Svjetski dan migranata

Međunarodni dan migranata (18. prosinca) obilježava se od 2000. godine kada ga je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda, a na isti dan 1990. godine usvojena je Konvencija o zaštiti prava migrantskih radnika i njihovih obitelji (Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 2018).

Broj migranata je, zbog različitih ekonomskih i političkih razloga, zadnjih godina porastao, a 2015. procijenjeno je da je ta brojka dostigla 244 milijuna ljudi, što čini 3% svjetske populacije (Schilling, Rauscher, Menzel, Reichenauer, Muller-Schilling, Schmid i Selgrad, 2017). Među zemljama u koje ljudi najčešće imigriraju su europske zemlje što pokazuje činjenica kako je 2014. godine u Europsku uniju doselilo 3.8 milijuna ljudi od čega je većina, njih čak 1.9 milijuna, bilo iz država nečlanica (Schilling i sur., 2017). S obzirom na veliki priljev ljudi iz zemalja poput Sirije, Afganistana i Somalije, jugoistok Europe je mjesto gdje je migrantski val najizraženiji pa je tako 2015. godine gotovo milijun osoba prešlo grčku granicu.

Imajući na umu količinu ljudi koji svakodnevno odlaze iz svojih zemalja u potrazi za boljim životnim uvjetima jasno je kako danas postoje mnoge zakonske regulative kojima bi migrantima trebala biti osigurana temeljna ljudska prava, no nažalost svjedoci smo kako to u praksi i ne funkcionira baš tako.

Amnesty International, nevladina i neprofitna organizacija čiji je cilj zaštita i promicanje ljudskih prava, donijela je zaključak kako je Europska unija umjesto sprječavanja smrtnih slučajeva migranata na moru tijekom 2011. godine svoje resurse koristila kako bi spriječila dolazak izbjeglica u Europu prilikom čega je zatražila pomoć od Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Bježančević, 2019). Prema izvješću, Europskoj je uniji bilo važnije nadziranje svojih granica, negoli zaštita ljudskih prava te su se ista često kršila protjerivanjem i zatvaranjem izbjeglica, neovisno jesu li imali pravo na međunarodnu zaštitu, a mnogima je bio onemogućen i pristup azilima.

Hrvatska je također jedna od europskih zemalja koje su često na udaru medija i raznih aktivističkih grupa zbog kršenja temeljnih ljudskih prava u postupanju s izbjeglicama, a izvješće iz 2021. godine Europskog odbora za sprečavanje mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja Vijeća Europe upozorava Republiku Hrvatsku da prijave o zlostavljanju moraju biti ozbiljnije shvaćene i pomno istražene (Pučka pravobraniteljica, 2021).

Navedeni podaci tek površno obuhvaćaju temu migranata, ali i oni vrlo jasno pokazuju kako im nacionalne regulative i prakse i dalje ne uspijevaju osigurati temeljna ljudska prava koja su zagarantirana svakome čovjeku. Važno je i dalje osvještavati potrebe migranata i inzistirati da im se pruži podrška kakva im je potrebna te nikako ne smijemo postati imuni na njihovu patnju.

Anamarija

---

Literatura

Bježančević, S. (2019). Migrantska Kriza u Europskoj Uniji-Izazovi, Europska Sigurnost i Zaštita Temeljnih Prava. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 14(3), 1231-1248.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo „Međunarodni dan migranata“ (https://www.hzjz.hr/sluzba-javno-zdravstvo/medunarodni-dan-migranata/, zadnji pristup 9. prosinca 2022.)

Pučka pravobraniteljica „Međunarodni je dan migranata“ (https://www.ombudsman.hr/hr/medunarodni-dan-migranata-2021/, zadnji pristup 9. prosinca 2022.)

Schilling, T., Rauscher, S., Menzel, C., Reichenauer, S., Müller-Schilling, M., Schmid, S. i Selgrad, M. (2017). Migrants and refugees in Europe: challenges, experiences and contributions. Visceral medicine, 33(4), 295-300.

Međunarodni dan muškaraca

Povijest nastanka Međunarodnog dana muškaraca

Svake godine 19. studenog diljem svijeta slavi se Međunarodni dan muškaraca. Početci ideje o održavanju međunarodnog dana muškaraca nastajali su 60-tih godina prošlog stoljeća potaknuti proslavama međunarodnog dana žena. Međutim, tek u veljači 1991. godine profesor Thomas Oaster sa sveučilišta Missouri organizira malu proslava ovog budućeg međunarodnog dana. Svaka sljedeća godina pokušaja održavanja proslave nije bila dovoljno posjećena i u konačnici profesor Oaster prestaje s planiranjem proslava.

Prva prava proslava Međunarodnog dana muškaraca dogodila se na Malti dana 7. veljače 1994. godine. Pet godina kasnije ideju međunarodnog dana muškaraca ponovno pokreće dr. Jerome Teelucksingh, predavač povijesti na Sveučilištu West Indies u Trinidadu i Tobagu. Dr. Jerome, koji je oživio u potpunosti ovu ideju sve do danas, odabrao je 19. studeni kao datum obilježavanja jer je to datum rođenja njegova oca i datum proslave uspjeha nogometne reprezentacije Trinidada i Tobaga iz 1989. kada je zemlja bila ujedinjena u nastojanjima da se kvalificira na Svjetsko prvenstvo.

Cilj Međunarodnog dana muškaraca

Međunarodni dan muškaraca ima za cilj osvijestiti sva pitanja koja utječu na muškarce i dječake diljem svijeta. Fokusira se na zdravlje muškarca i dječaka, promicanje rodne ravnopravnosti i naglašavanje pozitivnih doprinosa muškaraca u društvu. Premda je naše društvo patrijarhalno, takvo uređenje je toksično i za muškarce jer patrijarhalni stavovi onemogućuju muškarcima da pokazuju emocije, slabost, ranjivost i time se umanjuje briga za njihovo mentalno zdravlje.

Iako Međunarodni dan muškaraca nije službeno priznat od strane Ujedinjenih naroda, on ima svoju službenu boju – plavu.

Osim Međunarodnog dana muškaraca, od 2003. godine tijekom mjeseca studenog obilježava se pokret Movember i stoga se mjesec studeni smatra mjesecom muškaraca. Movember je slagalica engleskih riječi moustache (brk) i November (studeni) i obilježavaju ga muškarci puštanjem brkova kako bi povećali svijest o muškom zdravlju.

Međunarodni dan muškaraca u Republici Hrvatskoj

Međunarodni dan muškaraca obilježava se i u Republici Hrvatskoj. Prema posljednjem popisu stanovništva udio muškaraca u Hrvatskoj je 48,15%, a prosječna starosna dob muškaraca je 42,6 godina. U Hrvatskoj je trenutno je nezaposleno 45% muškaraca, a stupaju u brak nakon tridesete godine života. U Hrvatskom saboru muškarci su i dalje dominantni jer, naime, imamo 77,5% saborskih zastupnika.

Silvia F.

---

IZVORI:

1. https://internationalmensday.com/

2. https://podaci.dzs.hr/media/l2wkiv1a/croinfig_2022.pd

3. https://studentski.hr/kolumne/zasto-je-feminizam-vazan-za-muskarce

Intervju s Grofom Darkula

Grof Darkula je edukativno-aktivistički Instagram profil nastao početkom 2020. godine. Kroz svoj rad profil se bavi obrađivanjem raznih društveno-političkih tema kao što su feminizam, rodno uvjetovano nasilje, seksualne manjine, politički angažman pojedinca, aktivizam, umjetnost i mentalno zdravlje. Profil naglasak stavlja na osobna iskustva ljudi koja često dijeli kroz obradu gore spomenutih tema i putem njih pokušava senzibilizirati javnost i kritizirati institucije. Platformu na društvenim mrežama Instagram i Facebook prati preko 50.000 ljudi iz Hrvatske i ostalih zemalja.

S obzirom na jako zanimljive i aktualne teme koje profil Grofa Darkule obrađuje, a koje se često tiču i djelokruga Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, željeli smo popričati s osobama iza ovog profila kako bismo saznali više o njihovom iskustvu pružanja podrške i informacija žrtvama i putem društvenih mreža, njihovom iskustvu edukacije i progovaranja o važnim temama online te planovima za budućnost.

---

NPC: Grof Darkula je Instagram profil koji je od samog početka puno više od običnog Instagram profila jer svoju platformu koristi za educiranje, reagiranje i podizanje svijesti o važnim društvenim pitanjima. S gotovo 50 tisuća pratitelja, definitivno se radi o profilu kojem mnogi vjeruju i podržavaju ga. Perspektiva koju ima Grof Darkula u svojim objavama informirana je, dobro obrazložena i potkrijepljena izvorima. Kako je voditi Instagram profil i kako se nosite s odgovornosti koje to prati?

Grof Darkula: Mnogi i ne znaju koliko je zapravo izazovno voditi ovako veliku platformu. Na prvu se možda odaje dojam da se tu radi samo o interaktivnom sadržaju u vidu postova i story-ja preko kojih se obraćamo javnosti ili kritiziramo brojne društvene tabue, no mi na dnevnoj bazi dobivamo na desetine upita za pomoć. Ljudi nam se javljaju s teškim i bolnim pričama, žele saznati gdje mogu prijaviti diskriminaciju, koja su njihova prava kod pitanja reproduktivnog zdravlja, mogu li kao žrtve dobiti besplatne pravne savjete ili kome se mogu obratiti kada im se pojavi problem s mentalnim zdravljem. Koliko nam je drago da se neke teme prestaju skrivati pod tepih i da razgovori o njima postaju otvoreni, toliko i osjećamo veliku odgovornost da ljudima pružimo provjerene informacije i uputimo ih do pravih osoba.

---

NPC: U više navrata ste kroz svoje djelovanje poticali pratitelje/ice na otvaranje po pitanju svojih iskustava s različitim oblicima nasilja. Ranije ste u intervjuima spomenuli kako vas je broj priča koje ste pročitali šokirao, a priče ste dijelili, pretpostavljamo, s ciljem podizanja svijesti i razvijanja osjećaja kod žrtvi kako nisu krive niti same. Što žrtve mogu očekivati kada vam se jave sa svojim iskustvom? Nastavite li s njima razgovor preko Instagrama i pružate li im pritom podršku?

Grof Darkula: Na profilu smo podijelili na stotine svjedočanstava žrtava obiteljskog, seksualnog, homofobnog, rasističkog i transfobnog nasilja. Priče dijelimo iz više razloga, a najvažniji je onaj da žrtva po prvi puta dobije priliku jasno i bez ometanja opisati svoje iskustvo i bez straha ga pustiti prema javnosti koja je u nemalom broju slučajeva osuđuje, ignorira i ne vjeruje joj. Žrtve iznošenjem svojih priča napokon dobivaju kontrolu nad narativom svega što su proživjele. Nitko drugi ne priča umjesto njih, mi im vjerujemo i cijenimo njihovu hrabrost. Znale su nam se javljati osobe koje su o proživljenom nasilju šutjele 30 i više godina, a veliki broj priča koje su izašle na storyjima ohrabrio ih je da se napokon otvore i da pokrenu svoj osobni proces zacjeljivanja trauma i traganja za pravdom. Svjedočanstva osnažuju žrtve jer napokon shvaćaju da nisu same, da imaju podršku, da postoje ljudi s kojima mogu podijeliti svoju bol i da otvoreni razgovor olakšava tugu koja ih je pratila godinama. Kada obrađujemo teme nasilja, zaključak istih uvijek bude usmjeren na kontakte pomoću kojih se nasilje može prijaviti i gdje žrtve mogu pronaći besplatnu pravnu i psihološku pomoć te emocionalnu potporu koja im je u tom procesu zapravo najvažnija. Kontakti i informacije oko prijave raznih oblika nasilja i diskriminacije, kao i stotine svjedočanstava žrtava, trajno su prisutni i sačuvani na našem profilu u naglascima i dostupni su svima.

---

NPC: Iako ima svojih prednosti, djelovanje putem Instagram profila sigurno ima i svoja ograničenja. Kako postupate kada vam se javi žrtva koja želi ostvariti neki od oblika pomoći koje Grof nije u mogućnosti pružiti, postoje li institucije ili organizacije s kojima surađujete i na koje u tom slučaju uputite žrtvu?

Grof Darkula: Vrlo često nam se obraćaju osobe koje su žrtve brutalnih kaznenih djela ili diskriminacije koja nam je jednostavno nezamisliva s obzirom na godinu u kojoj živimo i pripadnost zajednici modernih i naprednih europskih država. Drago nam je da nam se ljudi otvaraju, no iskreno nas plaši što se veliki broj ljudi za pomoć obraća jednom Instagram profilu, a ne institucijama koje su plaćene da zaštite svoje građane. Povjerenje u institucije je nepovratno narušeno, a ljudi traže alternative po internetu i društvenim mrežama. Ovisno od slučaja do slučaja i vrste nasilja žrtve uvijek saslušamo, ohrabrimo, potičemo na prijavu i informiramo ih o civilnoj udruzi specijaliziranoj za vrstu kaznenog djela zbog kojeg su se javile, a gdje mogu dobiti pravnu i psihološku pomoć. Žrtvama uvijek napišemo i kontakt broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih i prekršajnih djela te istaknemo kako na broju 116 006 mogu dobiti bolje upute i više informacija.

---

NPC: Imena, slike i struka ljudi koji stoje iza Grofa su nepoznati, međutim iz vaših objava možemo zaključiti da se radi o informiranim, kreativnim i svestranim pojedincima. Je li otvaranje tema vezanih uz nasilje i, posljedično, razgovor sa žrtvama nasilja, a pogotovo rodno uvjetovanog nasilja, zahtijevao od vas usvajanje nekih novih znanja ili vještina i, ako da, kojih?

Grof Darkula: Sve teme koje odlučimo obraditi na profilu sustavno proučavamo, educiramo se i za pomoć  obraćamo stručnim osobama. Pitanje nasilja, posebno rodno uvjetovanog nasilja u Hrvatskoj, jako je osjetljivo, a s velikim zadovoljstvom možemo reći da je iskustvo i znanje koje smo skupili dosadašnjim radom veliko i neprocjenjivo te ga neprestano koristimo za bolji i vidljiviji položaj svih žrtava nasilja u našem društvu.

---

NPC: Na temelju vašeg znanja i dosadašnjeg iskustva s vođenjem profila ovog tipa i komuniciranjem s velikim brojem ljudi po pitanju rodno uvjetovanog nasilja, postoji li nešto što biste istaknuli kao promjenu koju biste željeli vidjeti u skorije vrijeme, a za koju smatrate da bi značajno doprinijela dobrobiti žrtava, ali i šire javnosti?

Grof Darkula: Najvažnija stvar koju smo naučili u cijelom ovom procesu je ta da su žrtve zapravo jako motivirane prijaviti nasilje i zlostavljače čim osjete i vide da netko stoji iza njih i čuva im leđa. U tom smislu ne možemo više naglasiti koliko je važno emocionalno podržavati žrtve u procesu prijave i koliko to moramo javno isticati i cijeli program potpore žrtvama još više usavršavati. Ono što je izuzetno važno, a to nam već sada pokazuju pozitivni primjeri iz Kanade i pojedinih američkih saveznih država, je to da policija i pravosuđe trebaju uvesti stručnjake iz područja mentalnog zdravlja u svoje odjele. Velike policijske postaje u urbanim središtima gdje se prijavljuje nemali broj kaznenih djela trebaju imati stalno zaposlene psihologe, psihoterapeute ili socijalne pedagoge kako bi žrtvin prvi susret sa sistemom, bilo u postaji ili na terenu, bio pozitivan i manje traumatski. Tada bi i proceduralni dio prijave bio puno brži i bezbolniji za žrtvu. Stručnjake za mentalno zdravlje treba uvesti i u središta svih sudova koji se bave slučajevima nasilja. Volonteri koji pomažu žrtvama su sjajni i njihovo zalaganje je hvalevrijedno, no sustavu kronično nedostaju stručne osobe koje se bave pitanjima mentalnog zdravlja i specijalizirane su za rad s kompleksnim slučajevima. Onaj preventivni dio, kada pričamo o nasilju, i dalje leži u obrazovanju i uvođenju Građanskog odgoja kao obaveznog predmeta u sve osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Kroz isti predmet treba se pokriti i tema zdravih, intimnih i partnerskih veza, poštivanja manjina i ljudskih prava. Ono što bi još moglo pomoći žrtvama je bolja suradnja raznih ministarstava s civilnim udrugama koje se desetljećima bave ovom temom i njihovo je iskustvo zaista neprocjenjivo. Ne smije postojati manjak želje za suradnjom bez obzira na to koja politička stranka je na vlasti. Takve suradnje spašavaju živote.

---

NPC: Za kraj – koji su planovi Grofa Darkule za budućnost i koju biste poruku odabrali poslati kada biste znali da će vas javnost i sustav čuti?

Grof Darkula:   Naši planovi za budućnost svakako se svode na proširenje ove platforme, ali o tome nećemo puno otkrivati. Poruka koju uvijek šaljemo žrtvama svih oblika nasilja je ona o povjerenju, podršci i empatiji. Čujemo vas, vjerujemo u vas i želimo vam pomoći. Nasilje se uvijek treba prijaviti jer tako sprječavamo da se ista stvar dogodi nekoj drugoj nedužnoj osobi!  Poruka za sustav vrlo je jednostavna i sastoji se u samom našem postojanju i svakom postu kojeg smo objavili. Želja za promjenom prisutnija je više nego ikad prije. Ne možete ju ignorirati, apatija institucija mora postati stvar prošlosti.

Zahvaljujemo se Grofu Darkuli na zanimljivom intervjuu, želimo mu sreću u daljnjem radu i veselimo se i budućoj suradnji s ovom izuzetno zanimljivom platformom.

NPC (tim 116 006 linije)

Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima

Premda Ženevska deklaracija navodi kako su “žene predmet posebnog poštovanja i posebno će biti zaštićene od silovanja, prisilne prostitucije i svakog drugog oblika nepristojnog napada” nažalost seksualno nasilje nad ženama tijekom ratnih sukoba događa se vrlo često.

Seksualno nasilje oduvijek je povezano s oružanim sukobima i služilo je kao metoda i instrument ratovanja. Ono nije fenomen novog doba već se događalo i događa se od prvih ratova tijekom povijesti. Seksualno nasilje u ratnim sukobima je instrument osvete, način izražavanja poniženja, osramoćivanje, zastrašivanje, političkog etičkog čišćenja, genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti i cijelog društva. Ono ima dalekosežne posljedice dugotrajnih trauma, a važno je naglasiti da se događa i ženama i muškarcima.

Seksualno nasilje u sukobima odnosi se na silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilu na trudnoću, prisilu na pobačaj, prisilnu sterilizaciju, prisilni brak ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja slične težine proveden protiv žena, muškaraca, djevojčica ili dječaka koji je direktno ili indirektno povezan s nekim sukobom.

Postoji osnovana zabrinutost da zbog straha, srama i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja tijekom ratnih sukoba prešućuje i ne prijavljuje ovo kazneno djelo.

 Tijekom rata na području bivše Jugoslavije tisuće i tisuće žena i muškaraca bili su žrtve seksualnog nasilja. Sociološka studija “Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području Republike Hrvatske i optimalni oblici obeštećenja i podršku žrtvama”(UNDP, 2013) došla je do procjene da bi se broj žrtava težih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj mogao kretati između 1500 i 2200 osoba. Istraživanje pokazuje da su tijekom ratnih sukoba samo na području današnje Republike Hrvatske 10,88% žrtava bili muškarci, a 85,71% žrtava seksualnog nasilja su bile žene. 60,6% uključivalo je neki oblik silovanja.

Da bi se podigla svijest o seksualnom nasilju tijekom ratnih sukoba, Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 19. lipnja Međunarodnim danom eliminacije seksualnog nasilja u sukobima kako bi se osudile taktike ratovanja koja uključuje seksualno nasilje.

Važno je napomenuti, svaka država ima odgovornost i obvezu da procesuira seksualno nasilje u ratnim sukobima i kazni počinitelja, te žrtvama osigura pravdu, dostojanstvo i novčanu reparaciju.

Silvia

LITERATURA:

1. The Geneve Conventions of 1949
2. Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području Republike Hrvatske i optimalni oblici obeštećenja i podršku žrtvama”, UNDP (2013)

BITI SVJEDOK

Svatko od nas, iznenada i sasvim neplanirano, može postati svjedok kaznenog djela. Nametnuta uloga svjedoka može biti vrlo zahtjevna, jer sa sobom donosi odgovornost i obveze prema institucijama, ali i suočavanje s vlastitim “teškim” emocijama izazvanim traumatičnim događajem. Uloga je to na koju se ne može unaprijed pripremiti. Njezina ozbiljnost i težina mogu stvoriti veliko opterećenje za onoga tko se u njoj nađe, jer svjedoci su važni sudionici kaznenog postupka, čiji su iskazi vrlo često ključni kako bi počinitelji kaznenih djela za svoj čin dobili zasluženu kaznu.

Emotivno i stresno iskustvo

Sama spoznaja da smo svjedočili počinjenju kaznenog djela može biti veoma stresna. Mnogima nije lako nositi se s time da znaju kako je netko učinio nešto protuzakonito. I dok zakon nalaže da je svatko dužan prijaviti kazneno djelo za koje zna da je počinjeno, u stvarnosti mnogi izbjegavaju to učiniti. Razlog za to kod nekih je strah od moguće osvete počinitelja, dok se drugi ne žele “miješati u tuđe stvari” ili misle da bi tu odgovornost bilo jednostavnije “prebaciti” na drugoga.

Kao sama prijava kaznenog djela i razgovor s policijom, za svjedoke jednako stresno može biti i svjedočenje pred sudom. Mnogi bi to možda rado izbjegli, no svjedok je dužan odazvati se pozivu suda, a ako zakon drugačije ne propisuje, dužan je i svjedočiti. Razumljivo je da se pojedinci zbog zdravstvenog stanja, starosti ili invaliditeta ne mogu fizički pojaviti pred sudom pa se u takvom slučaju svjedoci mogu ispitati u svojem domu, a moguće ih je ispitati i putem audio-video uređaja kojima upravlja stručna osoba.

Dolazak u sudnicu mnogima je novo i nelagodno iskustvo, jer ne znaju što točno mogu očekivati. Dodatno su opterećeni time što će i kako reći, hoće li im vjerovati, hoće li ispuniti svoju dužnost kako treba. Naime, dajući svoj iskaz, svjedok je dužan govoriti istinu te dati točne i potpune informacije, jer davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo. Kako bi sebe zaštitili, svjedocima je ipak omogućeno da ne moraju odgovarati na pitanja ako bi time izložili sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Spoznaja da će na sudu susresti i počinitelja dodatno može pojačati nelagodu. Stoga ne čudi da je velik broj svjedoka izjavio kako su danima prije dolaska na sud osjećali uznemirenost i pritisak, a kod mnogih se javila panika, strah, nesanica i drugi slični simptomi.

Posebno opterećenje mogu doživjeti svjedoci u javnosti zanimljivim i medijski praćenim kaznenim postupcima. Oni se suočavaju i s dodatnim i vrlo opterećujućim pitanjima poput toga što se od njih u javnosti očekuje, kako će biti predstavljeni, hoće li njihovi privatni podaci biti objavljeni u medijima te kakva će biti reakcija okoline.

Pružatelji podrške za svjedoke

Kako bi se što lakše nosili sa situacijom u kojoj se nalaze i što bolje pripremili na ono što ih čeka, svjedoci se za pomoć mogu obratiti nekoj od institucija ili organizacija koje pružaju podršku za žrtve i svjedoke kaznenih djela. Time se danas bave brojne nevladine udruge, a postoje i posebni Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima na županijskim sudovima u sedam hrvatskih gradova: Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Sisku, Rijeci, Zadru i Splitu. Također, tu je i besplatna anonimna telefonska linija 116-006 Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, čiji su djelatnici i volonteri žrtvama i svjedocima dostupni tijekom cijele godine, 24 sata dnevno. Pozivom na 116-006 svjedoci se mogu upoznati sa svim svojim pravima i obvezama tijekom kaznenog postupka i dobiti emocionalnu podršku koja im je potrebna u njihovoj situaciji.

Hrvoje

Međunarodni dan odgoja bez batina

Međunarodni dan odgoja bez batina obilježava se svake godine 30. travnja. Prilika je to da se podsjetimo na važnost dječje dobrobiti te osvijestimo problem tjelesnog kažnjavanja djece.

Obiteljsko nasilje jako dugo se smatralo privatnim područjem obiteljskog života, a problemom obiteljskog nasilja nad djecom znanstvenici su se počeli baviti ozbiljnije i sustavno tek 60-tih godina prošlog stoljeća. Danas se procesuiraju teški oblici obiteljskog nasilja nad djecom, no za tjelesno kažnjavanje često se nalaze opravdanja i ono se i dalje  smatra tradicionalnom odgojnom metodom.

Što je tjelesno kažnjavanje djece?

Postoje brojne definicije tjelesnog kažnjavanja djece jer se ono odnosi na razne postupke koji variraju u svom intenzitetu, sredstvima i učestalosti.

U Općoj preporuci broj 8 iz 2006. godine, UN-ov Odbor za prava djeteta definira tjelesno kažnjavanje kao svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako blago. 

Kao najčešće metode prepoznaju se: šamar, udarac rukom, nogom ili predmetom (štapom, remenom, bičem, šibom, kuhačom ili drugim predmetom), bacanje, grebanje, ugrizi, povlačenje za kosu ili uši, prisiljavanje djeteta da stoji u neudobnim položajima, klečanje na tvrdim ili oštrim predmetima (kukuruzu, staklu ili kamenčićima), nanošenje opekotina, prisilno gutanje i  konzumacija štetnih tvari (npr. ljutih začina), uskraćivanje vode ili hrane…

Nacionalni zakonodavni okvir

Tjelesno kažnjavanje djece  zakonom je zabranjeno u Republici Hrvatskoj još od 1999. godine.

Nadalje, svi stručnjaci koji rade s djecom i mladima (u zdravstvenim, odgojno-obrazovnim, socijalnim i drugim institucijama) imaju obavezu i odgovornost obavijestiti nadležne ustanove (centar za socijalnu skrb, policiju ili nadležno općinsko državno odvjetništvo) o bilo kakvom štetnom ili zlostavljajućem postupku prema djetetu ili mladoj osobi.

Svatko tko ima saznanja o kršenju djetetovih prava, a posebno o svim oblicima tjelesnog, duševnog ili spolnog nasilja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta može to prijaviti centru za socijalnu skrb, najbližoj policijskoj postaji ili policiji na 192 ili nadležnom državnom odvjetništvu. To može biti susjed, prijatelj, član obitelji ili neka treća osoba. Posebno je važno da je pri procjeni i donošenju odluke o prijavi nasilja nad djetetom dovoljna i sama sumnja o postojanju nasilja.

Kako prepoznati da je dijete žrtva tjelesnog kažnjavanja?

U slučaju kada postoje vidljivi, tjelesni znakovi kažnjavanja kao što su tragovi ugriza, neobične modrice, opekline, frakture na neobičnim mjestima, promjene boje kože ili bolovi pri pokretu ili kontaktu relativno je lako prepoznati da je dijete tjelesno kažnjavano, no često ovakvi vidljivi znakovi ipak ne postoje.

Neki od znakova, osim onih vidljivih oku, koji nam mogu pomoći da posumnjamo da je neko dijete žrtva tjelesnog kažnjavanja su izbjegavanje fizičkog kontakta s drugima, strah od svlačenja na tjelesnom odgoju, prikrivanje povreda odjećom dugih rukava, rani dolazak u školu i izbjegavanje odlaska kući nakon škole ili često izostajanje iz škole, smanjeno zanimanje za okolinu, gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je ranije uživalo (npr. sportske aktivnosti, igranje igrica, crtanje), otežano sklapanje prijateljstava, problemi u druženju s vršnjacima, agresivno ponašanje prema prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima, smetnje pažnje i koncentracije zbog čega dijete otežano prati nastavu…

Posljedice tjelesnog kažnjavanja

Tjelesno kažnjavanje često se koristi kao odgojna metoda jer izaziva neposrednu poslušnost djeteta i na taj način najbrže ćemo zaustaviti ponašanje koje se u tom trenutku događa, ali ono ne uči dijete zašto je njegovo ponašanje neprihvatljivo i koje je ponašanje prihvatljivo odnosno kako bi se dijete trebalo ponašati. Osim toga postoje i brojni drugi dugoročni nedostatci i štetne posljedice. Tjelesno kažnjavanje kod djeteta može izazvati osjećaj ljutnje, bijesa, krivnje, nemoći, žalosti, srama, poniženja i/ili bespomoćnosti. Dijete može osjećati strah od roditelja i gubitak povjerenja te otpor i potrebu za osvećivanje roditeljima što će neizbježno dovesti do međusobnog udaljavanja. Nadalje, tjelesnim kažnjavanjem učimo dijete da su batine uobičajen i primjeren način rješavanja problema te da ne treba kontrolirati svoje ponašanje ili da se pak nasiljem iskazuje ljubav, a što u kasnijoj dobi može dovesti do slabije razvijene samoregulacije i iskazivanja društveno neprihvatljivih ponašanja (nasilno rješavanje sukoba, nasilje u parterskim vezama, nasilje u obitelji).

Zaključak

Tjelesno kažnjavanje djece štetno je za dijete kao i ostali oblici nasilja i umjesto njega mogu se koristiti brojne nenasilne odgojne metode primjerene dobi djeteta – preusmjeravanje pozornosti, zajedničko dogovaranje pravila u afirmativnom obliku, dogovaranje posljedica za kršenje tih pravila, postavljanje granica i dosljedno držanje postavljenih granica, učenje prepoznavanja i imenovanja emocija, prepoznavanje „okidača“ za nepoželjna ponašanja, razgovor s djetetom, davanje materijalnih i nematerijalnih nagrada za poželjna ponašanja, učenje tehnika nenasilnog rješavanja sukoba, biti dobar model svojem djetetu …

Za više informacija o ovoj temi možeš se obratiti Hrabrom telefonu na 0800 0800 (linija za roditelje) ili 116 111 (linija za djecu).

Ena

Svjetski dan zdravlja

Dugo godina zdravlje se definiralo kao odsutnost bolesti, no s vremenom se zdravlje počinje promatrati iz druge perspektive. Tako Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao stanje potpune tjelesne, mentalne i socijalne dobrobiti (WHO, 2018). Upravo nam ova definicija naglašava kako zdravlje nije samo ono tjelesno, već se radi o širem stanju i isprepletenim komponentama koje se ponekad zanemaruju.

Tjelesno zdravlje najčešća je tema razgovora te se često poistovjećuje s pojmom zdravlja. Kada bismo vas upitali jeste li zdravi, moguće je da biste odgovor prilagodili svojem fizičkom stanju, tjelesnoj temperaturi ili razini fizičke boli. Razmislili biste o eventualnoj prehladi, boli u leđima ili posljednjoj krvnoj slici koju ste napravili na sistematskom pregledu, no vjerojatno ne biste promišljali  o svojoj mentalnoj i socijalnoj dobrobiti. Prema spomenutoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ističe se kako je mentalno zdravlje važan dio općeg zdravlja. Pri tome, ne radi se samo o odsutnosti psihičkog oboljenja ili poremećaja već mentalno zdravlje predstavlja „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom,  može  raditi  produktivno  i  plodno  te  je  sposoban  pridonositi  zajednici“  (WHO, 2018). Kao takvo, determinirano je različitim socioekonomskim, biološkim i okolinskim čimbenicima. S obzirom na to da su ljudi društvena bića, ne iznenađuje kako je socijalna dobrobit također važan dio zdravlja. Razvoj i održavanje pozitivnih socijalnih interakcija s drugima u našoj okolini ima kratkoročno i dugoročno djelovanje na tjelesnu i mentalnu dobrobit. Ta se povezanost može objasniti na tri načina. Prvi se odnosi na činjenicu da socijalna povezanost može pozitivno utjecati na naše zdravstvene navike i ponašanja što dugoročno djeluje na naše opće zdravlje. Nadalje, socijalna podrška može smanjiti stres te povećati emocionalnu i psihološku dobrobit što posljedično vodi boljem zdravstvenom ponašanju i tjelesnom zdravlju. Treći, psihološki put odnosi se na djelovanje pozitivnih socijalnih odnosa na kardiovaskularni, imunološki i endokrini sustav.

Mentalna, tjelesna i socijalna dobrobit isprepletene su na više razina te međusobno djeluju jedne na drugu tvoreći naše opće zdravlje. U vremenu ekonomske krize, ratova i pandemije, bitno je prisjetiti se što zapravo znači riječ zdravlje. Održavanje redovitih kontakata sa svojim bližnjima, druženje s njima, izražavanje zahvalnosti i stvaranje kvalitetnih socijalnih odnosa može povećati našu socijalnu dobrobit, a s time i pozitivno utjecati na naše mentalno zdravlje. Potrebno je osvijestiti svoje emocije, osjećaje i raspoloženja, jednako kao što smo svjesni svoje fizičke boli ili ugode. Stoga, na Svjetski dan zdravlja posvetite se svim komponentama koje ga tvore. Organizirajte druženje sa svojim prijateljima, razgovarajte o svojim emocijama, strahovima i nadanjima, prošećite prirodom i udahnite svjež zrak. Možda nam dogodine na pitanje o svojem zdravlju odgovorite „Sretan/na sam, imam ljude koji me vole i dobrog sam zdravlja“.  Povedimo se mudrostima naših starijih – samo nek’ je zdravlja, sve drugo će doći.

Izvori:

What Is Social Wellbeing? 12 Activities for Positive Relationships

WHO (2018). Mental health: strengthening mental health promotion, Fact Sheet. Geneva, Switzerland: WHO. Updated 30 March 2018. Dostupno na: https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-health-strengthening-our-response.

Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije

Sve do prije tridesetak godina u Južnoafričkoj Republici vladao je apartheid. Pod apartheidom svaki je Južnoafrikanac bio svrstan u jednu od četiri kategorija: bijelac (potomak europskih imigranata), obojeni (ljudi čiji su preci bili pripadnici više od jedne rase), Azijac ili crnac. Segregacija se provodila na svim razinama društva – od javnih mjesta do gradskih četvrti i škola. Aparthejd je bio zapisan u zakonu i provodio se nasilno i okrutno. Česti mirni prosvjedi građana protiv rasne diskriminacije i aparthejda završavali su nasiljem.

Jedan takav mirni prosvjed dogodio se 21. ožujka 1960. godine u Sharpevilleu u Južnoafričkoj Republici kada je policija otvorila vatru i ubila 69 osoba. Iz toga razloga svake godine 21. ožujka odaje se počast žrtvama tog mirnog prosvjeda, a Ujedinjeni narodi proglasili su ovaj dan Međunarodnim danom borbe protiv rasne diskriminacije.

Premda je službeno apartheid ukinut prije više od trideset godina, rasna diskriminacija ostavština je ljudske povijesti. Problem rasne diskriminacije prisutan je i dan danas te predstavlja svakodnevnicu velikog broja ljudi. Unatoč velikom društvenom napretku, rasna diskriminacija je prisutna u svim slojevima društva, prisutna je u obrazovanju, pri zapošljavanju, na tržištu rada, na internetu… Njezin široki spektar proteže se od uskraćivanja osnovnih načela i prava do poticanja mržnje. Rasnom diskriminacijom ograničava se osnovno pravo jednakosti pojedinca i potkopavaju se temeljne ljudske vrijednosti.

Fotografija preuzeta: https://blog.ipleaders.in/report-instances-racial-discrimination/

Prema Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije izraz rasna diskriminacija odnosi se „na svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima, nacionalnom ili etničkom porijeklu i koji imaju za svrhu ili za rezultat da unište ili da ugroze priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju ili na svakom drugom polju javnog života“.

Stereotipi i predrasude koji su stotinama godina utkani u svijest društva, stvaraju problem pri osvješćivanju problema rasne diskriminacije. Pojedinci nisu svjesni da su u određenom trenutku rasno diskriminirali osobu jer govoreći o rasnoj diskriminaciji često zamišljamo razdoblje ropstva i kolonija.

Ubojstvo Georgea Floyda 2020. godine u Sjedinjenim Američkim Državama pokrenulo je ponovnu raspravu o prisutnosti rasizma. George Floyd nije bio prva osoba crne boje kože koju je ubio policajac, ali je osoba čija je smrt ponovno u fokus stavila globalni pokret Black Lives Matter.

Rasna diskriminacija je kolektivna odgovornost. Svatko od nas može pridonijeti suzbijanju rasne diskriminacije. Prvi korak je priznanje da ona postoji i podizanje svijesti. Drugi korak je suočavanje i osvješćivanje o sveprisutnim predrasudama i stavovima koji su utemeljeni kroz povijest čovječanstva. Ona je možda u “teoriji iskorijenjena”, ali ukidanjem apartheida rasizam nije nestao i danas je prisutan. On je slojevit. Nije zanemarivo spomenuti da važnu ulogu u suzbijanju rasne diskriminacije imaju mediji i način na koji oni prikazuju specifičnu situaciju koja se dotiče rasizma.

Borba protiv rasne diskriminacije je borba za multikulturalizam.
Društvo smo različitosti i zato je važno živjeti borbu protiv rasne diskriminacije.
Svi smo mi ljudska bića, žalosno je da se i dalje zamaramo podjelama po boji kože.

Fotografija preuzeta: https://www.coe.int/en/web/youth/-/international-day-for-the-elimination-of-racial-discrimination

Silvia

LITERATURA:

1. Anthony Giddens, Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007. god.
2. International Convention on the Elimination of All Forms of Racial Discrimination, dostupno na: https://www.ohchr.org/en/professionalinterest/pages/cerd.aspx

Dan žena

Prema posljednjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj živi 2.013.963 žena i danas je njihov dan. Međunarodni dan žena slavi društvena, ekonomska, kulturalna i politička postignuća žena. Isto tako služi kao poziv na akcije kojima se postiže njihova jednakost, ali i kao podsjetnik na sve žene koje su ostavile svoj trag tijekom povijesti.

Međunarodni dan žena službeno se slavi od 1975. godine kada su Ujedinjeni narodi započeli s njegovim obilježavanjem. Potreba i želja za obilježavanjem ovog dana javila se i ranije. Naime, aktivistkinja Clara Zetkin zalagala se za prava žena i potaknula kreiranje njihovog međunarodnog dana. Tako se 1910. godine održala Internacionalna konferencija zaposlenih žena u Copenhagenu, a na istoj je sudjelovalo 100 žena iz 17 različitih zemalja koje su jednoglasno donijele odluku o kreiranju ovog međunarodnog dana. Austrija, Danska, Njemačka i Švicarska prve su sudjelovale u slavljenju i to 1911. godine.

Od tada je prošlo puno godina, a svoj povijesni trag ostavile su brojne žene iz cijeloga svijeta. Danas se prisjećamo velikih znanstvenica, književnica, sportašica, aktivistkinja, glumica – jednostavno rečeno svih žena koje su doprinijele ljudskom napretku u različitim područjima. Marie Curie, Marija Jurić Zagorka, Billie Jean King, Malala, sve su one, ali i mnoge druge, uzor muškarcima i ženama različitih generacija.

Danas isto tako slavimo žene koje iza kulisa ostavljaju svoj trag. One koje neumorno rade i brinu se o svojim bližnjima i potpunim strancima, mentoriraju mlađe generacije i sve navedeno ponavljaju iz dana u dan.

Takve neumorne žene stoje i iza Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Ovaj Međunarodni dan žena mi volonteri i volonterke posvećujemo upravo njima. Pitali smo ih što za njih znači biti žena u ovom stoljeću.

,,ŠTO ZNAČI BITI ŽENA?” – Pitanje sam postavila koordinatoricama 116 006 linije

Za naše koordinatorice biti žena znači suočavati se s različitim izazovima, razumjeti društvene standarde koji se nerijetko nameću te se suprotstavljati nedostatku jednakosti:

„Biti žena u 21. stoljeću znači biti borbena, hrabra i izvan okvira dosadašnjih standarda. Posvećivati vrijeme sebi, radu na sebi, shvaćati kako su društveni standardi u potpunosti izmišljeni i kako je vrijednost svake žene ono što ona nosi u sebi, njene misli želje i potrebe, a ne što društvo određuje. Suprotstavljati se seksizmu i lošijem položaju žena u društvu i dati si pravo da budemo autentične i onakve kakve jesmo, bez obzira na očekivanja društva.“

Naše koordinatorice isto tako ističu empatičnost žena te snagu koja proizlazi iz iste:

„[…] Smatram da su žene u 21. stoljeću snažne, pružaju podršku jedne drugima, osvještavaju i u potpunosti ostvaruju svoje potencijale.“

Biti žena u 21. stoljeću, svakako nije isto kao biti žena u prijašnjim stoljećima. Koordinatorice kažu kako se društvo mijenjalo, a s njime i položaj žena. S obzirom na to da se na današnji dan podsjećamo i na izazove s kojima se iste susreću te pozivamo na promjenu, bitno je osvrnuti se na ona područja u kojima postoji mjesta za napredak:

„Iako se društvo mijenjalo, a samim time i uloga žene, nametnule su se neke nove uloge i očekivanja htjele mi to ili ne. Pozitivno je što se događaju razne promjene u području ženskih prava koje posljedično mijenjaju položaj žene u 21. stoljeću i to u onom segmentu gdje se ženu ne gleda samo kroz prizmu obitelji i djece, već žene imaju mogućnost ostvariti sebe kroz obrazovanje, karijeru i brojne druge aktivnosti.“

Ne možemo izbjeći probleme koji i dalje otežavaju život žena u našem društvu te su se upravo ti problemi istaknuli kao izazovi koje naše koordinatorice prepoznaju. I u 21. stoljeću ti problemi mogu se svrstati u klasične predrasude prema žena, a vezano za njihovu karijeru i privatan život, izgled i podređenost u društvu:

„[Žene su] suočene s mnogim predrasudama i teškoćama, [a to su] dobro poznata slabija plaćenost za iste poslove od muškaraca, i dalje se očekuje da brinemo o kućanstvu. Fokus i komentari češće su usmjereni na fizički izgled, a žene su i dalje češće žrtve nasilja.“

„Generalno se stavlja veliki fokus na to da žene uvijek trebaju izgledati savršeno i biti podređene, što meni ne dolazi u obzir.“

„Očekivanja društva i okoline (udaja, djeca, obiteljski život, kućanski poslovi), činjenica da su poslovi koje pretežno rade žene puno manje plaćeni od branši kojima dominiraju muškarci.“

„Nažalost i dalje postoji stav i potreba društva da propituje kada ćeš stupiti u brak, zasnovati obitelj i slično. Može se steći dojam da sve ono što se radi u području ostvarivanja karijere ili [sebe kao] osobe nije toliko zamijećeno. Nadamo se da će se stav društva još više i brže mijenjati i da se o ženi neće prosuđivati temeljem statusa veze ili djece.

S obzirom na to da se svi okrećemo brizi za sebe, osobnom i poslovnom napretku, nedostatak mogućnosti za to također se ističe kao svakodnevni izazov:

„Privatni izazovi vezani su uz (ne)mogućnost ostvarenja svojih nekih težnja, želji koje se odnose na razne edukacije, putovanja. Nažalost, nekako se čini da uvijek nema dovoljno vremena za sve aktivnosti. Izazovi koji se javljaju u poslovnom svijetu odnose se na stjecanje nekih novih znanja, vještina s kojima do sada nisam bila upoznata/moram dodatno razviti, a koji su bitni kako bi bila u toku sa svime.“

Zamolili smo i naše koordinatorice i da se prisjete i istaknu svoje snage kojima se ponose. Nerijetko zaboravljamo one karakteristike koje nam omogućavaju nošenje sa svakodnevnim izazovima i čine nas onime što jesmo.

Koordinatorice za sebe kažu da su autentične, motivirane, ambiciozne, snažne, kreativne, čvrstih uvjerenja i stavova. Ističu svoj optimizam i ljubav prema životu. Ulažu u svoj osobni rast i razvoj te uče postavljati osobne granice dok su istodobno podrška bliskim osobama. Navode i kako su njihove najveće snage ljudi koji ih okružuju:

„Kao svoje najveće snage svakako bih navela obitelj, prijatelje, kućne ljubimce, dosadašnja ostvarenja.“

Naše koordinatorica zbilja jesu iznimne žene koje na svakodnevnoj bazi rade s ranjivim skupinama te koriste svoje snage za mentoriranje volontera i volonterki. Možemo samo reći da upravo one čine naš NPC onim što je, usmjeravaju ga na pravi put i potiču sve nas na učenje i razvoj.

Upravo one su nas na ovaj Međunarodni dan žena podsjetile na nešto što se možda i zaboravlja:

„Biti žena nije lako, od borbe samih sa sobom, do borbe za sve žene generalno. Biti žena nije biti lako, ali je zanimljivo i izazovno. Biti žena nije lako, ali je osjećaj božanstven. :)“

Hvala im na tome!

Helena

Što nam govori statistika o nasilju u obitelji u Hrvatskoj?

Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način – Tolstojevim citatom započet ćemo pregled velikog broja nasilnih odnosa u obitelji koje nas ponekad okružuju, a da toga nismo niti svjesni. Nažalost, u brojnim obiteljima sukobi i frustracije mogu biti uzrok nasilnom ponašanju među članovima, ali nisu jedini.

Prema podacima MUP-a, dok je u 2019. (ukupno 6.859 slučajeva) zabilježen porast od 32,2 % u odnosu na godinu prije u broju prijavljenih kaznenih djela na štetu djece i obitelji, među koje se ubraja i kazneno djelo nasilja u obitelji, 2020. godina zabilježila je rast od 15,1% u odnosu na 2019. godinu (ukupno 7.895 slučajeva). Ova je, dakle, vrsta kaznenog djela u stalnom rastu.

I kad se nasilničko ponašanje u obitelji klasificira kao prekršaj, ono „doprinosi“ kroz 15,4% (u 2019.) i čak 16% (u 2020.) ukupnog broja prekršaja (više od primjerice prekršaja vezanih za zlouporabu droga).

Kako bi podiglo svijest o raširenosti obiteljskog nasilja, Ministarstvo unutarnjih poslova još od 2019. na svojim web stranicama objavljuje u okviru Kalendara nasilja u kojem svakodnevno izvještava o broju prijava slučajeva obiteljskog nasilja, o čemu smo već pisali na blogu.

Danas, nakon dvije i pol godine od uvođenja kalendara nasilja, pokušali smo uvidjeti mogu li se uočiti bilo kakve pravilnosti u obrascu prijava. Iako broj prijava u prosjeku stagnira s malim opadanjem, broj prijava koje se klasificiraju kao kazneno djelo je u porastu. Činjenica jest i da je iza nas vrlo netipična godina (pandemijski režim s mnogo vremena provedenog unutar obitelji), u kojoj broj prijava možda i nije pravi pokazatelj broja slučajeva obiteljskog nasilja.

Po iskustvima stručnjaka i istraživanjima, unatoč brojkama obiteljsko nasilje bilo je u porastu (u Hrvatskoj i u svijetu). Žrtve obiteljskog nasilja su uglavnom bile osuđene na boravak u krugu obitelji, što znači povećano vrijeme boravka sa zlostavljačem te istovremeno manje prilika za prijavu ili povjeravanje bliskoj osobi. Brojne udruge pojačale su osvještavanje javnosti o mentalnom zdravlju i kako brinuti o njemu tijekom pandemije, a neke su usmjerile podršku osobito na žrtve nasilja u obitelji. Iako se u kalendaru nalazi određeni broj dana bez podataka, radi se o malim brojevima (primjerice pet dana tijekom cijele 2020. te jedan dan u prvoj polovici 2021.) Ipak, podaci koje nam daje Kalendar nasilja mogu nam dati barem okvirnu sliku hrvatske svakodnevice i poslužiti kao plodno tlo za unaprjeđenje sustava podrške.

Iako se ukupan broj svih prijavljenih kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji (zeleno) smanjuje, jednako kao i broj prijava evidentiranih kao prekršaji (plavo), vidljivo je da je broj prijava evidentiranih kao kazneno djelo (crveno) u porastu. Bez više empirijskih podataka ne može se zaključiti je li razlog tome povećanje težih oblika nasilja ili povećanje svijesti stručnih radnika o obiteljskom nasilju kao kaznenom djelu. Također se ne može zaključiti je li smanjenje ukupnog broja prijava rezultat smanjenja pojavnosti nasilja u obitelji ili pak nesklonost žrtava da prijave nasilje.

Možemo primijetiti da je intenzivniji broj prijava u proljetnim i ljetnim mjesecima, a od svih dana u tjednu na prijavu se žrtve najčešće odlučuju ponedjeljkom.

Promatrajući dnevne podatke za zadnje dvije godine, možemo zaključiti da bi mogao postojati određeni obrazac u prijavama (žrtve se češće odlučuju za prijavu u ljetnim mjesecima te nakon vikenda), no ovdje se bavimo samo aspektom prijave, a ne nužno i samim činom (činovima) zlostavljanja koji prijavi prethodi. Također, polovica perioda odnosi se na pandemijsku godinu, što malo otežava uočavanje „uobičajenih“ obrazaca, kao što nam manjkaju opažanja iz duljeg razdoblja koje prethodi pandemiji čime bismo lakše uočili moguće promjene koje su se događale tijekom prošle godine. Na razini usporedbe među županijama, pokušali smo uzeti u obzir i broj stanovnika po županijama. Primjerice, budući da MUP nudi sumarne podatke razvrstane po policijskim upravama, možemo uočiti da je PU Zagrebačka „zadužena“ za 16% svih slučajeva prijava kaznenih djela nasilja u obitelji od uvođenja kalendara, no treba uzeti u obzir da ta PU obuhvaća i Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, što čini 27% ukupnog stanovništva Hrvatske.
No, promotrimo li dostupne podatke po policijskim upravama (na razini broja kaznenih djela na štetu djece i obitelji) na tisuću stanovnika, vidimo da su relativne brojke najviše na području Požeško-slavonske i Ličko-senjske županije. U odnosu na 2019. godinu, najviši rast prijava tih kaznenih djela zabilježen je u Karlovačkoj, Ličko-senjskoj te Splitsko-dalmatinskoj PU. Na području Splitsku-dalmatinske PU, to znači preko 400 kaznenih djela više nego u godini prije, i to samo onih prijavljenih.

No, činjenica je da nam analiza prijava može samo djelomično otkriti dubine zlostavljanja koja se događaju – u trenutku kad je prijava napravljena, znamo da je već prošao određeni proces osvještavanja i odlučnosti za suočavanjem s obiteljskim nasiljem, bez obzira na to prijavljuje li nasilje žrtva ili svjedok.

Ne zaboravimo da su žene i dalje najčešće žrtve nasilničkih odnosa u obitelji (84%, prema podacima MUP-a za 2020. godinu). Ne zaboravimo ni to da je apsolutni broj žrtava obiteljskog nasilja u rastu – u 2020. godini 1.583 žena i muškaraca bilo je žrtvama obiteljskog nasilja, što je porast za 40% u odnosu na 2019. To znači tisuću i pol osoba koje su skupile snage i hrabrosti da potraže pomoć zajednice i stručnjaka kako bi se oduprili nasilju. Crne brojke nasilja koje se ne prijavljuje su i dalje velike, o čemu svjedočimo na liniji 116 006, a o čemu izvještavaju i druge udruge koje se bave ovom problematikom.

Također, obiteljsko nasilje označava ne samo partnersko nasilje, već i nasilje prema djeci i nasilje prema starijima. Bilo bi potrebno više informacija o evidentiranim djelima kako bi se mogli izvući detaljniji zaključci s korisnim implikacijama.

Čak i kada brojevi ukazuju na smanjenje prijava nasilja u obitelji, to ne znači da je situacija dobra. Dokle god postoji i jedna osoba koja proživljava obiteljsko nasilje, vrijedno je i važno podizati svijest o ovom problemu i načinima na koje se osoba može zaštiti ili zatražiti pomoć.

Tijekom pandemije linija Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja postala je nacionalna linija za žrtve rodno uvjetovanog nasilja koja radi sve dane u godini 24 sata dnevno uključujući blagdane i praznike.

Ukoliko proživljavate ili svjedočite nasilju, možete nam se obratiti i prije prijave djela te porazgovarati i informirati se o svojim pravima. Važno je upamtiti i ponavljati kako nitko nije kriv za nasilje koje proživljava i uvijek ima pravo na podršku.

Šutnja nije zlato – prijavi nasilje ili potraži podršku. Podiži svijest ljudi oko sebe i budi podrška koja je možda nekome potrebna jer samo zajedničkim neprekidnim trudom možemo se nadati smanjenju (i konačno zaustavljanju) nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Autorice teksta: Nina i Janja

Autorica ilustracije: Martina Lukovnjak

Izvori:

Statisticki_pregled_2019_WEB.pdf (gov.hr)

2 (gov.hr)

Kalendar nasilja

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pretpostavlja se da nasilje u obitelji postoji od pamtivijeka, no tek se početkom 70-tih godina počelo više pričati o ovom obliku nasilnog ponašanja. Danas se smatra da je nasilje u obitelji ubojica broj jedan žena te statistike pokazuju da 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri, u 72% zlostavljanje traje više od godinu dana, a 45% žena je ubijeno od njihovih partnera. Karakteristike su dugotrajnost i često kombiniranje više oblika nasilja te se pretpostavlja da nasilje u obitelji dolazi zbog porasta nasilja u društvu.

Nasilje u obitelji prva je asocijacija kada se govori o nasilju nad ženama. Međutim, nasilje nad ženama događa se u svim javnim i privatnim sferama društva. Ono uključuje najrasprostranjenije i statistikama slabo poznato psihičko nasilje, fizičko nasilje koje je najučestalije, ekonomsko nasilje koje nije pretjerano prepoznato, seksualno nasilje koje se često stavlja u kategoriju tabu tema, napadi kiselinom, spljoštavanje grudi, nasilje vezano uz običaj miraza, žensko čedomorstvo, silovanja… Svaki oblik nasilja je prisutan u svim društvenim slojevima i društvima, a u nekim kulturama je dio kulturne ostavštine koja se generacijski prenosi  i općeprihvaćen je.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama prilika je da se prisjetimo koliko se o ovom globalnom problemu nedovoljno govori. Ovaj dan se obilježava svake godine 25.11. odlukom Ujedinjenih naroda. Datum nije slučajno odabran, on je rezultat događaja koji se dogodilo 1960. godine u Dominikanskoj Republici kada su četiri sestre brutalno ubijene nakon posjete svojih muževa aktivistima u zatvoru. Pripadnici diktatorske tajne policije odlučili su ih zadaviti, njihov auto baciti u provaliju i sve prikazati kao slučajnu nesreću. Kao spomen na taj tragični događaj, međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se u cijelom svijetu i označava se narančastom bojom.

Kad govorimo o nasilju nad ženama tada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju jer je nasilje usmjereno protiv žene jer je žena. Žene prema kojima je upućeno nasilje su sve žene neovisno o njihovom tjelesnom stanju, dobi, obrazovanju, ekonomskom stanju, kulturi, socijalnom statusu i seksualnom orijentaciji. Rasprostranjenost je upitna jer nasilje nad ženama je velikim dijelom tzv. tamnih brojki i konkretni podaci nisu poznati. Razlozi neprijavljivanja su stigmatizacija žrtve, predrasude prema žrtvi, strah od nasilnika, krivnja i sram, nepovjerenje u institucije, strah od gubitka skrbništva… Pretpostavka je da je svaka treća žena doživjela neki oblik nasilja. Nasilje koje je najrasprostranjenije u Republici Hrvatskoj je fizičko nasilje, statistike procjenjuju da je svakih 10 – 15 minuta jedna žena žrtva ovog oblika nasilja. Prema podacima organizacije UN Women 200 miliona žena i djevojčica je podvrgnuto sakaćenju genitalija, a 70% djevojaka i žena je izloženo seksualnom uznemiravanju koje doživljavaju u školi, na fakultetu, na ulici, na poslu. Na 15-20 silovanja, koji se ubrajaju u najteže oblike seksualnog nasilja, dolazi jedno neprijavljeno. Stopa femicida počinjena od strane bivših i sadašnjih intimnih partnera se u RH u posljednje dvije godine udvostručila. Pandemija Covid-19 uzrokovala je i pandemiju obiteljskog nasilja koje je poraslo za 50%.

Kada smo, kao društvo, došli do toga da krivimo ženu za nasilje?

Kako smo došli do toga da seksističke šale prihvaćamo kao komplimente? Kako pojedini muškarci mogu čvrsto vjerovati da je silovanje zapravo seksualni odnos nakon kojeg se žena predomislila? Nasilje nad ženama vuče svoje korijene iz tradicije, povijesne nejednakosti moći između muškaraca i žena, nedostatka edukacije i šutnje, nasilje prati niz misli, stajališta i različitih općeprihvaćenih štetnih predrasuda. Ono kreće od “obične” seksističke šale preko seksualne objektivizacije do silovanja ili do femicida pritom ostavljajući fizičke, psihičke i ekonomske posljedice na ženu. Premda Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Obiteljski zakon, Prekršajni zakon, Istanbulska konvencija  i različiti protokoli štite ženu od nasilja, važno je da nasilje prepoznamo kao kriminalni čin jer “tući” ženu je zločin, a nasilje nad ženom je ozbiljni društveni problem koji otvara pitanje temeljnih ljudskih prava.

Upalimo zato narančasto svijetlo ili obucimo komad odjeće narančaste boje i tako podržimo ovaj dan. Ali to nije dovoljno. Osvijestimo se, educirajmo od najranije dobi, jer u našem društvu žena je i dalje kriva za svoje postupke ili se žena i dalje boji sama hodati ulicom noću. Svaki put kad u društvu čujemo i podržavamo komentare poput “Što je htjela to je i dobila”, “Meni se nasilje ne može dogoditi”, “Možda ga je varala pa je i zaslužila” “Ima ona dugu jezičinu i svašta kaže, nek` ju on nauči redu”, “Silovana je jer je imala kratku haljinu”, u tom trenutku podržavamo nasilje i podržavamo nasilnika!

Pokrenimo glas o ovoj temi i nemojte opravdavati njeno  “perem pod, sklisko je, pala sam” jer iza takvih izjava stoji vapaj, strah, sram, traženje pomoći, ali i poruka. Poruka kojom glasno želi viknuti da joj treba pomoć, poruka kojom želi reći da nije tražila.

Prekinuti nasilje nije lako, ali je moguće!

Za više informacija o pravima i mogućnostima možete se obratiti besplatnoj i anonimnoj liniji na broj 116 006 svakim danom 24 sata dnevno uključujući vikende, blagdane i praznike.

Silvia F.

LITERATURA:

Nasilje nad ženom u obitelji, ur. Marina Ajduković i Gordana Pavleković, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, 2000.

Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!: priručnik za analizu rodnih stereotipa, ur. Valerija Barada i dr., Centar za ženske studije, Zagreb, 2004.

https://www.unwomen.org/en

Nasilje među djecom i mladima

Nasilje među djecom i mladima, odnosno vršnjačko nasilje je društvena pojava koja je postojala oduvijek, ali se dugo smatrala dijelom odrastanja i tek je relativno nedavno prepoznata kao fenomen vrijedan društvenog reagiranja. Prva sustavna istraživanja ovog fenomena provode se osamdesetih i devedesetih godina, nakon što su 1982. godine trojica dječaka iz Norveške počinila samoubojstvo zbog nasilja koje su nad njima činili njihovi vršnjaci. Norveško Ministarstvo obrazovanja je stoga 1983. godine pokrenulo kampanju za rješavanje problema nasilja među djecom u školi, a što je označilo novo razdoblje u rješavanju ovog problema.

Što je nasilje među djecom i mladima?

Prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima[1], nasilje među djecom je svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja, a koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca). Nasiljem među djecom i mladima smatra se tako fizičko nasilje kao što je udaranje, guranje, šamaranje, pljuvanje (bez obzira je li kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna povreda), ali i psihičko i emocionalno nasilje kao što je ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz skupine s ciljem nanošenja patnje ili boli, širenje glasina s ciljem izolacije djeteta od ostalih, oduzimanje stvari ili novca, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti ili na drugi način dovođenje djeteta u podređeni položaj.

U posljednje se vrijeme za slično, više puta ponavljano, namjerno nasilno ponašanje prema žrtvama koriste elektronički uređaji pa govorimo o elektroničkom ili internetskom nasilju (engl. cyberbullying).

Nasilje među djecom i mladima u školskom okruženju

Djeca u školi, ali i izvan nje, mogu biti sustavno i uzastopno uznemirivana i napadana od strane svojih vršnjaka, a povratkom u školu ovakva ponašanja postaju još učestalija. Žrtvama najčešće postaju djeca koje su zbog nečega ranjiva ili odskaču od druge djece – to može biti dijete iz druge etničke skupine ili dijete nižeg socijalno-ekonomskog statusa, novo dijete u razredu, nadareno dijete, dijete razvedenih roditelja. Često su to tiha, mirna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja koja teško uspostavljaju prijateljstva. Žrtve vršnjačkog nasilja često imaju i lošije slabije komunikacijske vještine i vještine rješavanja problema, manjak sigurnosti da potraže pomoć, ali i osjećaj krivnje jer smatraju da su sami krivi za to što im se događa.

Neki od znakovi koji nam mogu pomoći da posumnjamo da je neko dijete žrtva školskog vršnjačkog nasilja su sljedeći:

• dijete se boji samostalno ići u školu i iz nje, mijenja uobičajeni put do škole ili moli roditelje da ga voze u školu
• odbija ići u školu, „bolesno“ je ujutro prije škole, ima glavobolju ili bolove u trbuhu
• postaje povučeno, niskog samopouzdanja, anksiozno i napeto
• pogoršava mu se školski uspjeh i počne markirati
• ima neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine
• počinje zastrašivati drugu djecu, postane agresivno i depresivno.

Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima

Ranije spomenutim Protokolom o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima propisane su obveze nadležnih tijela (odgojno-obrazovnih ustanova, centara za socijalnu skrb i policijskih uprava, odnosno postaja) u slučaju nasilja među djecom i mladima, a suradnja navedenih tijela prepoznata je kao preduvjet sveobuhvatne i kvalitetne zaštite djece.

Obveze odgojno-obrazovnih ustanova

U slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju među djecom imenovana stručna osoba za koordiniranje aktivnosti vezanih uz problematiku nasilja dužna je:

• odmah poduzeti sve mjere da se zaustavi i prekine aktualno nasilno postupanje prema djetetu, a u slučaju potrebe zatražiti pomoć drugih djelatnika odgojno – obrazovne ustanove ili po potrebi pozvati djelatnike policije
• ako je dijete povrijeđeno u mjeri koja zahtijeva liječničku intervenciju ili pregled odmah pozvati službu hitne liječničke pomoći ili na najbrži mogući način prepratiti ili osigurati pratnju djeteta od strane stručne osobe liječniku, te sačekati liječnikovu preporuku o daljnjem postupanju
• po prijavljenom nasilju o tome obavijestiti roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je doživjelo nasilje
• odmah obaviti razgovor s djetetom koje je žrtva nasilja (u nazočnosti nekog od stručnih djelatnika)
• roditeljima ili zakonskim zastupnicima djeteta koje je žrtva vršnjačkog nasilja dati obavijest o mogućim oblicima savjetodavne i stručne pomoći djetetu u ustanovi i izvan nje
• obaviti razgovor s drugom djecom ili odraslim osobama koje imaju spoznaju o učinjenom nasilju
• ako se radi o osobito teškom obliku koje može izazvati traumu i kod druge djece, savjetovati se s nadležnom stručnom osobom ili službom
• što žurnije obaviti razgovor s djetetom koje je počinilo nasilje uz nazočnost stručne osobe
• pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje, upoznati ih s događajem, kao i s neprihvatljivošću i štetnošću takvog ponašanja

Obveze centra za socijalnu skrb

Po primitku prijave ili obavijesti žurno CZSS dužan je ispitati slučaj te pribaviti podatke o svim okolnostima na način:

• što žurnije pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje i na primjeren način obaviti razgovor poradi stjecanja uvida u obiteljske i druge prilike djeteta
• izreći primjerene mjere obiteljskopravne zaštite
• u slučaju sumnje na zlostavljanje podnijeti prekršajne, odnosno kaznene prijave
• izvijestiti roditelje djeteta počinitelja nasilja o nadležnostima centra za socijalnu skrb za zaštitu prava i interesa djeteta
• preporučiti i obvezati roditelje, djeteta počinitelja nasilja na uključivanje u savjetovanje ili stručnu pomoć pri centru za socijalnu skrb ili pri drugoj odgovarajućoj ustanovi
• redovito nadzirati preporučeno postupanje roditelja prema djetetu

Obveze policije

U slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju među djecom policija je dužna:

• žurno uputiti specijaliziranog policijskog službenika za maloljetničku delinkvenciju na mjesto događaja s ciljem pružanja pomoći žrtvi
• pribaviti podatke potrebne za razjašnjavanje slučaja, te utvrditi eventualno postojanje elemenata kažnjive radnje i identificirati počinitelja
• provesti kriminalističku obradu maloljetnih počinitelja nasilja u nazočnosti roditelja ili zakonskih zastupnika, a u slučaju njihove nedostupnosti, nazočnosti djelatnika službe socijalne skrbi
• provesti žurne istražne radnje te, ovisno o okolnostima slučaja, podnijeti kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetniku za mladež, odnosno podnijeti zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka uz prijedlog za izricanje primjerenih zaštitih mjera

Prevencija nasilja među djecom i mladima u školskom okruženju

Zaključno, da  bismo prepoznali, zaustavili i spriječili nasilje među djecom i mladima u školskom okruženju, važna je kvalitetna komunikacija između učitelja, stručnih suradnika, roditelja i učenika. Potrebno je, primjerice kroz različite preventivne programe i radionice, unaprijediti komunikacijske i socijalne vještine djece, osvijestiti im problem nasilja i potaknuti empatiju i toleranciju. U slučaju kada se nasilje dogodi, nužno je pružiti individualnu savjetodavnu podršku djeci koja imaju iskustvo s nasiljem, bilo kao žrtve ili kao nasilnici, i njihovim roditeljima, a djetetu koje je žrtva nasilja objasniti kako ono  ni na kakav način nije odgovorno niti krivo za neprihvatljive postupke prema drugim.

Ena

---

[1] https://mzo.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Dokumenti-ZakonskiPodzakonski-Akti/Predskolski/Protokol%20o%20postupanju%20u%20slu%C4%8Daju%20nasilja%20me%C4%91u%20djecom%20i%20mladima%20-%20Ministarstvo%20za%20demografiju,%20obitelj,%20mlade%20i%20socijalnu%20politiku.pdf

Obiteljsko nasilje

Obiteljsko nasilje širok je fenomen i obuhvaća mnoge situacije. Može se događati u različitim smjerovima, odnosno u različitim odnosima u obitelji. Žrtve mogu biti djeca, roditelji, starije osobe. Počinitelji također mogu biti različiti: roditelji prema djeci, djeca prema drugim članovima obitelji, starije osobe, rođaci. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definirao je osobe na koje se odnosi zakonska zaštita: bivši i trenutni bračni i izvanbračni drugovi, životni partneri i neformalni životni partneri, njihova djeca, posvojitelji i posvojenici, osobe koje imaju zajedničko dijete, osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu te srodnici.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji propisuje kako je nasilje u obitelji prekršajno djelo. Definira nasilje u obitelji kao fizičku silu, psihičko nasilje, spolno nasilje, ekonomsko nasilje i zanemarivanje, a o primjerima ovih oblika nasilja pisali smo i ranije. Žrtvu nasilja u obitelji definira se kao svaku osobu koja zbog navedenog nasilja trpi štetne posljedice. Kao što i samo nasilje može biti vidljivo i direktno, poput udaranja ili razbijanja, tako i posljedice nasilja mogu biti vidljive u obliku modrica, lomova, fizičke i materijalne štete. No, jednako tako nasilje može biti i manje vidljivo poput manipulacije, kontrole, vrijeđanja. Jednako tako postoji i niz oku nevidljivih posljedica nasilja kao što su osjećaj krivnje, manje vrijednosti, osjećaji straha i bezizlaznosti. Ovakve posljedice ostavljaju jednako duboke, pa čak i dublje traume na život žrtve, i potrebno je ulagati vrijeme i trud kako bi se osobe koje su proživjele nasilje osnažile i ponovno uspostavile svoj život slobodan od nasilja. Psihološka pomoć može biti jedan od koraka na tom putu.

Također, posljedice nasilja u obitelji mogu se razlikovati za žrtve djecu, odrasle osobe i starije osobe. Djeca su sama po sebi ranjiva jer su ovisna o brizi i pažnji odraslih kako bi preživjela i spremila se za budućnost. Ukoliko dožive ili svjedoče nasilju u obitelji, to može ostaviti trajne psihološke i ponašajne posljedice. Djeca žrtve obiteljskog nasilja mogu kroz cijelo djetinjstvo iskazivati probleme u ponašanju i proživljavati teškoće mentalnog zdravlja, a što nasljedno može imati i utjecaja na njihov život i u odrasloj dobi. Starije osobe također su često u ovisničkom položaju prema drugim članovima obitelji, što ih stavlja u ranjivi položaj glede nasilja u obitelji. Nasilje nad starijim osobama jednako je isprepleteno fizičkom i psihološkom boli te brojnim negativnim posljedicama na kvalitetu života.

Obiteljsko nasilje u kojem su žrtve odrasle osobe može biti partnersko nasilje odnosno nasilje između intimnih partnera, nasilje od strane djece, od strane starijih osoba ili drugih članova obitelji ili rodbine. Njegove posljedice mogu se odraziti na njihovo fizičko i psihičko zdravlje, socijalni život, ali također i na cijelu obitelj, profesionalnu karijeru, i ostale aspekte života i dobrobiti osobe. Obzirom na povećan opseg odgovornosti i obaveza u odrasloj dobi (naspram djetinjstva i starije životne dobi), osobe koje proživljavaju nasilje mogu osjećati dodatan teret zbog nasilja i njegovog utjecaja na život.

U svakom slučaju, nasilje u obitelji bolno je i teško iskustvo u svakoj životnoj dobi. Povezano je s osjećajima srama, straha, neugode, tuge, ljutnje… Oblici u kojima se može javiti brojni su, a posljedice na život žrtava i njihove okoline još su brojnije. Dobro je što se danas u društvu sve više aktivno progovara o ovom problemu. Stručnjaci, aktivisti i volonteri svakodnevno pružaju podršku žrtvama te se zalažu za zakonodavne i društvene promjene na bolje. Uvijek je dobro poznavati svoja prava i mogućnosti, informirati se i širiti svijest. Nasilje u obitelji je problem koji se svakodnevno događa u Hrvatskoj, ali možemo odgajati mlade u nenasilju i graditi budućnost u kojoj će se žrtve osjećati sigurno prijaviti nasilje i dobiti pomoć.

Nina

Svjetski dan potrošača

http://www.freepik.com

„Potrošači po definiciji uključuju sve nas. Oni su najveća gospodarska skupina, koja utječe i na koju utječu gotovo sve javne i privatne ekonomske odluke. Ipak, oni su jedina važna skupina… čiji se stavovi često ne čuju.“ bivši američki predsjednik John F. Kennedy

Ideja o obilježavanju Svjetskog dana potrošača krenula je od „Deklaracije o osnovnim pravima potrošača“ koja je donesena 1962. godine od strane tadašnjeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja. Prema Deklaraciji definirana su četiri temeljna prava potrošača:

1. pravo na sigurnost roba i usluga
2. pravo na cjelovitu, istinitu i pravovremenu informaciju
3. pravo na izbor roba i usluga
4. pravo potrošača da se čuje njegov glas

Prvi je puta ovaj svjetski dan obilježen 15. ožujka 1983.godine. Anwar Fazal je osnivač i jedan od glavnih pokretača građanskih i globalnih inicijativa uključujući upravo i Svjetski dan prava potrošača. Tijekom svog aktivnog angažmana bavio se pitanjima poput krivotvorenja hrane, sigurnosti proizvoda, opasnosti od pesticida, opasnosti od farmaceutskih proizvoda i zaštite okoliša.

1985. godine Ujedinjeni narodi naglašavaju važnost prava potrošača i usvajaju „Vodič za zaštitu potrošača“ koji se danas dopunjava prema aktualnim izazovima modernog tržišta.

Pojam potrošač označava svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Visoki stupanj educiranosti i zaštite potrošača doprinosi pozitivnom i sigurnom društvu.

Osnovna prava potrošača (prema Zakonu o zaštiti potrošača) su sljedeća:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Svjetski dan prava potrošača obilježava se svake godine diljem svijeta s ciljem podizanja globalne svijesti o pravima i potrebama potrošača. Prilika je to da se zahtijeva poštivanje i zaštita prava svih potrošača te borba protiv zlouporabe tržišta i društvenih nepravdi koje potkopavaju ta prava.

Silvia

---

IZVOR:

Zakon o zaštiti potrošača, NN 19/22

http://www.anwarfazal.net/about.php https://www.consumersinternational.org/what-we-do/world-consumer-rights-day/

Programi prevencije vršnjačkog nasilja

Vršnjačko je nasilje vrlo kompleksna tema koju posljednjih desetaka godina različiti  stručnjaci pokušavaju pobliže istražiti i otkriti joj uzroke. Osim spoznajne komponente ovakvih istraživanja, ona nerijetko obuhvaćaju i potrebu za konkretnim i provjerenim metodama u praksi kojima bi se vršnjačko nasilje svelo na minimum.

Posljednjih je godina pokrenut veći broj programa prevencije vršnjačkog nasilja u svijetu, ali i na području Hrvatske (Velki i Ozdanovac, 2014). Ovisno o tome kome su oni namijenjeni te programe možemo podijeliti u sljedeće kategorije: programi namijenjeni počiniteljima nasilja, programi namijenjeni žrtvama nasilja, programi namijenjeni vršnjacima, programi namijenjeni nastavnicima i programi namijenjeni cijeloj školi (Popadić, 2009).

Analize ovakvih programa pokazale su kako one uglavnom nisu temeljene na teorijama koje objašnjavaju uzorke nasilja u školi niti su znanstveno utvrđene (Farrington, Baldry, Kyvsgaard i Ttofi, 2008). Ipak postoje određeni elementi za koje se smatra da bi svaki preventivni program trebao sadržavati, a to su strukturiranost, dosljednost i sustavnost u provedbi programa te vanjsku edukacija, superviziju i podršku svima sudionicima programa (Krapić Ivuša, 2016). Nadalje, programi prevencije trebali bi biti usmjereni prema: žrtvama nasilničkog ponašanja, onima koji se nasilnički ponašaju te prema socijalnom kontekstu u kojemu se nasilničko ponašanje događa (Farrington, 1993).

Kada su u pitanju metode korištene u radu s onima koji se nasilnički ponašaju Farrington (1993) navodi kako je važno da vršnjaci, učitelji i roditelji ne odobravaju takva ponašanja kod djece te da se onima, koji čine nasilje, skrene pozornost na posljedice koje to ponašanje ima na žrtvu. Također važno je razvijanje empatije i drugih pozitivnih ponašanja osoba koje čine nasilje prema žrtvama. U radu s osobama koje doživljavaju nasilje potrebno je, između ostalog, staviti naglasak na razvoj samopouzdanja kod takvih osoba, razvijanje socijalnih vještina, formiranje grupa za podršku te edukaciju roditelja o prepoznavanju znakova nasilničkog ponašanja. Što se tiče strategija usmjerenih na okruženje u kojemu se nasilničko ponašanje pojavljuje važno je povećati nadzor na školskim površinama te stvoriti sigurno okruženje za sve učenike koristeći jasne i strukturirane metode prevencije nasilničkog ponašanja.

Programi prevencije vršnjačkog nasilja nisu zaobišli ni Hrvatsku te se tako kod nas provode brojni programi koje provode zaposlenici škole, vanjski suradnici ili druge institucije (Krapić Ivuša, 2016). Tijekom godina ih je jako puno nastalo, no među uspješnijima se pokazao program pod nazivom „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“[1] koji je dio UNICEF-ovog projekta „Stop nasilju među djecom“ (Velki i Ozdanovac, 2014).

U sklopu ovog projekta jedan od prvih koraka je osvještavanje nastavnika, roditelja i djece o problemu nasilja na način da se ispita učestalost problema s nasiljem i općenito stavovi nastavnika. Nakon toga potrebno je educirati nastavnike o teorijama nasilničkih ponašanja, njihovom prepoznavanju te djelovanju sukladno saznanjima. Nadalje u sklopu programa je uključeno aktivno sudjelovanje učenika u stvaranju vrijednosti i normi kojih će se unutar školskog okruženja morati držati. U trećem se koraku pokušava uspostaviti sigurno ozračje u školi donošenjem pravila i odluka te imenovanjem osoba koje su zadužene za sigurnost djece. Također, u sklopu nastave se drže edukacije za učenike vezane uz tematiku vršnjačkog nasilja, a na isti se način i educiraju i roditelji. Sljedeći korak sastoji se od ostvarivanja suradnje s drugim institucijama, organizacijama i udrugama koje imaju iste ciljeve. U petom se koraku edukacija širi na sve djelatnike u školi. Kada se dođe do šeste faze projekta od škole se očekuje da pravovremeno i valjano reagira na potrebe učenika te se vodi evidencija o napretku programa prevencije. U ovoj fazi bi se kod djece trebao razviti osjećaj da su u školi sigurna te da se imaju kome obratiti ukoliko naiđu na određeni problem. U sedmom koraku su sve osobe uključene u rad škole doživljavaju osjećaj sigurnosti u školi (Tomić-Latinac i Nikčević-Milković, 2009).

Ovako detaljno koncipiran program je prema istraživanju učinkovitosti iz 2009. doveo do vidljivih pozitivnih rezultata. Tomić-Latinac i Nikčević-Milković (2009) ističu kako se, prema samoiskazu, broj djece koja su doživjela nasilje prepolovio otkad se projekt provodi, a više od 55% djece navodilo je da se uvijek u školi osjeća sigurno. Nadalje broj djece koja su se aktivno uključivala u zaustavljanje nasilja u školi gotovo se utrostručio. Kod učitelja se, također prema samoiskazu, ustanovilo da je osjećaj vlastite kompetencije kada je u pitanju vršnjačko nasilje značajno porastao. Što se tiče roditelja njih 73% je smatralo suradnju sa školom dobrom, a njih čak 87% je izrazilo želju za suradnjom u aktivnostima suzbijanja vršnjačkog nasilja.

Ovakvi i slični podaci dovoljno govore o tome koliko su programi prevencije vršnjačkog nasilja važni, no treba istaknuti da su rezultati, premda vidljivi, i dalje relativno slabi. Svako istraživanje ima svoje nedostatke pa tako i ona koja se bave analizom učinkovitosti programa prevencije odnosno evaluacijom programa. Evaluacija je jedna od najvažnijih točaka provedbe programa. Ona pruža uvid u nedostatke programa i služi kao alat u poboljšavanju kvalitete i korisnosti uključenih tehnika zbog čega je važno i u ovom segmentu koristiti znanstveno provjerene istraživačke metode. Evaluacije programa moraju biti redovne, raznovrsne prema metodi istraživanja (osim anketa koji se često koriste u procjeni uspješnosti programa bilo bi korisno koristiti i druge metode poput istraživačkog intervjua) te bi trebale, barem djelomično, uključivati longitudinalne analize odnosno trebale bi davati informacije hoće li se pozitivni rezultati programa održati kroz duža vremenska razdoblja. Nadalje potrebno je motivirati osobe uključene u rad škole, ali i same učenike na aktivno sudjelovanje u programima prevencije, a prvi korak je da ih se osvijesti zašto su ovakvi programi važni i što iz njih mogu dobiti. Često se unutar školskog okruženja dogodi da se reagira tek nakon epizode nasilja, no od velike je važnosti osvijestiti škole, institucije, ali i cjelokupno društvo kako se u programe prevencije isplati ulagati i kako su oni jedini put prema značajnijem smanjenju vršnjačkog nasilja i osiguravanju sigurnosti za sve učenike.

Anamarija

---

Literatura

Farrington, D. P. (1993): „Understanding and preventing ng bullying“. U: M. Tonry i N. Morris (ur.), Crime and Justice. Chicago: University of Chicago Press., 381 − 458.

Farrington, D. P., Baldry, A. C., Kyvsgaard, B. i Ttofi, M. (2008). Effectiveness of programs to prevent school bullying. Institute of Criminology, Sidgwick Avenue, Cambridge CB3 9DT, UK.

Krapić Ivuša, M. (2016). Preventivni programi usmjereni na suzbijanje vršnjačkog nasilja u osnovnim školama (Doktorska disertacija, Sveučilište u Rijeci. Filozofski fakultet. Odsjek za pedagogiju).

Popadić, D. (2009). Nasilje u školama. Beograd: Institut za psihologiju

Tomić-Latinac, M. i Nikčević-Milković, A. (2009). Procjena učinkovitosti UNICEF-ovog programa prevencije vršnjačkog nasilja i zlostavljanja. Ljetopis Socijalnog Rada/Annual of Social Work, 16(3).

Velki, T. i Ozdanovac, K. (2014). Preventivni programi usmjereni na smanjenje vršnjačkog nasilja u osnovnim školama na području Osječko-baranjske županije. Školski vjesnik: Časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 63(3), 327-352.

---

[1] https://www.unicef.org/croatia/reports/za-sigurno-i-poticajno-okruzenje-u-skolama-stop-nasilju-medu-djecom

Trgovanje ljudima

UN definira trgovanje ljudima kao vrbovanje, kupnju, prodaju, predaju, prijevoz ili posredovanje u kupnji, prodaji ili predaji, uz upotrebu sile ili drugih oblika prinude, otmice i/ili prijevare da bi se došlo do pristanka osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom. Kad je osoba zarobljena, ona je nečije vlasništvo i može se preprodati više puta, s njom se postupa prema principu ponude i potražnje.

Ovaj fenomen je od početka 21. stoljeća dobio na važnosti i sve se češće proučava kako u stručnoj literaturi tako i u medijima. Češće izvještavanje, podizanje svijesti javnosti o problemu te aktivizam doveli su do stvaranja novih zakona i strože implementacije regulativa s ciljem ograničavanja, sprječavanja i, u konačnici, eliminacije, trgovanja ljudima. Nažalost, uz ovu temu nedostaje kvalitetnih istraživanja i točnih brojki, pa velik dio problematike trgovanja ljudima ostaje u tamnoj brojci kriminaliteta.

Trgovanje ljudima važna je tema u Hrvatskoj iz nekoliko okolinskih razloga koji čine vjerojatnim da će se upravo u Hrvatskoj pojaviti takve žrtve. Od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. je gotovo pet milijuna ljudi otišlo iz Ukrajine u zemlje Europske unije, većinom žene i djeca, koji su zbog izbjegličkog statusa dodatno ranjiva skupina te lakše mogu postati žrtve trgovanja ljudima. Drugi važan razlog je ulazak Hrvatske u Schengenski prostor, što znači da su hrvatske granice postale vanjska granica Europske unije i time zahtijevaju strogu kontrolu i provjeru putnika. Uzmemo li u obzir i dalje prisutan pritisak migracijskih ruta preko zapadnog Balkana koji traje od 2015. godine nije teško zaključiti da ovi čimbenici povećavaju vjerojatnost da se žrtve trgovanja ljudima nađu u Hrvatskoj i, samim time, povećava odgovornost vlasti, institucija i stručnjaka da aktivno rade i djeluju s takvim žrtvama.

Trgovanje ljudima je tema koja je prepuna mitova i ponekad pogrešnih pretpostavki. Iako u Europskoj uniji godišnje bude otkriveno oko 14 000 žrtava one su najčešće europski državljani, te se njihov transport i vrbovanje odvija između dviju ili više članica Unije. Iako u svijetu broj muških žrtava čini malo više od trećine ukupnih žrtava, veliku većinu i dalje čine žene i djevojke. Ova je razlika još uočljivija u visoko razvijenim zemljama, gdje su djeca rjeđe žrtve jer ne postoji kulturna norma gdje se očekuje rad maloljetnih osoba.

Najčešći način iskorištavanja žrtava i dalje ostaje seksualno iskorištavanje – otprilike svaka druga žrtva trgovanja ljudima u visoko razvijenim zemljama biva iskorištavana upravo na ovaj način. Rjeđe spominjani, ali vrlo prisutni oblici iskorištavanja su različiti oblici fizičkog rada- rad na gradilištima, poljoprivredi, brizi za životinje, rudarstvu, kućnom poslovima. Svaka treća žrtva trgovanja ljudima biva iskorištavana upravo na ove načine te često ostaju nevidljivi društvu koje nije osviješteno da se i na taj način iskorištava žrtve. Rijetki, ali opasan način iskorištavanja žrtava je prisilno sudjelovanje u organiziranom kriminalitetu. Ovo može uključivati sve od trgovanja, proizvodnje i prodaje droga, pranje novca, ilegalna prodaja oružja, nakita i vrijednosti. Otprilike pet posto svih žrtava trgovanja ljudima bude prisiljeno sudjelovati u ovakvim aktivnostima. Najrjeđa skupina žrtava su one koje se koriste za trgovinu organa ili prisilne brakove. Ova vrsta trgovanja ljudima nije zanemariva, ali je rijetko prisutna u razvijenim državama gdje je nadzor nad stanovništvom veći te je lakše uočiti takve ekstremne oblike trgovanja ljudima.

Duljina ostanka žrtve u odnosu u kojem ih iskorištavaju je vrlo različita i ovisi o tome tko ih je odveo i u kojoj državi se nalaze. Trgovanje ljudima provode pojedinci, manje grupe i organizacije. Kriminalne organizacije trguju s najvećim brojem ljudi i od njih ostvaruju najveći profit, pojedinci ili manje grupe ljudi koji trguju ljudima povremeno ili samo kada se pojavi prilika transportiraju najmanji broj žrtava. Pojedinci i oportunisti trguju s otprilike 25% svih žrtava, dok kriminalne organizacije s gotovo 60% svih žrtava. Prosječno trajanje aktivnosti u kojoj se nalazi žrtva trgovanja ljudima je između 1 i 4 godine, s velikim razlikama u pojedinačnim slučajevima. Dobro pripremljene kriminalne organizacije znatno dulje drže svoje žrtve i zbog svoje povezanosti čine teže za žrtvu da pobjegne.

Obzirom na delikatnu situaciju u kojoj se žrtve nalaze važno je da nastavimo educirati stručnjake i širu populaciju o problemu trgovine ljudima s ciljem podizanja svijesti i aktivnog sudjelovanja u borbi s istim.

Franjo Lovro Popović

---

Ako vas zanima više ova tema, pozivamo vas da pogledate predavanje na istoimenu temu: https://youtu.be/4Irk9ILumpM

Međunarodni dan borbe protiv korupcije

Međunarodni dan borbe protiv korupcije obilježava se svake godine 9. prosinca, na dan kada je potpisana i prihvaćena Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije u Méridi u Meksiku. Ovaj dan je prilika da se razmisli o štetnosti korupcije u društvu i posljedicama koje ona ostavlja. No, kako točno definirati korupciju?

Teško je pronaći jedinstvenu definiciju korupcije jer se njezino značenje mijenjalo shodno vremenskim i povijesnim prilikama. Riječ „korupcija“ dolazi od latinske riječi rumpere što znači razbijanje, lomljenje pa lako možemo zaključiti da je to riječ čiji korijen riječi nam govori da je nešto prekinuto, a pretpostavljamo da se prekida povjerenje i moralne vrijednosti.

Korupcija je društvena pojava koja se manifestira u svakom obliku zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi u javnom ili privatnom sektoru pri čemu se krši moral i pravna norma, nanosi se šteta demokraciji društva i povrjeđuju temelji vladavine prava. Korupcija je danas jedna od čestih društvenih pojava današnjeg društva, ali postoji dugi niz godina. Naime, Hamurabijev zakonik i Ešnunski zakonik sadržavali su kaznenopravne norme sprječavanja različitih oblika korupcije i zlouporabe položaja. Korupcija se može dogoditi bilo gdje i bilo kada. Akteri korupcije mogu biti i građani i osobe koje obavljaju poslove u javnom i privatnom sektoru. Premda se najčešće govori o korupciji među političarima, razlikuju se dvije vrste korupcije: politička i administrativna.

Politička korupcija naziva se još i krupna korupcija i prisutna je među visokim državnim dužnosnicima i političarima koji imaju političku moć i koriste ju u svrhu izigravanja institucija i pravnog sustava.

Administrativna korupcija ili sitna korupcija je ona koja se događa na nižim razinama državne uprave, odnosi se na djelatnike javne uprave zadužene za provedbu odluka i propisa i građani se mogu susresti s ovim oblikom korupcije u kontaktu sa službenicima i nižim dužnosnicima.

Postoji nekoliko najčešćih pojavnih oblika korupcije:

• Podmićivanje tj. nuđenje i davanje novaca ili drugih (ne)materijalnih beneficija i tim postupkom stvara se utjecaj na javnu vlast
• Zahtijevanje mita
• Zloupotreba položaja ili ovlasti korištenjem informacija koje sa sobom donosi obnašanje javne dužnosti
• Pronevjera kao oblik nezakonitog i neetičkog postupanja s javnim sredstvima na izravnu štetu javnog interesa
• Nepotizam ili u svakidašnjem govoru zloporaba službenoga položaja u korist rodbine i prijatelja
• Pogodovanje u natječajima za zapošljavanje i javnu nabavu

Uspješnoj borbi protiv korupcije uvelike pridonosi aktivno sudjelovanje građana: osvješćivanje o štetnosti korupcije za pojedinca i društvo, odbacivanje ponuda sudjelovanja u korupciji, prijavu svakog oblika korupcije i suradnju s tijelima kaznenog progona.

Silvia

---

IZVOR:

1. https://mpu.gov.hr/

https://mup.gov.hr/istaknute-teme/nacionalni-programi-i-projekti/nacionalni-programi-237/borba-protiv-korupcije/322

Međunarodni dan ukidanja ropstva

Mnogima će datum 2. prosinca zvučati kao svaki drugi, no važno je podsjetiti svijet što se prije 73 godine upravo na ovaj dan dogodilo. U borbi protiv dugotrajne i mračne povijesti ropstva Ujedinjeni narodi donijeli su Konvenciju za suzbijanje trgovine ljudima i iskorištavanje prostitucije. Zanimljivo je da je prva europska država, koja je ukinula ropstvo, bila Dubrovačka republika koje to učinila 1416. godine, a posljednja država koja je to službeno učinila bila je Mauretanija 1981. godine (Ilić, 2020).

Međunarodnom danu ukidanja ropstva treba se posvetiti više pažnje jer se njime obilježava vrlo važna prekretnica u shvaćanju vrijednosti svakog čovjeka na zemlji. Ipak današnji dan je i prilika da osvijestimo na koje su se načine određeni elementi prijašnjeg sistema održali sve do danas. Situacije iskorištavanja ljudi gdje oni sami nemaju priliku odbiti takvo postupanje ili ga napustiti zbog prijetnji, nasilja, prisile, zlouporabe moći  i  prijevare spadaju pod tzv. moderno ropstvo (Pupavac i Lovrić, 2020), a čine ga prisilni rad, ropstvo i trgovina ljudima.

Premda je teško procijeniti koliki je točno broj ljudi koji se nalaze u nekom obliku modernog ropstva, procjenjuje se da čak 24,9 milijuna osoba nalazi na prisilnom radu dok se 15,4 milijuna osoba nalazi u prisilnom braku (Pupavac i Lovrić, 2020). Od ukupnog broja osoba koje se nalaze u modernom ropstvu čak 71% čine žene i djevojčice dok je svaka četvrta osoba dijete. Što se tiče prisilnog rada on je najzastupljeniji u državama Azije i Pacifika (Rafajac i Pupavac, 2017). Pretpostavka je da od ukupnog broja ljudi na prisilnom radu njih 16 milijuna radi u privatnom sektoru, 4,8 ljudi u seksualnoj industriji te 4,1 u državnom sektoru (Pupavac i Lovrić, 2020).

Navedeni podaci samo su mali dio jedno vrlo raširene i problematične priče te premda svijet vremenom postaje sve više svjestan ovog problema proći će još dosta vremena prije negoli se moderno ropstvo okonča. Do tada svaki čovjek ima dužnost obratiti pozornost na svijet oko sebe, na velike i male industrije, korporacije, državne službe te prozvati, osuditi i prijaviti svaki vid iskorištavanja ljudi za rad.

Anamarija

---

Literatura

1. Pupavac, D.  Lovrić, I. (2020).  Moderno ropstvo kao globalni fenomen. Poslovne studije, 59-69.
2. Rafajac, O. i Pupavac, D. (2017). Organizacijska inteligencija u Republici Hrvatskoj. Ekonomski pregled, 68(1), 88-106.
3. Ilić, S., „Međunarodni je dan ukidanja ropstva“ (https://www.baranjainfo.hr/medunarodni-je-dan-ukidanja-ropstva/, zadnji pristup 20. studenog 2022.)

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a obilježava se na današnji dan (1.12.) od 1988. godine. Za razliku od 80.-ih godina prošlog stoljeća kada je ova bolest uzela zamah, većina ljudi danas  zna razliku između HIV-a i AIDS-a.

HIV je virus koji uzrokuje AIDS, a naziv je nastao od kratice engleskog naziva Human Immunodeficency Virus (hrv. virus humane imunodeficijencije). Pritom, postoje dva tipa HIV-a, HIV-1 koji je odgovoran za pandemiju i HIV-2 koji je ograničen na području zapadne Afrike. S druge strane, AIDS je kratica od engleskog naziva Acquired Immunodeficiency Syndrome što u prijevodu znači sindrom stečene imunodeficijencije. AIDS je krajnji i najteži stadiji HIV zaraze, odnosno skupina bolesti koje se javljaju uzrokovane teškim oštećenjem imunološkog sustava.

Zaraza HIV-om najčešće je moguća izravnim unosom krvi zaražene osobe u organizam nezaražene osobe, nezaštićenim spolnim odnosom sa zaraženom osobom te prijenosom sa zaražene majke na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja. Ono što razlikuje AIDS od drugih bolesti jest to što se oboljele osobe, uz bolest, moraju boriti i sa stigmom koja se veže uz njih. Iako je znanost iznimno napredovala od 1981. godine kada je otkriven AIDS, stigma je i dalje sastavni dio razgovora. Često se zaboravlja znanstvena činjenica da se virus može prenijeti na bilo koga, bez obzira na spol, etničku pripadnost ili seksualnu orijentaciju.

Imati predrasude prema osobama oboljelima od AIDS-a znači vjerovati da samo neke skupine ljudi mogu dobiti HIV, donositi moralne prosudbe o ljudima koji poduzimaju korake za sprječavanje prijenosa HIV-a te smatrati da ljudi zaslužuju dobiti HIV zbog svojih životnih izbora. Diskriminacija oboljelih uključuje odbijanje kontakata s osobama koje su oboljele,  socijalnu izolaciju članova zajednice zbog njihovog zdravstvenog statusa te situacije u kojima zdravstveni radnik odbija pružiti zdravstvenu skrb osobi koja je oboljela od HIV-a.

Na današnji dan prisjetit ćemo se samo nekih osoba i organizacija koje su doprinijele smanjenju stigme i pokrenule razgovor o ovoj bolesti. Princeza Dijana najzapamćenija je upravo po tome što je svojim dodirom i zagrljajem rušila predrasude u jeku najveće epidemije  i najvećeg straha tijekom 1987. godine. Naglašavala je da se HIV ne može prenijeti dodirom te da osobe oboljele od AIDS-a nisu opasne. Manje su poznati glumac Rock Hudson i američki tinejdžer Ryan White. Hudson je glumio u više od 60 hollywoodskih filmova, a 1985. godine objavio je da boluje od AIDS-a. Time je postao prva javna osoba koja je to učinila. Iste godine, američki tinejdžer Ryan zarazio se HIV-om tijekom liječenja hemofilije nakon čega mu je zabranjen ulazak u školu. Ryan i njegova obitelj nakon toga su javno progovarali o AIDS-u te su se na sudu borili za pravo školovanja. Nešto kasnije, 1988. godine HIV pozitivna majka Elizabeth Glaser osniva zakladu Pediatric AIDS Foundation koja omogućava znanstvena otkrića u području poboljšanja tretmana za djecu koja žive s HIV-om/AIDS-om te propisuje protokole koji onemogućavaju prijenos HIV-a sa zaražene majke na njezino dijete. Smanjenju stigme doprinosi i film “Philadelphia” u kojemu Tom Hanks glumi odvjetnika koji oboli od AIDS-a. Priča je temeljena na istinitim događajima, a ekranizacija priče 1993. postaje prvi veliki hollywoodski film koji se bavi tematikom AIDS-a. 2009. godine predsjednik Obama opozvao je zabranu ulaska u zemlju HIV pozitivnih osoba, a odluka je stupila na snagu 2010. godine. Tri godine kasnije, u Sjedinjenim Američkim Državama na snagu stupa zakon koji omogućava HIV zaraženim osobama da prime transplantirane organe od drugih, HIV-om zaraženih donatora. Nadalje, 2017. godine muslimansko-američka organizacija „RAHMA“ lansira prvi nacionalni HIV i AIDS  dan svjesnosti i vjere kojemu je cilj potaknuti sve vjerske zajednice da se javno zauzmu protiv stigme koja se povezuje s HIV-om i AIDS-om.

Navedene osobe i organizacije samo su kap u moru svih onih koji dugi niz godina rade na smanjenju predrasuda prema osobama oboljelima od AIDS-a. Zdravstvene zajednice na današnji dan zazivaju povećanje dostupnosti, kvalitetu i prikladnost usluga za liječenje, testiranje i prevenciju HIV-a, tako da svi budu dobro usluženi. Isto tako, zalažu se za reforme zakona, politika i praksi kako bi se smanjila stigma i isključenost s kojima se suočavaju osobe koje žive s HIV-om te ključne i marginalizirane skupine stanovništva, na način da se svima iskazuje poštovanje i dobrodošlica. Potrebno je i osigurati dijeljenje tehnologije kako bi se omogućio jednak pristup najboljoj znanosti o HIV-u, između zajednica i između globalnog juga i sjevera. Na kraju dana, svatko od nas može doprinijeti smanjenju stigme kroz svoje postupke, edukaciju i razgovor o temi HIV-a i AIDS-a.

Helena

---

Izvori:

https://www.hiv.gov/hiv-basics/overview/history/hiv-and-aids-timeline#year

https://www.cdc.gov/stophivtogether/hiv-stigma/index.html

Svjetski dan televizije

Život bez televizije danas je teško zamisliti. Postala je sastavni dio naše svakodnevice – uz nju se zabavljamo, informiramo, educiramo, veselimo, a ponekad i plačemo pa stoga i ne čudi da je zavrijedila jedan dan u godini posvećen upravo njoj. Važnost televizije te njezine uloge i utjecaja na naše živote prepoznata je i na Generalnoj skupština UN-a, koja je 1996. godine proglasila 21. studenoga Svjetskim danom televizije.

Danas s pravom možemo reći da je televizija “prozor u svijet”, jer zahvaljujući njoj primamo vijesti i informacije iz svih krajeva svijeta, a izravnim prijenosom čak i uživo pratimo brojna događanja. Uz to, gledajući TV program, obogaćujemo svoje znanje putem dokumentarnih i specijaliziranih tematskih emisija, a isto tako se i zabavljamo prateći čitav niz sadržaja, od filmova, serija, glazbenih emisija, festivala, kvizova, tv igara, natjecanja i sl. Sve veća ponuda raznovrsnih TV programa osigurala je da svatko može pronaći nešto po svojem ukusu, pa s toga i ne čudi da danas televizor zauzima središnje mjesto u dnevnim boravcima diljem naše planete.

Utjecaj televizije

Izborom vijesti i tema o kojima se govori, dajući određenim temama više važnosti te načinom njihova prezentiranja, televizija uvelike utječe na kreiranje javnog mnijenja. Crna kronika pak zauzima velik udio u vijestima i informativnim emisijama, pri čemu gledatelji sa zanimanjem prate tragične priče iz svojeg okruženja. Često tako slušamo vijesti vezane uz kaznena djela, a nerijetko se dogodi i da sama žrtva dođe u prvi plan, pa tako njezin privatni život odjednom postane aktualna priča, i “razvlači” se danima po vijestima, ostavljajući tako trag (često puta negativan) na samu žrtvu. Uz to, mnogi vjeruju da i drugi sadržaji, poput filmova i serija, također mogu utjecati na nečije ponašanje, pogotovo kod djece. Nasilje, ubojstva, pljačke i drugi agresivni sadržaji često su u središtu zbivanja filmova i TV serija dostupnih gledateljima svih uzrasta. Stoga i ne čudi da je utjecaj takvih sadržaja postao predmet brojnih istraživanja, s ciljem utvrđivanja potiču li nasilni prizori agresivno ponašanje, a odgovor na to pitanje još uvijek nije u potpunosti usuglašen.

Budućnost televizije

Razvoj televizije odvija se velikom brzinom, čega smo i sami svjedoci. Još ne tako davno za praćenje TV sadržaja bili su nam neophodni glomazni TV prijemnici, dok danas svoje omiljene serije, filmove i emisije možemo pratiti čak i na svojim mobilnim telefonima. Nekoć smo žalili ako bismo propustili emisiju koja nas interesira, a danas postoji mogućnost naknadnog gledanja, onda kada nama to odgovara. Konkurencija među TV kućama je sve veća, pa se tako razvijaju i novi formati, s ciljem privlačenja i zadržavanja publike. Unatoč tome, danas, pogotovo kod mlađih generacija, televizija je dobila velikog konkurenta u obliku interneta i društvenih mreža. Svejedno, može se pretpostaviti da će televizija kao medij uspješno ići dalje, jer razvojem tehnologije otvaraju se nove mogućnosti, koje će oni zaduženi za kreiranje TV sadržaja vješto znati iskoristiti, kao što su znali i do sada, te da će ovaj medij i dalje imati svoju brojnu i vjernu publiku.

… i za kraj, daljinski u ruke i pogledajte što ima na TV-u! J

Hrvoje