8. mart

Danas obilježavamo Međunarodni dan žena. Prvi Dan žena obilježen je 08. ožujka davne 1909. u SAD-u, a samo godinu dana kasnije u Europi, na prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu je odlučeno da će taj dan biti Međunarodni dan žena.

Kroz povijest su žene taj dan koristile kako bi izrazile svoje mišljenje i nezadovoljstvo trenutnom situacijom. Početkom prvog svjetskog rata, žene diljem Europe su održale demonstracije za mir, ali je protekom vremena izgubio na važnosti, sve dok se inicijativom feministkinja 1960-ih nije ponovno počeo obilježavati.

Od 1975. godine (Međunarodna godina žene), taj se dan ponovno počeo obilježavati, a u nekim je državama čak i postao državni praznik. Svojim zalaganjem za ravnopravnost, žene su kroz povijest uspjele izboriti razna prava, ali nažalost, statistike pokazuju da ni u 2018. godini još uvijek nisu jednake muškarcima što se tiče radnih mjesta, pogotovo rukovodećih pozicija.

Kakvo je stanje zastupljenosti žena u politici u Hrvatskoj?

Po podacima portala onenastupaju.hr, zastupljenost žena u Saboru je tek 19,9 posto, što čini polovinu zakonom propisane kvote. Zakonski, u Saboru bi trebalo biti najmanje 40 posto žena. Od 2000. do 2015. broj zastupnica je prelazio 30, a danas iznosi 28. Stranke se ne drže zakona što se tiče zadanih kvota, a  vodeća stranka u Hrvatskoj spolnu zastupljenost žena nije poštivala na 9 od ukupno 11 lista na prošlim izborima, no to isto su napravile i ostale veće stranke. Most, Živi zid i IDS su se jedini držali zakonskih odredbi.

Zanimljiva je činjenica da je 2016. godine na pravne fakultete u Zagrebu i Splitu bilo upisano preko 8 500 žena, a tek oko 3 400 muškaraca. Unatoč tome što puno više žena izabire pravno usmjerenje u visokom obrazovanju, muškarci i dalje prednjače i u politici i na radnim mjestima povezanim s pravom.

Kakvo je stanje zastupljenosti žena u poslovnom svijetu u Hrvatskoj?

Nažalost, kao i u politici, i u ovom su sektoru žene podzastupljene. Naime, prema istraživanju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2011, muškarci čine 61% zaposlenih u poslovnom sektoru, što ženama ostavlja 39%. Žene drže 35% svih rukovodećih pozicija, što je zabrinjavajuć podatak. Čak i kada su na rukovodećim pozicijama, najviše ih se nalazi na takvim pozicijama niske razine, dok su pozicije visoke razine skoro uvijek prepuštene muškarcima. Istraživanje je provedeno na 500 najuspješnijih hrvatskih poslovnih objekata i činjenice su bile poražavajuće. Zastupljenost žena je bila na vrlo niskih 26%. Prema istom istraživanju, zastupljenost žena u upravama državnih tijela je tek 11%.

Kakvo je stanje zastupljenosti žena u visokom obrazovanju u Hrvatskoj?

U usporedbi s prethodno navedenim podacima koji dokazuju da u Hrvatskoj i dalje nema ravnopravnosti spolova na radnim mjestima i vodećim pozicijama, donosimo informacije o obrazovanosti žena i muškaraca. Iako muškarci prednjače po broju rukovodećih i visokih pozicija, manje muškaraca ima visoko obrazovanje. Ta se statistika nije promijenila od akademske godine 1995./1996. kada je na hrvatskim fakultetima bilo 3000 više muškaraca nego žena (studentski.hr). U zadnjih 12 godina, žene prednjače u tom području, ali se poslovne statistike i dalje ne mijenjaju. Žene prednjače u akademskim statistikama, ali i dalje ne dobivaju visoke pozicije koje bi odgovarale njihovom stupnju obrazovanosti.

Je li sve tako crno?

Je, ali vidljivi su pomaci. J
Postoje mnoge udruge, inicijative,programi i pojedinci koji se zalažu za poboljšanje ravnopravnosti žena u svim sferama života. Ako će svatko od nas poduzeti nešto, promjene će se morati dogoditi.

Ako i vi želite sudjelovati u borbi za ravnopravnost spolova, pridružite se mnogobrojnim aktivnostima povodom 8. ožujka, kao što su npr. Noćni marš – 8. mart u Zagrebu.
Nastavimo stoljetnu tradiciju borbe za ravnopravnost spolova!  

Sretan Vam Dan žena!

 

Dolores

Advertisements

DAN RUŽIČASTIH MAJICA

Svake se godine zadnje srijede u veljači obilježava Dan ružičastih majica u cilju podizanja svijesti o problemu vršnjačkog nasilja. Ovu inicijativu pokrenuli su 2007. godine dvojica adolescenata iz Kanade kada je dječak iz njihove škole bio izložen vršnjačkom nasilju jer je nosio ružičastu majicu. Naime, majka tog dječaka bolovala je od karcinoma dojke te je on nosio ružičastu majicu u znak podrške svojoj majci, no zbog toga je nažalost ispaštao. Stoga su se dvojica dječaka, David Shepherd i Travis Price, pojavili u školi u ružičastim majicama kako bi ukazali na neprihvatljivost vršnjačkog nasilja.

Danas je ovaj problem raširen kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, a često mu se pridaje malo pažnje jer mnoga zlostavljana djeca ne žele pričati o tome. Iako postoji mnogo oblika vršnjačkog nasilja, najzastupljeniji su psihičko i fizičko te nasilje putem interneta. Zlostavljači su često vršnjaci iz problematičnih, a ponekad i veoma stabilnih obitelji koji nasiljem nad drugom djecom žele postići osjećaj kontrole i nadmoći. Stoga nerijetko biraju manju, tihu i povučenu djecu za koju su sigurni da im neće uzvratiti kako bi postigli svoj cilj. Najveći problem je što ta zlostavljana djeca počinju misliti da s njima nešto nije u redu te se ne žele nikome povjeriti i još se više povlače u sebe. U takvim situacijama ni nastavnici niti roditelji ne mogu biti od velike pomoći jer im dijete ne želi priznati u čemu je problem. Upravo iz ovog razloga je važno podizati svijest o problemu vršnjačkog nasilja kako bi se poradilo na njegovoj prevenciji prije nego što postane prekasno.

Nedavno se društvenim mrežama proširio video vršnjačkog nasilja u Splitu, točnije fizičkog obračuna između dvije djevojke na parkiralištu ispred škole. Iz tog videa vidljivo je koliko mladi ne samo da prakticiraju već i podržavaju ovakav oblik nasilja. Naime, oko djevojaka se skupio popriličan broj njihovih školskih kolega koji su promatrali pa čak i navijali, a nitko ih nije pokušao razdvojiti. Ovaj video šokirao je hrvatsku javnost ne samo zbog tučnjave dviju djevojaka već i zbog količine odobravanja na koju je ovakav oblik nasilja naišao. Ovo je samo jedan slučaj vršnjačkog nasilja koji je obišao Hrvatsku i ostavio snažan utisak na mnoge, a trebamo se zapitati koliko je još ovakvih manje poznatih slučajeva.

Stoga se postavlja niz pitanja o tome što škole čine po pitanju vršnjačkog nasilja i mogu li išta učiniti, budući da je nasilno ponašanje rezultat odgoja za koji su prvenstveno odgovorni roditelji. Trebamo li i kako educirati roditelje da kod svoje djece potiču izgradnju negativnog stava o vršnjačkom nasilju? Hoćemo li raznim edukacijama u školama uspjeti kod djece razviti osjećaj samopoštovanja koji će im pomoći da se sa svojim nesigurnostima nose na drugačije načine, a ne nasiljem? Postoje različiti odgovori na ova pitanja, no ono što je sigurno je da roditelji i škola imaju velik utjecaj na djecu te jedino zajedničkim snagama mogu pomoći suzbijanju nasilja među djecom. Zbog toga se Dan ružičastih majica zadnjih godina počeo obilježavati u mnogim hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a uoči tog dana djecu se često upoznaje s problemom vršnjačkog nasilja kako bi ih osvijestili o njegovoj težini te ih potaknuli na izgradnju boljeg društva.

Petra

22.2.

Danas obilježavamo Europski dan žrtava kaznenih djela. Prvi oblici podrške započinju 1974. u Bristolu. Nakon toga, šire se Engleskom i Walesom, a 1998. uvode se prve besplatne telefonske linije za žrtve. Godine 1989. osnovano je nekoliko službi za podršku žrtvama u Europi te se 22. veljače, prema smjernicama Europske komisije, određuje kao službeni Europski dan žrtava kaznenih djela.

Danas postoje mnoge službe za podršku žrtvama kaznenih djela. Svake godine se u Republici Hrvatskoj prijavi nekoliko desetaka tisuća kaznenih djela, a iz godine u godine taj broj raste, stoga ne čudi i porast potrebe za osnivanjem raznih oblika podrške. Udruga za podršku žrtvama i svjedocima je od svoga osnivanja 2006. usmjerena na ostvarivanje prava i poboljšanje društvenog položaja i statusa žrtava i svjedoka kroz pružanje podrške usmjerene na smanjenje traume i nelagode kod svjedočenja te kroz zagovaranje za razvoj i unaprjeđenje zakonodavnog i institucionalnog okvira za zaštitu prava žrtava i svjedoka te za bolju primjenu postojećih zakona u RH. Udruga za podršku žrtvama i svjedocima je također, u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i Programom Ujedinjenih naroda za razvoj Hrvatska (UNDP), u srpnju 2013. godine, osnovala Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja s jedinstvenim standardiziranim besplatnim brojem 116 006 za žrtve i svjedoke svih kaznenih djela i prekršaja. Time je Republika Hrvatska postala peta zemlja u Europi sa standardiziranim brojem 116 006.

Kazneno djelo kojem je žrtva bila izložena ostavlja velike psihofizičke posljedice kako neposredno za nju, tako i za njenu obitelj, prijatelje. Žrtve se često osjećaju bespomoćno, poniženo, ljuto, krivo, usamljeno. Put oporavka za žrtvu, njene bližnje, dug je i nimalo lagan. Od prolaženja faze poricanja, ljutnje, potištenosti pa do prihvaćanja situacije i prilagodbe života nakon kaznenog djela, nekada prolaze i godine.

Ovim danom bilježimo put kojim žrtva prolazi od trenutka kaznenog djela. Danas je dan kada stavljamo naglasak da taj put nije samo žrtvin, da na tom putu ne treba biti sama. To je put svih nas! Biti žrtva nije pravo izbora, jer nikada ne znamo hoćemo li se zateći u ulozi žrtve, jer se kaznena djela događaju svakodnevno i neočekivano.

Postoje razne institucije i organizacije koje žele i mogu pomoći žrtvama i njihovim obiteljima na putu oporavka. Nacionalni pozivni centar je jedno od mjesta koje želi i može pomoći žrtvama kaznenih djela i njenim najbližima,  pružanjem razgovora od povjerenja, emocionalne podrške, pravnih informacija i usmjeravanja na relevantne institucije.

 

Karla

TAMNA BROJKA KAZNENIH DJELA. STRAH OD OSUDE, SUDSKOG POSTUPKA ILI NEŠTO TREĆE?

Godišnje izvješće MUP-a za 2016. godinu bilježi pad kaznenih djela u usporedbi s prethodnom godinom, preciznije pad u iznosu od 9,9 %. Pritom su kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti u padu za 5,8 %,  po privatnoj tužbi 20,6 % te ona koja se progone po prijedlogu za 7, 1 %. Prvi pogled na ove brojke je vrlo obećavajući, zar ne? No, što je s onim kaznenim djelima koja nikad nisu prijavljena. Teško da nam bilo kakva statistika može pokazati pravo stanje stvari.

Koliki je broj ljudi koji su pretrpjeli neki oblik nasilja, a da nikome nisu o tome ništa rekli? Ljudi su skloni misliti kako se njima „nešto takvo“ ne može dogoditi. Jasno da je nemoguće pripremiti se na i predvidjeti vlastitu reakciju. Svatko na svoj način proživljava doživljenu traumu. Međutim, potrebno je razviti svijest ljudi o tome kako nisu sami i da ne trebaju osjećati sram ili krivnju. Nerijetko se događa, kod medijski popraćenih kaznenih djela, da upravo žrtva bude izvrgnuta osudi javnosti, jer su ljudi skloni osuđivati druge i pronalaziti razloge za prebacivanje odgovornosti. Nisu svjesni koliko štete može izazvati jedan takav „bezazleni komentar“. Osim tog neposrednog utjecaja na pojedinca, ne smijemo zanemariti ni utjecaj takvog načina razmišljanja na društvo u cjelini. Upravo organizacije civilnog društva, usmjerene na pružanje podrške i pomoći žrtvama kaznenih djela djeluju i na zakonodavca i javnost kroz svoje aktivnosti podizanja svijesti građana o štetnosti sekundarne viktimizacije (viktimizacije nastale kao posljedica nepravilnog odgovora nadležnih tijela i institucija na žrtvu).

Osim društvenog konteksta, nezanemariv je osvrt i na pravni razvoj prava žrtve u postupku. Naime, prof. dr. Zvonimir Šeparović je prvi počeo razmatrati žrtvu kao sudionika kaznenog postupka 1985. godine razvojem viktimologije kao znanosti o žrtvi, a tek je Zakonom o kaznenom postupku iz 2008. godine uveden pojam žrtve kao novog subjekta u kaznenom postupku. Kroz godine položaj žrtve se mijenjao od potpuno pasivnog do sve aktivnijeg, a zadnje promjene su uvedene u srpnju ove godine kada je stupio na snagu novi Zakon o kaznenom postupku koji je u potpunosti usklađen s Direktivom 2012/29/EU kojoj je cilj daljnje proširenje prava žrtve.

Ako već tražimo uzroke u pravnim prazninama i nedovoljno razrađenim zakonima, neka nam to bude samo pokazatelj u kojem smjeru trebamo djelovati, a ne opravdanje.

Andrea

„(Ne)budi mi (ne)prijatelj!“

1. ŠTO? TKO? KAKO? KADA? KOLIKO?

Udruga za podršku žrvama i svjedocima je u suradnji sa Srednjom školom Ludbreg 1. kolovoza započela s provedbom projekta „(Ne)budi mi (ne)prijatelj!“ koji će trajati do 31.kolovoza 2018., sveukupno 13 mjeseci. Projekt je sufinanciran od strane Europske unije iz Europskog socijalnog fonda u okviru programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. Ukupna vrijednost projekta iznosi 562 516, 55 kuna.

2. KOJI je cilj projekta?

Cilj projekta je uključiti učenike Srednje škole Ludbreg u program školskog volontiranja, osmišljen posebno za njih, kako bi sami razvili interes za volontiranjem te nakon odrađenih radionica i edukacija aktivno sudjelovali u borbi protiv vršnjačkog nasilja i radili na senzibiliziranju svojih vršnjaka i šire javnosti. Kako i samo ime projekta kaže, cilj nam je podučiti mlade kako da drugima pošalju poruku: (Ne)budi mi (ne)prijatelj!

3. KOJE volonterske aktivnosti su predviđene projektom?

Za volontere će biti organizirane različite edukacije i radionice kako bi razumjeli problematiku obrađene teme s ciljem da je kasnije mogu što bolje prikazati vršnjacima, također imat će priliku prisustvovati na radionicama tehničke prirode.

HINT : Volonteri će voditi video blog (vlog).

Za vrijeme zimskih i proljetnih praznika bit će organizirane zimska i proljetna mala škola na kojoj će volonteri SŠ Ludbreg i 20 učenika iz drugih dijelova Hrvatske biti educirani o vršnjačkom nasilju, cyberbullyingu, tehnikama aktivnog slušanja, građanskoj solidarnosti i još mnogim drugim temama.

Završetkom školske godine volonteri će osmisliti  volontersku akciju u koju će uključiti ostale učenike srednje škole s ciljem infromiranja šire javnosti.

4. GDJE  se održavaju male škole?          KOLIKO će trajati? KOLIKA je cijena?

Zimska  „ Mala škola solidarnosti“  održat će se u Zagrebu, za vrijeme zimskih praznika, a trajat će 3 dana.  Super prilika za uživanje u glavnom gradu za vrijeme Adventa, najljepšeg u Europi, i sudjelovanje na edukacija o građanskoj hrabrosti i diskriminaciji .

Proljetna „ Mala škola medijacije“ održat će se u Lovranu, u trajanju od 5 dana, za vrijeme proljetnih praznika. Red uživanja u moru, red radionica o nenasilnoj komunikaciji, tehnikama aktivnog slušanja i medijaciji. Zvuči dobro, zar ne? No najbolji dio tek slijedi.

Sudjelovanje na školama je besplatno! 🙂

5. KAKO će se volonteri NPC-a uključiti u projektne aktivnosti?

Volonteri NPC-a će biti mentori volonterima SŠ Ludbreg te će svojim volonterskim iskustvom moderirati i nadzirati objave na društvenim mrežama. Imat će priliku sudjelovati na edukacijama i radionicama, a neke će i samostalno voditi.

Naravno, radit će i ono što već dugo i jako dobro rade, pružat će sveobuhvatnu podršku pozivateljima na našoj 116 006 liniji.

6. GDJE mogu pratiti novosti vezane uz projekt?

Sve novosti, aktivnosti pozive na edukacije možete pratiti na društvenim mrežama , na Facebook stranici,  Instagram profilu , Twitteru, na našoj web stranici i blogu! 🙂

 

Sva pitanja, primjedbe, pohvale i prijedloge, možete uputiti na podrska.zrtvama.i.svjedocima@gmail.com

Važnost senzibiliziranja mladih o položaju žrtava u RH

Jako malo se priča o položaju žrtava u Hrvatskoj. U medijima uglavnom slušamo o žrtvama Domovinskog rata i žrtvama težih kaznenih djela. No, zapravo te informacije čujemo i vidimo usput. Osvijestimo ih na tih par minuta te odmah nakon toga život od nas traži da se posvetimo ”važnijim stvarima”. Zapravo, ne možemo zamisliti kako je to biti žrtva. I ne bismo trebali. Možda upravo zbog toga nedostaje veća senzibilizacija prema žrtvama u Hrvatskoj. Često čujemo kako je žrtva ta koja je kriva, da se trebala više potruditi, spriječiti to što joj se dogodilo ili jednostavno više paziti. To naravno nikada nije istina.
U jednom istraživanju pročitala sam kako naše izražavanje jako puno ovisi o tome hoće li se kriviti žrtvu ili počinitelja. Naime, prema tom malenom istraživanju baziranje na počinitelja nosi  veću vjerojatnost da će se žrtva smatrati žrtvom, a počinitelj  krivcem. Rezultati su me iznenadili te sam smatrala kako pričanje o žrtvama zapravo vodi do empatije i razumijevanja.
Kroz edukaciju u NPC-u uvidjela sam koliko je cijeli sustav usmjeren na počinitelja. Državi je uvijek cilj uhvatiti krivca i tako zaštiti ostatak građana. Žrtva uvijek nekako ostane zaboravljena.  Zato me je toliko oduševilo kada sam vidjela dug popis udruga koje su tu za žrtve, popis udruga koje svoje vrijeme usmjeravaju na one zaboravljene od strane sustava. Sve pravne zavrzlame te psihofizičke posljedice koje žrtvama ostaju na teret lakše je podijeliti s ljudima koji su spremni pomoći i saslušati.
Upravo zbog toga važno je osvijestiti ne samo mlade, već i sve ostale dobne skupine o položaju žrtava u RH. Postoje brojne udruge s različitim spektrima rada, brojnim edukacijama i profesionalcima koji  su voljni prenijeti svoja znanja i vještine novim generacijama.
Volontiranje je veliko iskustvo koje nosi veliku prednost u budućnosti. Volontiranje je isto tako i ogromna prilika za pomoć drugima. Ranjive skupine, u koje spadaju i žrtve kaznenih djela, često ne mogu same protiv nepravde i zatrpanog sustava. Uvidjela sam da biti tu za nekoga, čak i kada ne možeš nikako pomoći jer su sve opcije iscrpljene,  toj osobi znači više nego što mi možemo zamisliti.
Proces osvještavanja mladih i poticanja na bavljenje ovom tematikom trebao bi jedan od prioriteta. Naime, žrtve kaznenih djela u niti jednom slučaju nisu kriva za počinjeno djelo. Potpuna eliminacija predbacivanja žrtvi vodila bi razumijevanju šire slike. Naime, žrtva može postati svatko. Položaj žrtve nitko ne želi niti bi svojevoljno odabrao. Taj je položaj nametnut. Kroz volontiranje pomagalo bi se  osobama koje trebaju potpunu zaštitu i razumijevanje. Volonteri bi stekli novi pogled na situaciju, a žrtve pomoć koja im je potrebna.
Mladi su snaga ovoga svijeta, a volontiranje i pomoć ranjivim skupinama može postati oruđe u izgradnji pravednijeg svijeta u kojemu nitko nije izgubljen među papirima.

Helena

U ulozi svjedoka

Brojni počinitelji kaznenih djela uspješno su privedeni pred lice pravde upravo zahvaljujući svjedocima – hrabrim pojedincima koji su policiji i pred sudom ispričali svoja saznanja i tako pomogli institucijama da kazne one koji su prekršili zakon.

Biti svjedok kaznenog djela zasigurno nije lako. Mnogima u toj situaciji javlja se dvojba – prijaviti ili ne? I dok s jedne strane osjećaju dužnost i odgovornost da prijave kazneno djelo, nasuprot tome javlja se strah od moguće osvete počinitelja. Pojedinci se također ne žele „petljati u tuđe stvari“, pa radije šute i ravnodušno promatraju, umjesto da prijave kazneno djelo i time pomognu samoj žrtvi. Bilo da se radi o strahu ili nezainteresiranosti, potrebno je naglasiti kako smo dužni prijaviti kazneno djelo kojem smo svjedočili ili o kojem imamo informacije.

            Svjedočenje pred sudom – stresna situacija

Svjedoci se pozivaju na sud kako bi rekli sve što znaju o kaznenom djelu, počinitelju i okolnostima od važnosti za slučaj. Poziv na svjedočenje za mnoge predstavlja stres i nelagodu. Odjednom su se našli u nepoznatoj situaciji i pred njima je velika odgovornost.

Istraživanja su pokazala kako je znatan broj svjedoka izjavio kako su danima prije dolaska na sud osjećali uznemirenost i pritisak, a kod mnogih se javila nesanica i slični simptomi. Po samom dolasku na sud, mnogi od njih na hodniku ispred sudnice susretnu optuženika, njegovu obitelj i svjedoke obrane, što dodatno može povećati razinu stresa pred samo svjedočenje.

Ako se radi o teškom kaznenom djelu, velik broj svjedoka osjeća dodatan pritisak i strah od suočavanja s počiniteljem, kao i strah od moguće osvete zbog iskaza kojeg je dao na štetu okrivljenika. Osim straha za vlastitu i sigurnost svojih bližnjih, dodatan pritisak svjedocima stvara bojazan da će biti izloženi neugodnom ponašanju ostalih sudionika tijekom davanja  iskaza, kao i mogućnost da zakažu u svojoj ulozi i da pred sudom budu prikazani kao nekompetentni.

U slučaju teških i javnosti zanimljivih kaznenih djela, koja u medijima dobivaju prostor na naslovnicama i središnjim informativnim emisijama, pritisak na svjedoke još je veći. Što se od njih očekuje, kako će biti prikazani, hoće li njihovi podaci biti objavljeni u medijima – sve to znatno otežava njihovu ionako zahtjevnu ulogu.

            Prava i obveze svjedoka

Prilikom davanja svojeg iskaza svjedok je dužan govoriti istinu i dati točne i potpune informacije o kojima svjedoči. Naime, davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo, a svjedoku je omogućeno da ipak ne mora odgovarati na pitanja ako bi time izložio sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Osoba koja se poziva kao svjedok ima obvezu odazvati se pozivu, a ako zakon drugačije ne propisuje, dužna je i svjedočiti. Svjedoci koji se zbog zdravstvenog stanja, starosti ili invaliditeta ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojem borave, a moguće ih je ispitati i putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba.

Ponekad postoji opasnost da bi svojim iskazom svjedok mogao sebe ili blisku mu osobu izložiti ozbiljnoj opasnosti. U tom slučaju omogućeno mu je uskratiti iznošenje osobnih podataka, davanje odgovora na pojedina pitanja ili na davanje iskaza u cjelini, dok mu se ne osigura zaštita. Zakonom je propisana zaštita svjedoka koja se sastoji od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku – pod pseudonimom. U slučaju posebno velike opasnosti, ispitivanje će se obaviti u odvojenoj prostoriji od sudnice, posredstvom audio-video uređaja. Pritom će se lik ugroženog svjedoka i njegov glas izmijeniti tijekom ispitivanja.

            Podrška za svjedoke

            Izlazak pred sud za svjedoke može predstavljati psihički naporan i težak proces. Zbog toga je važno spomenuti gdje i na koji način mogu dobiti podršku kako bi se lakše nosili s ulogom u kojoj su se našli. U tome im, primjerice, mogu pomoći Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima koji uspješno djeluju u sedam hrvatskih gradova: Vukovaru, Osijeku, Zagrebu, Sisku, Rijeci, Zadru i Splitu. Oni ih mogu smiriti prije samog svjedočenja, upoznati ih sa izgledom sudnice, njihovim pravima i mogućnostima. Također, tu je i besplatna telefonska linija 116-006 Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Osim za žrtve, volonteri NPC-a dostupni su i svjedocima kako bi ih kroz telefonski razgovor uputili u njihova prava i obveze, kako bi im pomogli da se što bolje snađu u svojoj ulozi, upoznali ih s tijekom postupka pred sudom te im pružili emocionalnu podršku potrebnu zbog teške situacije, pritiska i stresa kojima su izloženi.

Istina je da nije lako biti svjedok kaznenog djela. Teška uloga u kojoj se svatko od nas u trenutku može naći. No to je ujedno i vrlo važna uloga, jer upravo zahvaljujući svjedocima, mnogi počinitelji dobili su zasluženu kaznu za teška kaznena djela koja su počinili.

 

Hrvoje

INTERSPOLNOST

Interspolnost. Interspolna osoba. Zvuči poznato, no zapravo vjerujem da većina ne razumije pojam ili da nije sigurna u njegovo značenje. Predstavljaju veliku nepoznanicu. Interspolna osoba. Kako ju definitirati? Muški i ženski spol to je lako, uči se u školi, opće su poznate informacije.

Interspolna osoba je osoba čije biološke karakteristike ne udovoljavaju medicinskim karakteristikama koje su tipične za određeni spol. Ustaljeno je vjerovanje kako postoje samo dva spola, muški i ženski  te da osobe koje imaju obilježja određenog spola pripadaju jednoj od tih grupacija. Kod interspolnih osoba situacija je sljedeća: postojalo je uvriježeno mišljenje da su oni negdje između ta dva spola te da o nekim drugim stvarima ovisi da li će interspolna osoba prevagnuti na ženski ili muški spol. Ispovijesti interspolnih osoba te događanja koja su se dogodila nekima od njih su zaista iznenađujuća. Kako bi vam najbolje približila događanja priložit ću primjer koji je jako poznat, slučaj Davida Reimera. David i njegov brat su blizanci. Rođeni su kao osobe muškog spola, no prilikom nezgode koju je  David doživio dok je bio mali ozlijedio je  spolni organ te na preporuku liječnika roditelji su odlučili da operacijom učine da David postane curica te da ga i tako odgajaju. Roditelji su to učinili iako je rođen kao dječak. Oko 11, 12 godine života kada zbog nadolazećeg puberteta i prirodnog nedostatka hormona David je morao početi primati injekcije kako bi se razvijao. David se osjećao nelagodno i uvijek je želio ostvariti sebe  i živjeti poput svog brata, kao muški spol, a ne kao ženski spol u kojeg su ga operacijom ”pretvorili”.  Primjer interspolne osoba je i kada se rodi curica koja  odgovara kriterijima za ženski spol, no ima neke muške organe unutar sebe ili se rodi primjerice bez vagine. Kod rođenja interspolnih osoba uvriježeno je mišljenje liječnika da osoba s ”dodatnim” karakteristikama mora ukloniti te karakteristike  operacijom ili medicinskim postupcima te učiniti da prevagne na muški ili ženski spol. Danas dolazi do promjena te se osvještavanjem ljudi i roditelja tijekom rođenja interspolnih osoba ne provode uvijek operacije ili drugi zahvati te interspolne osobe bez ikakvih poteškoća nastavljaju normalno život.

Koliko ima interspolnih osoba teško je saznati jer se zapravo medicinski stavljaju pod neke druge nazive/dijagnoze. Interspolne osobe se susreću sa raznim problemima. Prvi je kod rođenja kada zapravo svijest roditelja određuje da li će dijete biti interspolna osoba ili će učiniti da bude bliža muškom ili ženskom spolom. Određeni broj interspolnih osoba nikada ne sazna za zahvate koji su učinjeni jer se to prikriva lažima od bliskih osoba u obitelji zbog tzv. ”nesavršenosti rođenog djeteta” Neke osobe to saznaju slučajno, neke ulaskom u pubertet kada zbog prirodnog nedostatka hormona ih moraju početi primati.

Mislite da je interspolna osoba osoba novog, modernog doba? Varate se. Zapisi o interspolnim osobama odnosno o više vrsta spola datiraju još iz perioda 16 st. kada se u judaizmu spominju uz muški i ženski spol, Ay’lonit, Tumtum, Androgynos, Saris.  Prva operacija za promjenu spola kod tek rođene djece datira još iz 1849. godine.

Interspolnost je danas još uvijek tabu tema, no radi se na informiranju javnosti. Postoje kampanje i aktivisti koji svojim djelovanjem  kao primjerice model Hanne Gaby Odiele upravo to i čine. https://www.youtube.com/watch?v=H_5BFmwNk-s

 

Mateja

Prava žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata

Spomen Domovinskog rata pobuđuje u svakome od nas osjećaje ozbiljnosti, strahopoštovanja i svijesti o užasnim događanjima za vrijeme odvijanja rata. U metežu borbe za prevlast događala su se strašna kaznena djela počinjena nad ženama, djecom i muškarcima, no o tome se puno ne priča.

Broj žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata još uvijek nije poznat, no prtpostavlja se da ih je mnogo. Jedan dio žrtava je odlučio progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, dok drugi nije, stoga se konkretan broj ne može znati. Strašna brojka koja se nastavlja u tom nizu jest i prtpostavka da je preko 200 djece rođeno kao posljedica ratnog silovanja.

Zastanite i zamislite se nad tim brojkama! Pitate se gdje su te žrtve? Da li im je itko pomogao? Da li se o njima priča? Kako je zakonodavstvo uredilo njihov status?
2015. godine dogodila se promjena koja se trebala dogoditi i mnogo  ranije. Zakonodavnim okvirom omogućeno je ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja te stjecanje prava na novčanu naknadu. Zakonom o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu omogućeno je od 18. lipnja 2015. pravo na psihosocijalnu, pravnu, zdravstvenu pomoć, medicinsku rehabilitaciju, obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, liječnički sistematski pregled, pravo na naknadu troškova prijevoza radi ostvarenja prava te smještaj u ustanovi za pružanje podrške i usluga braniteljsko – stradalničkoj populaciji.

Osnovni uvjeti koji se moraju zadovoljiti u ostvarenju statusa žrtve jesu da podnositelj/ica zahtjeva ima hrvatsko državljanstvo ili državljanstvo države članice EU te da je u vrijeme počinjenog kaznenog djela imao/la prebivalište/boravište u Republici Hrvatskoj. Nema roka za podnošenje zahtjeva te se cjelokupni postupak vodi uz načelo tajnosti podataka, osiguranja privatnosti i obazrivosti. Uz zahtjev je potrebno priložiti određenu dokumentaciju. Ostvarivanjem statusa žrtve podnositelj zahtjeva može ostvariti pravo na jednokratnu novčanu naknadu u iznosu od 100 000 kuna ili uvećanu novčanu naknadu u iznosu od 150 000 kuna. Također osim mogućnosti ostvarivanja jednokratne novčane naknade, može se ostvariti i pravo na mjesečnu naknadu.

Novac ne može nadoknaditi bol, tugu, očaj, strah i sve muke što su žrtve proživjele, no pomak u osnaživanju žrtava kaznenih djela seksualnog nasilja na prijavljivanje je vidljiv te se pružanjem zakonske zaštite ustraje na sankcioniranju počinitelja te pružanju podrške i pomoći žrtvama u svim aspektima. Nacionalni pozivni centar je jedan od pružatelja pomoći i podrške.

Nažalost, danas mnoge žrtve nisu upoznate s mogućnošću ostvarenja svojih prava te ih ne ostvaruju, no postoji i dio žrtava koje nakon saznanja o Zakonu kontaktiraju NPC za informiranje i pomoć u ostvarenju svojeg statusa. Ponekad smo mi ,volonteri, jedina osoba kojoj se žrtva obrati i ispriča što je proživjela nakon toliko godina što je držala u sebi. Snaga i hrabrost koju pokazuju žrtve je neopisiva.

Biti žrtva nije pravo izbora. Nitko to ne odabire i ne traži se pristanak, no pravo na mogućnost ostvarenja svojih zakonskih prava pripada svakome od vas te vas možda ove riječi potaknu da ostvarite svoje. Imate pravo na izbor!

Mateja

 

PRIJAVITI KAZNENO DJELO, DA ILI NE?

Predrasude su neprijateljski ili negativan stav prema nekome, jer pripada određenoj skupini ljudi. Najpoznatije predrasude u svakodnevnom životu su nacionalonost, etničke grupe, spol, rodno i seksualno opredjeljenje.. No predrasude možemo imati i prema stvarima, događajima ili očekivanjima. Tako se i vezano za kaznena djela i kazneni postupak susrećemo s nekim predrasudama o sustavu koje nas koče da prijavimo kazneno djelo, ili nas obeshrabruju. Važno je znati da svi imamo predrasude, te da one mogu biti vrlo različite, neočekivane te iracionalne. Tek ako ih osvijestimo odnosno postanemo svjesni da ih imamo, možemo ih pokušati zaobići i napraviti prvi korak u traženju podrške. Navedena su neka česta mišljenja i strahovi žrtava kaznenih djela i odgovori na takve dileme:

„Zašto bih gnjavio policiju, imaju pametnijeg posla.“

Dužnost policije je zaprimiti prijavu za kazneno djelo. To je njihov posao, jednako kao što je građanska dužnost svakog građana da prijavi kazneno djelo u kojem je bio žrtva, svjedok, ili je na drugi način saznao za njega. Jedini način da Vas policija i sustav na neki način zaštite jest da im prijavite da se djelo dogodilo.

„Drugima se događaju i gore stvari, ja mogu trpjeti.“

Kaznena djela su s razlogom u zakonu opisana kao takva. Da nisu ozbiljna i opasna, ne bi ih se zakonom propisivalo kao takve. U skladu s tim, ne trebate se brinuti oko toga jesu li se u policiji susretali s lakšim ili težim slučajevima od Vašeg. Čim ste doživjeli neko kazneno djelo te se zbog toga osjećate uplašeno, ljuto, ugroženo ili u Vama budi bilo kakve negativne osjećaje, to je povreda Vaših prava i ne morate to sami prolaziti. Kao žrtva kaznenog djela, imate pravo primiti psihološku i drugu stručnu pomoć, informaciju o svojoj prijavi i o svojim pravima. Nemojte trpjeti!

„Ionako se ništa neće poduzeti na policiji.“

Istina je da se ništa neće dogoditi ako uopće ne prijavite kazneno djelo. U trenutku kad ga prijavite, tek tada otvarate mogućnost da Vam policija, Centar za socijalnu skrb, neke od drugih institucija ili udruga civilnog društva (ovisno o Vašoj situaciji) pruže pomoć kakva Vam je potrebna, te da Vas zaštite. Prijava policiji je prvi korak ka Vašoj sigurnosti i pravdi.

„Samo ću se još više ugroziti i razljutiti počinitelja.“

Ljuti ste jer se ovo dogodilo baš Vama, ne možete vjerovati kako se to dogodilo, razočarani ste u ljude, uplašeni da Vam se to ponovno ne dogodi, bojite se prijaviti ili bilo kome povjeriti da Vam se počinitelj ne poželi osvetiti? Ako ovdje pronalazite neke ili slične svoje misli i osjećaje, to je u potpunosti opravdano i relevantno. No, i u ovom slučaju se možete pozvati na svoja prava te ih iskoristiti. Policiji možete podnijeti i anonimnu prijavu, a počinitelju se može izreći zabrana prilaska žrtvi, nekom mjestu i slične mjere, ovisno o vrsti kaznenog djela. Također postoje centri i telefonske linije gdje možete anonimno razgovarati s nekim i potražiti emocionalnu podršku. Za više informacija uvijek možete nazvati 116 006 te se detaljnije informirati o svim svojim pravima, tijeku postupka i s bilo kakvim pitanjima bez obaveze prijavljivanja, jer smo mi u potpunosti anonimna linija!

„Ja ne znam ništa o svojim pravima, zakonu i suđenju, pa ne mogu ulaziti u takve stvari.“

Normalno je da svi građani nisu stručnjaci za zakone. Pogotovo za kazneni zakon, jer u idealnom slučaju on nam ni ne treba u svakodnevnom životu. Ako Vam se nažalost dogodi kazneno djelo i nesigurni ste jer ne znate kako pravosuđe funkcionira, ne morate se brinuti. Na policiji se možete informirati o svojim pravima i svim drugim pitanjima koja Vas zanimaju vezano za postupak, a također se možete obratiti nama i dobiti pravnu informaciju ili kontakt gdje potražiti pravnu pomoć vezano za Vašu situaciju i lokaciju.

„Ma ne treba mi policija, ja ću se sam osvetiti počinitelju!“

Ovo ni u kom slučaju nije preporučljiv stav. Na taj način možete dodatno zakomplicirati situaciju i ugroziti svoju sigurnost, te se dovesti u poziciju počinitelja kaznenog djela. Nemojte na nasilje odgovarati nasiljem, dopustite institucijama da rade svoj posao, prijavite kazneno djelo i zatražite stručnu podršku!

„Okolina će me osuđivati, nitko me ne razumije…“

Ako se osjećate sami, nesigurni ili osjećate da nemate s kim bliskim za pričati o tome što Vam se dogodilo, to ne umanjuje kazneno djelo koje Vam se dogodilo i posljedice koje je na Vama ostavilo. Zato postoje udruge koje možete nazvati ili otići, i popričati o tome što Vam se dogodilo, olakšati si dušu. Uvijek je lakše kada na glas izrečete sve što osjećate i što Vam se vrti po glavi, zato Vam 116006 stoji na raspolaganju za razgovor bez osuđivanja, uz maksimalnu podršku i razumijevanje.

Ovo su samo neke od brojnih mogućih misli i strahova koji Vam okupiraju misli ili Vas brinu pri prijavi kaznenog djela. Iako se nalazite u teškoj situaciji, možda se osjećate bespomoćno, da Vašoj situaciji nema izlaza, dobro je skupiti snagu i potražiti pomoć i podršku.

Ako znate nekoga tko je žrtva kaznenog djela, ili ste ga i sami proživjeli, ne znate što učiniti u svojoj situaciji, Nacionalni pozivni centar Vam može biti prva postaja za informiranje o postupku, postavljanje bilo kakvih pitanja vezana za kazneno djelo ili Vaša prava, te za razgovor o Vašim mislima, strahovima, osjećajima.

116 006 je tu za Vas!

 

Nina