskih reproduktivnih prava.

Sva ova prava su već odavno trebala biti dio naše pravne stečevine.

Ostaje nam nada da će trenutni premijer održati svoje obećanje dano prije par dana te da će do kraja godine ratificirati Konvenciju  Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da nećemo i sljedeće godine na Međunarodni dan žena ponovno sudjelovati na istoj sjednici, s istom temom, s istim argumentima.

Maja

8. mart

U većini zemalja plaća žene koja obavlja isti posao kao muškarac je 40% manja!
Žene čine samo 20% raznih nacionalnih zakonodavnih institucija!
Otprilike 150 milijuna ljudi imalo bi dovoljno hrane da žene imaju jednak pristup poljoprivredi i alatima kao muškarci!
Dvije trećine nepismenih ljudi u svijetu su žene kojima je uskraćeno pravo ravnopravne edukacije!
Većina od 1.3 milijardi apsolutno siromašnih ljudi su žene!
Žene su najčešće žrtve nasilja!

Ove činjenice zvuče kao nešto pročitano iz starih, prašnjavih knjiga. Zasigurno se naše društvo, koje toliko propagira toleranciju i jednakost, pobrinulo da se ovakve nepravde hitro isprave. Nažalost, ovo je naša sadašnjost i realnost s kojom se milijuni žena suočavaju svaki dan.

Svjetski ekonomski forum predviđa da će nesrazmjer među spolovima završiti tek 2186. godine. Život u društvu koje predviđa još 200 godina neravnopravnost je strašna pomisao. Postavlja nam se pitanje da je neka druga skupina ugrožena, i da joj se predviđa još 200 godina neravnopravnosti što bi mi napravili. Da smo mi dio te skupine, htjeli bi da se neko zauzima za nas i naša prava. Tolerancija i ravnopravnost nisu prazne riječi koje se sjete određene skupine ljudi na određene datume, tolerancija i ravnopravnost su osnovna ljudska prava koje zaslužuje svako ljudsko biće.

Na međunarodni dan žena, koji se obilježava diljem svijeta 8. ožujka, iznova privlačimo pažnju na borbu za jednakost. Žene i muškarci diljem svijeta zanemaruju svoje nacionalne i religijske razlike i ujedinjuju se pod jednom stvari: željom za ravnopravnošću. Diljem svijeta organiziraju se prosvjedi, predavanja, marševi i edukacije kojima je za cilj dići svijest o tome kako je ravnopravnost još uvijek težnja mnogih.

Prošlo je 100 godina od prvog obilježavanja ovog datuma, i dok se mnogo toga promijenilo, na mnogim stvarima još trebamo poraditi. Tema kampanje ove godine je „Be Bold For Change“. Na engleskom jeziku, ovaj slogan jednak je i za muškarce i za žene. Upravo to nas podsjeća kako je ovo borba svih nas, cijelog društva, a ne samo žena. Tako da bez obzira govorimo li da smo „hrabri za promjenu“ ili „hrabra za promjenu“, važno je da se promjena mora dogoditi, a bez sudjelovanja svih nas, za još 100 godina ćemo nažalost ponavljati iste parole i tužne činjenice. Spriječimo da se to dogodi, poduzmimo nešto i dignimo glas za ravnopravnost!

Bruno

Mirenje- umijeće komuniciranja i način života

 

Mirenje je pojam koji se koristi i u svakodnevnom životu, u značenju prestanka svađe odnosno pomirbe između ljudi. No to nije jedino značenje ove riječi, već ona predstavlja i pravni institut uređen zakonima. Da bismo saznali nešto više o tome, zavirili smo u Hrvatsku udrugu za mirenje, s kojom NPC često surađuje. Mag.iur.Suzana Fugaj dugogodišnja je volonterka u NPC-u, predsjednica Kluba mladih izmiritelja HUM-a, tajnica HUM-a i Centra za mirenje HUM-a. Završila je mirovne studije, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Ljudska prava. Također, prošle je godine dobila medijacijsku nagradu Mladi izmiritelj 2016, te smo ispitali  da nam približi pojam mirenja.

            Što je to mirenje?

Mirenje ili medijacija je izvansudski način rješavanja sporova u kojem stranke imaju priliku sporazumno postići rješenje zajedničkog problema (nesuglasice, sukoba ili spora) na obostrano zadovoljstvo uz pomoć treće neutralne osobe – izmiritelja. Načela dobrovoljnosti i povjerljivosti temelji su na kojima se grade mostovi komunikacije i suradnje prema sklapanju nagodbe u skladu želja i interesa stranaka.

Mirenje nazivamo potpomognutim pregovorima, što znači da izmiritelj ne donosi odluku već stranke same kreiraju rješenje. Ako se stranke odluče za mirenje, postupak može biti najbrži, najučinkovitiji, najjeftiniji i najHUManiji put do „win-win“ rješenja svih stranaka. U mirnom i sigurnom okruženju te u vremenu koje same odaberu, stranke mogu zadržati kontrolu nad provedbom i preuzeti odgovornost u svoje ruke. Kroz mirenje se strankama osim rješavanja konkretnog problema pruža prilika za obnovu komunikacije, nastavak i/ili poboljšanje privatnog ili poslovnog odnosa, a iskreni dijalog nakon emotivnog ventiliranja ponekad otvara vrata međusobnog razumijevanja te vodi do sporazuma koji zadovoljava i odgovara sve sudionike.

 

U kojim se situacijama provodi mirenje?

 Mirenje je moćan alat za rješavanje konflikata i sporova u kojima stranke mogu slobodno raspolagati o svojim pravima bez obzira na vrstu spora onda kad postoji dobra volja za suradnju. Pogodnost miroljubivog rješavanja izrazito je vidljiva u trajnijim odnosima radi mogućnosti stvaranja temelja za njihov nastavak, poput obiteljskih odnosa, susjedskih nesuglasica, trgovačkih sporova, radnih konflikata  i mnogih drugih.  Iako se mirenje može pokrenuti prije, tijekom i nakon sudskog postupka, u nekim slučajevima propisana je obveza pokušaja mirenja prije pokretanja sudskog postupka (npr. u građanskim postupcima protiv Republike Hrvatske, u kolektivnim radnim sporovima i obiteljskim sporovima radi rastave braka ako bračni partneri imaju maloljetnu djecu)

 

Može li se mirenje provoditi kada se radi o kaznenim djelima?

 Može.  Mogućnost mirenja propisuje Zakon o kaznenom postupku za kaznena djela u kojima se kazneni postupak pokreće po privatnoj tužbi (primjerice za kaznena djela protiv časti i ugleda). U tom slučaju, sud može uputiti stranke na mirenje te zastati s postupkom u roku koji odredi. Ako mirenje ne uspije ili rok istekne, kazneni postupak se nastavlja.

 

Moraju li se stranke obavezno držati dogovorenog rješenja? Što ako ga prekrše?

Kako stranke sklapaju pisanu nagodbu koja sadrži tekst rješenja koje su same dogovorile, u većini slučajeva postignuti dogovor dobrovoljno izvršavaju. U suprotnom, ako nagodba sadrži privatnu ugovornu klauzulu ovršnosti,  moguće ju je provesti prisilno sudskim putem u ovršnom postupku.

 

Gdje na scenu stupa HUM? Čime se HUM bavi i na koji način djeluje?

 Hrvatska udruga za mirenje je osnovana 2003. kao prva medijacijska udruga u Republici Hrvatskoj. Akreditirana je institucija za provođenje postupaka mirenja i educiranje izmiritelja od strane Ministarstva pravosuđa. Trenutno broji više od 700 članova, a većina njih iskusni su medijatori i treneri obuka s dugogodišnjim iskustvima u mirenju i educiranju. Aktivnosti HUM-a usmjerene su na razvoj, implementaciju i promicanje mirenja. U sklopu HUM-a djeluju i Klubovi, a jedan od njih je i Klub mladih izmiritelja/ica koji okuplja više od 200 članova i članica. Svakog mjeseca organiziramo za njih predavanja i radionice o medijaciji i srodnim temama, poput komunikacijskih vještina. Veseli nas što imamo širok krug mladih aktivnih osoba različitih profesionalnih usmjerenja, od kojih su neki/e već i izmiritelji/ice, a neki volonteri/ke HUM-a.

 

 Na koji način Klub mladih izmiritelja surađuje s Nacionalnim pozivnim centrom?

Prošle godine organizirali smo zajedničku aktivnost koja je rezultirala velikim brojem sudionika/ica i polučila uspjehom te otvorila put za nove suradničke pothvate. Jedan od njih je Book Club, s kojim smo započeli u rujnu 2016., i od tada volonteri NPC-a i volonteri HUM-a, kao i članovi/ice Kluba mladih, na susretima održavanim jednom mjesečno zajednički diskutiraju o knjizi koju su sami odabrali. Posebno sam sretna što dvije za mene najvažnije udruge sve češće uspijevaju pronaći zajedničke interese kroz koje možemo učiti jedni od drugih i družiti se.

 

Poruka za kraj

 Nesuglasice i problemi su neizbježni. Hoćemo li ih ignorirati ili riješiti na najbolji način uvažavajući pritom i drugu stranu naš je odabir. Prihvatiti različitosti i razumjeti druge započinje aktivnim slušanjem..

Kada otkrijemo tzv. nenasilnu komunikaciju postavili smo temelje miroljubivog rješavanja sukoba. Mirenje zaista jest način življenja!

Pomaganje drugima najHUManiji je korak na putu prema izgradnji boljeg društva. Zato „budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“.. i zapamti..“nitko ne može pomoći svima, ali svatko može pomoći nekome“.. 😉

Suzana i Nina

Europski dan žrtava kaznenih djela

EUROPSKI DAN ŽRTAVA KAZNENIH DJELA i ove se godine obilježava 22. veljače. Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja sudjeluje u obilježavanju tog dana i ove godine, uz brojne druge udruge i institucije u zemljama Europske unije.

Kako bi se u većoj mjeri ostvarivala prava žrtava u stvarnosti, od velikog je značaja da se što veći broj građana uopće osvjesti o pravima žrtava, o važnosti poznavanja tih prava te načinu njihova ostvarivanja. Važno je biti svjestan da se kaznena djela događaju svakodnevno, svugdje oko nas, te se mogu dogoditi bilo kome od nas, našim obiteljima, prijateljima, poznanicima, susjedima.  Vrlo je bitno znati da u takvim situacijama nitko ne mora stajati sam, već da postoji čitav sustav udruga za podršku, kako emocionalnu tako i pravnu, postoje organizacije i institucije koje su tu za žrtve, da ih informiraju i pomognu kroz proces oporavka i kroz tijek kaznenog postupka.

U trenutku kad se dogodi kazneno djelo, važno je da žrtva bude informirana i da joj se pruži sva moguća pomoć u trenutno nametnutoj ulozi u životu, ulozi žrtve. Ponekad nas surovi način modernog života navede da ne obraćamo pozornost na druge u potrebi te da ne prepoznamo da je nekome potrebno rame za plakanje, podrška kada je najpotrebnije. Stoga je postojanje linije esencijalni dio podrške žrtvama, gdje se žrtve mogu obratiti i otvoriti vezano za svoje probleme, misli, pitanja i osjećaje.

S ciljem da se osvjesti građane o pravima žrtava, u Zagrebu je organizirana Konferencija – obilježavanje Europskog dana žrtava kaznenih djela 22. veljače u Novinarskom domu. Osnovni cilj Konferencije je podsjetiti javnost na ostvarivanje temeljnih prava žrtava kaznenih djela  kao i razvijanje povjerenja u pravosudni sustav. U Vukovaru se isti dan održava Dan otvorenih vrata Udruge za podršku žrtvama i svjedocima od 09,00-16,00h na adresi Ljudevita Gaja 12, Vukovar. Također se u istom prostoru održava neformalno druženje organizacija civilnog društva koje rade na području pružanja podrške žrtvama kaznenih djela u gradu Vukovaru. Udruge partneri u organizaciji su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, te Bijeli krug Hrvatska iz Splita.

Na društvenim mrežama, Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja organizirao je kampanju za podizanje javne svijesti o postojanju ovog dana i za informiranje o pravima žrtava, kampanju „Podigni svoj glas za prava žrtava!“ putem registracije na Thunderclap http://thndr.me/ZPqis5 kroz dijeljenje obavijesti na društvenim mrežama uz hashtagove #EUvictimsday #116 006. Ovu kampanju podržali su i naši volonteri i suradnici, ali i brojne poznate osobe, kako bi prodrijeli do što većeg broja ljudi s našom snažnom porukom.

Zakon o kaznenom postupku koji uređuje prava žrtava i njihovo ostvarivanje, trenutno je u procesu izmjene te bi se trebalo u potpunosti usvojiti odredbe Direktive 2012/29/EU koja osigurava veća prava, podršku i zaštitu svim žrtvama te je neizmjerno bitno potaknuti sve uključene u rad sa žrtvama, osobito nadležne institucije, na što žurnije usvajanje promjena kako bi veća prava žrtava postala stvarnost. Prema Direktivi, države članice trebaju osiguravati da se žrtve priznaju kao žrtve i da se prema njima postupa s poštovanjem, na osjećajan, primjeren, stručan i nediskriminirajući način, u svim kontaktima sa službama za potporu žrtvama i službama za popravljanje štete ili nadležnim tijelom, koji postupaju u okviru kaznenog postupka.

Uz podsjećanje javnosti na prava žrtava i njihovu zaštitu, ovim kampanjama i okupljanjima povodom dana žrtava nastoji se ukazati na potrebu provedbe Direktive 2012/29/EU i u praksi, na način da se osigura pravilan pristup i odnos prema žrtvama kaznenih djela, poštujući i podržavajući odnos te da žrtve kaznenih djela dobiju odgovarajuće informacije, potporu i zaštitu i da im bude omogućeno sudjelovanje u kaznenim postupcima. Za potpuno ostvarivanje prava žrtava važno je da policija, državni odvjetnici i suci budu prikladno osposobljeni za rad sa žrtvama; da se žrtvama pruže razumljive informacije o njihovim pravima i slučaju; da žrtve mogu sudjelovati u postupku ako to žele te da im se pruži pomoć za sudjelovanje na suđenju; da se ranjive žrtve, kao što su djeca, žrtve silovanja ili žrtve s invaliditetom, identificiraju i na odgovarajući način zaštite; da su žrtve tijekom policijskih istraga i sudskih postupaka zaštićene.

Mi, volonteri, poručujemo žrtvama da nisu same, da nam se obrate na 116 006 i da se uz našu pomoć izbore za sebe. Za kazneno djelo nema isprike. Nema isprike za nedjelovanje. Nema isprike za pogrdne riječi.  Niste sami! Birajte 116 006! Birajte podršku!

Nina

“Sramota je nazvati se žrtvom”

Kada su žene skupile hrabrost i optužile komičara i glumca Billa Cosbyja za seksualne napade, javno mišljenje bilo je jasno: te su žene samo tražile svojih 15 minuta slave. Ili su tražile novac. Mnogi su se ljudi zapitali zašto su toliko dugo čekale da javno istupe s optužbama. Čini se da je većina ljudi željela živjeti u uvjerenju kako Bill Cosby ne može biti ništa drugo doli drag i simpatičan otac i suprug kakvim se godinama prikazivao na malim ekranima.

Victim shaming svakodnevno se događa u cijelom svijetu – oni koji su preživjeli silovanje, seksualne napade, nasilje u obitelji ili bilo koji drugi oblik nasilja, suočavaju se s ismijavanjem i osudom ukoliko javno progovore o zlostavljanju. Ponekad taj sram proizlazi iz zlonamjernih anonimnih komentara putem Interneta, a ponekad i od strane vlastite obitelji i prijatelja.

Neznanje je glavni razlog zašto se ljudi ne mogu ili ne žele povezati sa žrtvom. Nezamisliv dio cijele priče vezane uz victim shaming jest da je mnoge žrtve, kao i one u slučaju s Cosbyjem, strah da im nitko neće vjerovati, što je ujedno i razlog zašto ne žele otvoreno i javno reći što im se dogodilo. Zbog toga one čekaju, a za to ih se čekanje osuđuje.

Victim shaming može dijelom proizaći iz poricanja onih koji nikada prije nisu doživjeli nasilje. Oni jednostavno ne žele priznati da se to, isto tako, može dogoditi i njima. Međutim, brojke govore nešto sasvim drukčije – samo u Americi dogodi se jedan napad svake 24 minute.

Victim shaming također može biti posljedica naizgled nevinih pitanja, poput: “Što je odjenula? Što je pila?”, koja ukazuju da je žrtva samom svojom pojavom ili ponašanjem utjecala na ishod događaja. Javno je mišljenje kako samo promiskuitetne žene mogu biti seksualno zlostavljane – na taj način ljudi nasilje žele držati na udaljenosti, misleći pritom da neće biti napadnuti ukoliko se ne budu odijevali na određen način.

Kada govorimo o nasilju u obitelji, victim shaming može se pojaviti i u obliku pritiska od strane prijatelja ili obitelji, koji od osobe očekuju da svoj odnos s partnerom održava stabilnim i funkcionalnim, makar ta stabilnost bila samo prividna. U svemu tome, žrtve se na kraju osjećaju krivima za nasilno ponašanje i smatraju da će iznevjeriti sve oko sebe ako o tome javno progovore. S druge strane, ljudi stigmatiziraju i etiketiraju osobe koje ostaju u nasilnoj vezi te ih smatraju slabima ili glupima. Upravo ti ljudi sa sigurnošću tvrde da si oni to nikada ne bi dopustili.

Činjenica je da victim shaming otežava žrtvama da što prije potraže pomoć.

Što možemo učiniti kako bismo napravili prvi korak u zaustavljaju victim shaminga? Trebali bismo podići ljestvicu onoga što je trenutno prihvatljivo u društvu. Seksističke šale, ponižavanje žena u svlačionicama, ohrabrivanje stereotipa da muškarci moraju biti dominantni i mačo – sve to čini govor netrpeljivosti, nejednakosti, pa naposlijetku i mržnje.

Naša je zadaća ohrabriti žrtve, dati im do znanja da nipošto nisu oni krivi, već da se radi o rezultatu manipulacije njihovih zlostavljača. Također, moramo im dati do znanja što sve mogu učiniti za sebe, koje su im opcije dostupne, te ih uvjeriti kako će se njihova priča čuti i ozbiljno shvatiti.

*Prijevod članka: https://www.domesticshelters.org/domestic-violence-articles-information/what-is-victim-shaming#.WIeAjtIrKUm

Petra i Karla

Ruski parlament izglasao dekriminalizaciju obiteljskog nasilja

Ruski parlament je u petak, 27.siječnja 2017. godine, većinom od 380:3 izglasao dekriminalizaciju obiteljskog nasilja u slučajevima kada ono ne uzrokuje „znatne tjelesne ozljede“ i „ne događa se češće od jednom godišnje“.

Ovim potezom se uklanja kaznena odgovornost počinitelja obiteljskog nasilja te bi ono trebalo biti sankcionirano ili novčanom kaznom od 500$ ili kaznom zatvora do 15 dana, pod uvjetom da se ne ponovi u narednih 12 mjeseci.

Prijedlogu zakona slijedi izglasavanje u Gornjem domu parlamenta gdje se ne očekuje ikakvo protivljenje. Potom  ga mora potpisati i predsjednik Vladimir Putin, koji je svoju potporu prijedlogu već izrazio. Glasnogovornik Vlade Dmitry Peskov pred novinarima je izjavio da obiteljski sukobi „ne predstavljaju nužno obiteljsko nasilje“.

Ovaj prijedlog Donjeg doma parlamenta mijenja prošlogodišnju odluku Vrhovnog suda, kasnije podržanu od strane parlamenta, kojom se „nasrtanje“ koje ne uključuje tjelesne ozljede dekriminalizira, ali ostaje kazneno djelo ukoliko su žrtve nasrtanja  članovi obitelji. Andrei Isayev iz vladajuće političke stranke Ujedinjena Rusija, kaže kako je “zakonodavac ovim činom ispravio pogrešku načinjenu prošle godine i pokazao poštivanje želja javnosti”.

Časopis The Economist ističe Rusiju kao jednu od tri zemlje Europe i centralne Azije koje nemaju zakone usmjerene specifično protiv obiteljskog nasilja.

Kritičari ovog prijedloga upozoravaju kako će se takvim zakonom poticati obiteljsko nasilje i kriminal.  „Ovaj prijedlog bi uspostavio nasilje kao normu ponašanja“, rekao je tijekom rasprave Yuri Sinelshcikov iz Komunističke stranke. Odvjetnica za ženska prava Mari Davtyan izjavila je časopisu The Moscow Times da su postupci zakonodavca opasni i „šalju poruku da država više ne smatra obiteljsko nasilje pogrešnim.“

Associated Press izvještava kako je istraživanje provedeno u siječnju 2017. (VCIOM – Ruski centar za istraživanje javnog mišljenja) pokazalo kako 19% Rusa misli da „može biti prihvatljivo“ udariti svoju suprugu, supruga ili dijete „u određenim okolnostima“. Ta nacionalna telefonska anketa obuhvatila je 1800 ispitanika, a održana je 13.-15. siječnja.

Prema statistici Ruskog Ministarstva unutarnjih poslova, 40% svih kaznenih djela nasilja počinjeni su unutar obitelji. Brojke ukazuju na to da 36,000 žena svakodnevno doživljava fizičko nasilje od strane partnera, te da je 26,000 djece napadnuto svake godine od strane svojih roditelja.

Kad je prošlogodišnji revidirani zakon stupio na snagu u srpnju 2016., brzo je skupio protivnike, a konzervativna ruska političarka Yelena Mizulina nazvala ga je „anti-obiteljskim“ i rekla kako potkopava roditeljsko „pravo“ da tuku svoju djecu.

The Moscow Times izvještava kako Alyona Popova, aktivistica i zagovarateljica prava žena žali što je ovakvo razmišljanje široko rasprostranjeno u Rusiji. „Tradicionalne, ili točnije zastarjele vrijednosti opet su postale popularne“, rekla je.

Čak i ruska policija nevoljko se miješa u slučajeve obiteljskog nasilja, što mnogi u Rusiji smatraju „uplitanjem u obiteljske stvari.“ U studenom 2016., tužitelji su počeli istraživati policijskog službenika koji je dobio poziv žene koja se žalila na agresivno ponašanje svoga partnera. Umjesto da joj ponudi pomoć, policijski službenik je navodno rekao ženi kako će policija doći jedino ako ona bude ubijena. Ubrzo nakon toga, njen partner ju je nasmrt prebio.

Ellis i Nina

 

*Preuzeto sa http://www.usatoday.com

Volontiranje u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja -FAQ

 

OPIS POSLA

  1. Što obuhvaća volonterski posao?

Volontiranje obuhvaća rad u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja na telefonskom broju 116 006. U telefonskom razgovoru volonteri pružaju emocionalnu podršku žrtvama i svjedocima kaznenih djela te članovima njihovih obitelji, informiraju ih o njihovim pravima, pružaju im praktične informacije i upućuju ih na relevantne institucije i organizacije civilnog društva.

  1. Hoću li osobno raditi sa žrtvama ili svjedocima?

Volonteri ne ostvaruju osobne kontakte sa žrtvama ili svjedocima, već isključivo telefonske.

  1. Postoji li osoba koju mogu pitati za pomoć tijekom telefonskog razgovora?

Naravno, volonterima je na raspolaganju koordinator koji ih savjetuje prilikom zahtjevnijih poziva ili u situacijama kad nisu sigurni što i kako odgovoriti pozivatelju.

  1. Postoji li, osim u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja, još koji oblik volontiranja?

Naši volonteri sudjeluju i u različitim volonterskim akcijama, manifestacijama i humanitarnim događanjima, neki su uključeni u kreiranje sadržaja za našu internetsku stranicu opisivanjem svojih volonterskih iskustava u blogovima, a ponekad nam pomažu i u provedbi različitih istraživanja.

 

PREDUVJETI ZA VOLONTIRANJE

  1. Postoji li dobna granica za volontiranje?

Da, volonteri moraju biti punoljetni.

  1. Moram li biti redovit student?

Volonteri mogu, ali i ne moraju biti studenti.

  1. Trebam li biti član Volonterskog centra da bih mogao volontirati kod vas?

Volonteri ne moraju biti članovi Volonterskog centra.

  1. S kojih sve fakulteta primate studente?

Volontere primamo s raznih fakulteta, no malu prednost pri selekciji dajemo studentima prava i različitih pomagačkih struka.

  1. S koje godine fakulteta primate volontere?

Volonteri mogu biti studenti bilo koje godine na fakultetu.

  1. Moram li imati kakvo predznanje?

Predznanje nije potrebno, a svi volonteri prije početka rada prolaze edukaciju.

  1. Moram li imati kakvo radno iskustvo?

Radno iskustvo nije potrebno.

  1. Moram li znati neki strani jezik?

Volonteri moraju znati engleski jezik jer je telefonski broj 116 006 standardiziran i jedinstven na području cijele Europske unije pa je moguće da će na pojedine pozive odgovarati i na engleskom jeziku.

RADNI UVJETI

  1. Koliko sati tjedno moram volontirati?

Svaki volonter mora odraditi najmanje 4 sata tjedno.

  1. Koji su termini za volontiranje?

Volontirati je moguće svakim danom od ponedjeljka do petka od 8:00 do 12:00 sati, 12:00 do 16:00 sati ili 16:00 do 20:00 sati.

  1. Koliko volontera radi u smjeni?

U smjeni radi po četvero volontera.

  1. Kako izgleda ured u kojem rade volonteri?

Svaki volonter ima svoje radno mjesto s računalom i telefonom, a na raspolaganju im je neprestano pomoć koordinatora koji savjetuju volontere prilikom zahtjevnijih telefonskih razgovora ili u situacijama kad volonteri nisu sigurni što reći pozivatelju.

  1. Volontira li se u uredu ili na terenu?

Volontiranje obuhvaća rad u pozivnom centru, bez izlazaka na teren.

  1. Moram li ponekad pozive obavljati sa svog privatnog telefona ili mobitela?

Ne, svi se pozivi obavljaju s telefona u pozivnom centru.

  1. Mogu li volontirati od kuće?

Ne, pozivi se primaju isključivo u prostoru Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja.

  1. Mogu li volontirati izvan Zagreba?

Ne, Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja smješten je u Zagrebu i nema podružnice u drugim dijelovima Hrvatske.

  1. Imam li pravo na pauzu u smjeni?

Da, svaki volonter ima pravo na pauzu od dvadeset minuta tijekom jedne smjene od četiri sata.

POGODNOSTI ZA VOLONTERE

  1. Potpisujem li kakav ugovor s Udrugom za podršku žrtvama i svjedocima?

Da, sa svim volonterima potpisuje se ugovor o volontiranju kojim se definiraju međusobna prava i obveze volontera i organizatora volontiranja.

  1. Kakve kompetencije stječem volontiranjem?

Volonteri prolaze pravnu, psihološku i praktičnu obuku koja ih priprema za rad sa žrtvama i svjedocima. Usavršavaju svoje komunikacijske vještine i uče različite načine pružanja emocionalne podrške, a kroz sudjelovanje na dodatnim radionicama, edukacijama i internim evaluacijama jačaju i stručne kompetencije za daljnje školovanje i karijeru u području pružanja pravnih usluga ili u pomagačkim strukama.

  1. Što konkretno dobivam volontiranjem?

Osim širenja znanja i jačanja kompetencija, volonteri u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja dobivaju i potvrdu o volontiranju te preporuku pri budućem zapošljavanju.

  1. Što podrazumijeva evidencija volonterskog rada?

Evidencija volonterskog rada provodi se ispunjavanjem volonterske knjižice, koja predstavlja dokaz o stečenom iskustvu, motiviranosti volontera i njihovom doprinosu za opće dobro. U knjižici se vodi evidencija volontiranja, odnosno upisuju se odrađeni volonterski sati zajedno s podacima o trajanju volontiranja i kratkim opisom volontiranja. U knjižici je moguće voditi i evidenciju edukacije koju je volonter prošao za vrijeme volonterskog angažmana, s podacima o nazivu, trajanju i detaljima edukativnog programa.

  1. Kako izgleda edukacija volontera?

Edukacija obuhvaća tri dijela – pravni dio, psihološki dio i praktičan dio. Obuka koju volonteri prolaze prije početka rada obuhvaća upoznavanje s pravnom terminologijom, Kaznenim zakonom, Zakonom o kaznenom postupku i Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, kao i savladavanje tehnika aktivnog slušanja, specifičnosti telefonskog savjetovanja i razgovora s posebnim kategorijama pozivatelja. Upoznavanje s poslom traje četiri dana, a nakon toga volonteri dolaze 3 tjedna u Nacionalni pozivni centar gdje preslušavaju  pozive, analiziraju upite i odgovore i proučavaju jedinstvenu bazu podataka Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) s informacijama potrebnima žrtvama i svjedocima.