Medijsko izvještavanje o kriminalitetu – položaj žrtve

ULOGA MEDIJA

Slobodni, neovisni i pluralistički mediji od najveće su važnosti za funkcioniranje demokratskih društava. Njihova uloga je toliko bitna da se sloboda medija uzima kao kategorija kada se govori o slobodi u svijetu. Najbolji primjer toga je Freedom House koji svake godine radi studiju Freedom of Press kojom mjeri stupanj slobode tiskanih, emitiranih i digitalnih medija (https://freedomhouse.org/report-types/freedom-press). Uloga medija je bitna jer oni posjeduju ključnu ulogu u formiranju stavova, mišljenja pa i osjećaja o pojedinim temama. Mediji mogu utjecati na percepciju javnosti prema nekom događaju, a od posebnog su značaja osjetljive teme. S druge strane moramo uzeti u obzir da živimo u kapitalizmu gdje su mediji uglavnom u privatnom vlasništvu, te je fokus i na profitu. Vrlo često se susrećemo s bombastičnim i senzacionalističkim naslovima koji služe tome da se pridobije dodatni klik miša ili jedan prodani primjerak više. U ovome tekstu biti će ukratko prikazana istraživanja provedena u Republici Hrvatskoj o izvještavanju o nasilju u obitelji s fokusom na žrtvi.

 

Kodeks novinara

U Republici Hrvatskoj, 2018. godine, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku donijelo je Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Osim spomenutog priručnika, odredbe o medijskom izvještavanju o nasilju u obitelji nalaze se i u Zakonu o medijima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o ravnopravnosti spolova i Kodeksu časti hrvatskih novinara. Priručnik se poziva na Kodeks časti hrvatskih novinara koji kaže da „novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti te je obvezan poštivati svačije pravo na privatnost”. Posebna se pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnom tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima“ (Duka, 2009).


Položaj žrtve

Žrtve nasilja nalaze se u iznimno teškoj situaciji zbog potencijalne osude okoline, dvostruke viktimizacije, te pretpostavke o podijeljenoj odgovornosti za nasilje. Uzevši sve ovo u obzir, zaštita privatnosti žrtve od krucijalne je važnosti. U slučaju nesavjesnog otkrivanja identiteta žrtve može doći do ismijavanja, izopćavanja, stereotipiziranja pa i odvraćanja od prijavljivanja kaznenog djela i traženja pomoći.


Rezultati istraživanja provedenog u Republici Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj provedeno je nekoliko istraživanja o izvještavanju o nasilju u obitelji u medijima. Većina ranijih istraživanja nije se fokusirala na kvalitativne aspekte izvještavanja u smislu načina na koji se žrtva i počinitelj prikazuju. Novinu u kvalitativnom aspektu uvelo je istraživanje provedeno od ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u periodu od početka srpnja do polovice rujna 2013. godine. To je istraživanje pokazalo kako još uvijek postoje „…senzacionalistički naslovi i tekstovi u kojima se koriste neprimjereni izrazi ili otkrivaju detalji koji za žrtvu mogu biti traumatični“ (Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji, 2018).

Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je u okviru europskog projekta Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama izdao Medijski kodeks za izvještavanje o nasilju prema ženama (HINA, 2019). U sklopu tog projekta od strane ureda Pravobraniteljice i Ženske sobe – Centra za seksualna prava provedeno je istraživanje o medijskom izvještavanju o nasilju prema ženama. To je istraživanje pokrilo članke na internetskim portalima i u tiskanim medijima u periodu od 2012. do 2016. godine.

„Rezultati su pokazali da mediji često otkrivaju identitet žrtve, nagađaju o motivima počinitelja, nasilje dovode u kontekst prevelike ljubavi počinitelja za svoju žrtvu ili zabave koja je prešla granicu i sugeriraju odgovornost žrtve za nasilje, što predstavlja kršenje etičkih standarda novinarstva“ (Ibid).

Smjernice koje su nakon rasprave uslijedile preporučuju jasno osuđivanje nasilja u medijima, neotkrivanje identiteta žrtve, izbjegavanje pretpostavljanja uzroka nasilnog ponašanja, izbjegavanje stavljanja počinitelja u korelaciju s ljubavnim odnosom, stavljanje nasilnika u korelaciju počinitelja prekršajnog i kaznenog djela i da se žrtvu ne prikazuje kao suodgovornu za ono što joj se dogodilo.


ZAKLJUČAK

Ono što se može iščitati iz ovoga je da postoje pomaci u zaštiti interesa žrtve u medijskom izvještavanju, no i dalje postoji potreba za izricanjem jasnih smjernica. Ono što je dodatno potrebno je promjena svijesti javnosti o samom obiteljskom nasilju. Treba se zalagati i podizati svijest o tome kako nasilje nema opravdanja i ono se ne smije tolerirati. U ovome kontekstu mediji imaju izrazito važnu ulogu kao promicatelji vrijednosti nulte tolerancije prema nasilju koju mogu postići isključivo objektivnim, nesenzacionalističkim izvještavanjem o nasilju.

 

 

Juraj

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


REFERENCE

Duka, Z. (2009) Kodeks časti hrvatskih novinara. https://www.hnd.hr/dokumenti (Pristupljeno: 4.7.2019.)

HINA (2019) Predstavljen Medijski kodeks za izvještavanje o nasilju prema ženama. Potpisnik i Novi list. NoviList.hr. http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Predstavljen-Medijski-kodeks-za-izvjestavanje-o-nasilju-prema-zenama.-Potpisnik-i-Novi-list?meta_refresh=true (Pristupljeno: 4.7.2019.)

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (2018) Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji

 

Advertisements

Crne brojke Kalendara*

Kalendar nasilja_

Nasilje u obitelji. Nešto o čemu se mnogo šuti ili govori sasvim malo. Nešto tako ozbiljno, tako sveprisutno. Nešto što žrtve nerijetko zaključavaju u četiri zida zbog straha od osude javnosti. Često se misli da se pojam nasilja u obitelji odnosi samo na fizičke napade, dok ono zapravo uključuje još i tjelesno kažnjavanje, spolno uznemiravanje, ekonomsko iskorištavanje, zanemarivanje potreba osoba s invaliditetom ili osoba starije životne dobi. Samim time, obiteljsko nasilje predstavlja veliki problem društvu u cjelini. Baš zbog toga, vrlo je važno informirati javnost i potaknuti na govor i „razbijanje“ tabua oko ove teme.


     NIŠTA ne opravdava nasilje i nitko nije ga dužan trpjeti, a najmanje osjećati se krivim za tuđe loše postupke i u njima tražiti opravdanje.


     Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske pokrenulo je projekt pod nazivom ,,Kalendar nasilja” koji ima upravo za cilj osvijestiti javnost o brojnosti kaznenih djela i prekršaja u obiteljskoj domeni koji se svakodnevno događaju širom zemlje. Kalendar se nalazi na njihovoj internetskoj stranici gdje klikom na određeni datum, počevši od 29.ožujka ove godine, dobivamo informacije o evidentiranim prijestupima u protekla 24 sata i o području na kojem se on dogodio. Naravno, identitet žrtava je zaštićen i nepoznat. Vodeći se činjenicom kako se obiteljsko nasilje prijavljuje znatno manje od drugih prekršaja te svakako puno manje od toga koliko je prisutno u stvarnosti, zabilježeni rezultati i dalje su šokantni. U malo manje od dva mjeseca (29.3. – 25.5.) zabilježeno je ukupno 126 kaznenih djela nasilja u obitelji i čak 1218 prekršaja obiteljskog nasilja. Najviše prekršaja i kaznenih djela evidentirano je na području PU zagrebačke, a slijede ju PU varaždinska, PU splitsko-dalmatinska i PU osječko-baranjska. S druge strane, najmanje ih je prijavljeno u PU požeško-slavnoskoj, PU šibensko-kninskoj i PU ličko-senjskoj. Iz podataka u Kalendaru, može se zaključiti kako se slučajevi nasilja u obitelji puno rjeđe karakteriziraju kao kazneno djelo, stoga je vrlo zanimljivo kako je Požeško-slavonska jedina županija u kojoj je broj kaznenih djela veći od broja prekršaja.  Nažalost, u praksi još uvijek ne postoji ujednačena i jasna smjernica koja upućuje da li je zatečena situacija nasilja u obitelji kazneno djelo ili prekršaj, već je ta prosudba prepuštena policijskim službenicima koji zaprimaju prijave. Obiteljsko nasilje tako se češće definira kao prekršaj te samim time počinitelji dobivaju i blaže kazne, nego što bi ih dobili da je riječ o kaznenom djelu.

    Izrazito je važno educirati javnost o kompleksnosti obiteljskog nasilja, o važnosti međusobne suradnje s nadležnim tijelima i policijskim službenicima. Šutnja i zatvaranje u sebe ne rješava problem, već ga produbljuje. Stoga MUP poziva sve one koji su u saznanju ili proživljavaju bilo koji oblik nasilja u obitelji da se odvaže na prijavu na 112 ili 192.

Za sve infomacije o pravima žrtava kaznenih djela i prekršaja kontaktirajte besplatni i anonimni broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja

116 006.

 

 

Izvor fotografije i link na Kalendar nasilja: https://mup.gov.hr/kalendar-nasilja/283308

 

Sara

Nasilje nad starijim osobama

age-2814935_1920.jpg

O problemu nasilja nad starijim osobama premalo se govori; prilika je ovo da osvijestimo ovaj rastući problem u hrvatskom društvu i podsjetimo da nasilje nad ovom osjetljivom društvenom skupinom nikada i nikako nije prihvatljivo.

Nasilje nad starijim osobama definira se kao pojedinačni ili ponavljani čin, ili propuštanje činjenja, koje se pojavljuje u bilo kojem odnosu koji podrazumijeva povjerenje, a uzrokuje bol, štetu ili opasnost za stariju osobu. Razlikujemo psihičko zlostavljanje, tjelesno zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, financijsko (ekonomsko) zlostavljanje te zanemarivanje.

Što se sve smatra nasiljem nad starijim osobama?

Psihičko (i emocionalno) zlostavljanje odnosi se na bilo koje verbalno ili neverbalno postupanje koje smanjuje samopoštovanje starije osobe, a uključuje:

  • prijetnje da će ih se napustiti i ostaviti same
  • namjerno zastrašivanje kao npr. da neće dobiti hranu ili skrb za njihove potrebe
  • laganje, ruganje, nazivanje pogrdnim imenima
  • socijalno izoliranje i zabranjivanje posjeta
  • ponižavanje zbog načina njihova govora
  • ignoriranje i pretjerano kritiziranje, naređivanje
  • postupanje sa starijim osobama kao da su djeca ili sluge.

Fizičko ili tjelesno nasilje je namjerno izazivanje fizičke ozljede i/ili duševne boli, kroz aktivnosti kao što su:

  • udaranje
  • guranje i naguravanje
  • šamaranje
  • podmetanje noge
  • pljuvanje
  • prisiljavanje starije osobe da ostane u krevetu ili stolici
  • prisiljavanje da ostane u sobi i zaključavanje
  • uskraćivanje lijekova ili pretjerano davanje lijekova
  • ograničavanje slobode.

Seksualno zlostavljanje odnosi se na različite oblike seksualnog ponašanja, iskorištavanja i uznemiravanja bez volje i pristanka osobe. Uključuje neželjeno doticanje (stariji često nisu sposobni izraziti svoje negodovanje) te sve vrste seksualnog napada i fotografiranja.


Financijsko (ekonomsko) zlostavljanje odnosi se na korištenje novca ili vlasništva starije osobe na nepošten način ili korištenje imovine starije osobe za vlastitu dobrobit, a uključuje:

  • krađu novca starije osobe, mirovine ili druge imovine
  • prodaju njihovih kuća ili vlasništva bez njihovog pristanka
  • zlouporabu punomoći
  • ne vraćanje novaca nakon što su ga posudili od starije osobe
  • otvaranje njihove pošte
  • mijenjanje oporuke
  • potpisivanje dokumenata umjesto njih.

Najučestaliji oblik financijskog zlostavljanja, o kojem se u Republici Hrvatskoj najviše govori u javnosti i medijima jesu ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.

Zanemarivanje se odnosi na nebrigu, ravnodušnost te namjerno ili nenamjerno ne pružanje osnovnih uvjeta za život (npr. prehrana) i potrebne njege (npr. zdravstvena skrb).

Niske stope nataliteta i produženje životnog vijeka (koje je posljedica boljeg općeg životnog standarda i unaprjeđenja zdravstvene zaštite) doveli su do sve većeg udjela osoba starijih od 65 godina u cjelokupnoj populaciji.

Obveza djece da brinu o svojim starim roditeljima definirana je Ustavom Republike Hrvatske, dok obvezu njihova uzdržavanja, kada oni to više nisu sami sposobni, propisuje Obiteljski zakon.

Ipak podaci pokazuju da usporedno s porastom broja starijeg stanovništva raste i stopa nasilja nad starijom populacijom.

Da je ovaj problem socijalne (ne)sigurnosti starijih osoba prepoznat, govori nam činjenica da  je početkom 2018. godine stupio na snagu novi Zakon o zaštiti od obiteljskog nasilja kojim su starije osobe po prvi puta uvrštene i definirane kao posebna zaštićena kategorija (dosad su to bile samo žene i djeca). Ovime se starije osobe stavlja u pravedniji položaj po pitanju nasilja i zanemarivanja. Zakonodavstvo, dakle, starijima jamči skrb i zaštitu, ali nove odredbe ne smiju ostati samo „mrtvo slovo na papiru“.

Zašto se ne prijavljuje nasilje nad starijim osobama?

Ipak, veliku poteškoću predstavlja velik broj neprijavljenih slučajeva. Žrtve ne prijavljuju zlostavljanje iz različitih razloga – mogu osjećati sramotu i strah ili se bojati osude okoline, mogu sebe kriviti za to što im se događa, neki pak žele zaštititi počinitelja jer se radi o njima bliskim osobama o kojima su fizički ovisni pa ne žele izgubiti jedinu skrb … Sve navedeno treba sagledati u svjetlu činjenice da je u 90% slučajeva nasilja nad starijim osobama počinitelj netko od članova obitelji. Ponekad, kad žrtve i imaju volju prijaviti počinitelja, ne znaju kome se mogu obratiti.

Ovi podaci upućuju na potrebu ozbiljnije društvene akcije u cilju senzibilizacije javnosti na problem nasilja nad starijima i osiguravanje odgovarajućih službi i programa koji mogu pružiti podršku i pomoć starijim žrtvama nasilja. Važno je da stručnjaci, ali i javnost budu upoznati sa znakovima upozorenja na moguće zlostavljanje starijih osoba kako bi ga pravovremeno uočili i reagirali.

Kome se možete obratiti vezano uz nasilje nad starijim osobama?

Važno je podsjetiti starije osobe kome se sve mogu obratiti u slučaju da su izloženi nasilju – policiji, djelatnicima centra za socijalnu skrb,  liječnicima, osobi iz svoje najbliže okoline u koju imaju povjerenja …

Ukoliko ste žrtva nasilja ili znate nekoga tko je žrtva nasilja i želite mu pomoći obratiti se možete Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja pozivom na besplatni i anonimni  broj 116 006 svakim radnim danom od 8 do 20 sati.

 

Ena

 

Koliko smo otvoreni zatražiti psihološku pomoć?

man-390342_1920

            Doživjeti traumatično iskustvo vrlo je emotivno za svaku osobu, a mnogima je teško nositi se s novonastalom situacijom i burom teških i snažnih osjećaja koji ih obuzimaju. U takvim situacijama vrlo često nađu se i žrtve kaznenih djela, a da bi se što lakše nosili s time, preporučljivo je potražiti stručnu pomoć.

            Ponekad je osobi lakše i bolje se osjeća već i kad se povjeri prijatelju ili članu obitelji, no često to nije dovoljno. Suočavanje s traumatičnim događajem koji se dogodio iznenada, neočekivano ili kojeg netko duže vrijeme proživljava, osobu može protresti iz temelja. Stanja u kojima se žrtve često nalaze poput straha, tuge, patnje, bijesa, ljutnje, očaja, potištenosti, nesigurnosti, obeshrabrenosti, osjećaja gubitka kontrole, dugotrajnog neraspoloženja i sličnih, često su presnažna da bismo se sami s njima borili. Nažalost, mnogi će se teško odlučiti na traženje stručne pomoći, iako je ona u takvim teškim i dugotrajnim situacijama potrebna.


                           Odbacimo predrasude

            Na spomen psihološke pomoći, kod mnogih se još uvijek javljaju predrasude. Najčešća je ona kako je takva pomoć potrebna jedino psihički bolesnim osobama.

“Ja nisam lud! Ne treba meni psiholog”, česta je reakcija osoba kojima se predloži da se obrate psihologu. Vezano uz takvo razmišljanje, javlja se i strah od mišljenja okoline.

“Što ću ako se pročuje da idem kod psihologa? Svi će misliti da sa mnom nešto nije u redu”, razmišljaju tako mnogi i u strahu od osude poznanika radije pokušavaju sami prebroditi stresnu situaciju, što se nerijetko pokaže kao loša odluka. Upravo zato važno je educirati i informirati o ovoj temi – kroz radionice, nastavu, predavanja, ili putem medija. Potrebno ih je potaknuti na razmišljanje kako bi shvatili da traženje pomoći nije ni slabost ni sramota. Naprotiv, priznati samome sebi da imamo problem, izgovoriti to i potražiti pomoć, hrabar je čin i veliki korak prema izlasku iz teške situacije.


               Sve je dostupnija podrška putem telefona

            Mnogima, posebice onima koji žive u malim sredinama, stručna osoba često nije jednako dostupna kao onima koji žive u gradu. Srećom, psihološka pomoć sve je dostupnija telefonskim putem. Specijalizirane linije vrlo često su anonimne, a pozivateljima omogućavaju kontakt sa stručnjakom, koji će im znati pružiti emocionalnu podršku, ohrabriti ih i uputiti ih kako da se lakše nose s traumatičnom situacijom u kojoj se nalaze. Također, ponekad je možda i lakše povjeriti se nekome anonimno, nego razgovarati licem u lice. Telefonski razgovor, naravno, ne može pružiti jednake rezultate kao redovni odlasci stručnjaku i kontinuirani rad na sebi. U trenutku kada se osobi čini da su mu sve lađe potonule i nalazi se u emotivnoj krizi, i takav mu razgovor može barem kratkotrajno pomoći.

            Žrtve kaznenih djela svakako je potrebno informirati o mogućnosti  kontaktiranja  Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Dobro je zapamtiti broj 116 006 – liniju na kojoj uz informacije o svojim pravima, mogu dobiti emocionalnu podršku, kao i kontakte specijaliziranih udruga i ustanova u kojima mogu primiti potrebnu stručnu pomoć.


            Traženje pomoći kao korak prema boljitku

            Priznati samome sebi da nismo u stanju samostalno se nositi s emocijama nije lako. Kada to uspijemo, znači da idemo u pravom smjeru. Prihvaćanjem činjenice da nam je pomoć potrebna i kontaktiranjem stručnjaka otvaramo si vrata na putu prema pomoći. Nužno je zanemariti predrasude i mišljenja koja šire neinformirani te misliti na svoje dobro i zatražiti pomoć onda kada u sebi osjetimo da nam je potrebna. Hrabro je priznati sebi i drugima da smo ranjivi i zatražiti pomoć kada ne možemo sami, a ujedno je to prvi i veliki korak prema boljitku.

Hrvoje

Kome se mogu obratiti žrtve obiteljskog nasilja?

roman-kraft-260082-unsplash

Veliki utjecaj na javno mnijenje o nasilju imaju mediji kao i o drugim društvenim pitanjima. Posljednjih dana mediji prenose razne informacije o postojanju odnosno ne postojanju sustava podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Primjerice, objavljena je informacija kako će se uskoro osnovati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja (iako on već postoji od 2013.godine). Mediji bi svakako kao izvor informacija trebali biti informiraniji te svojim djelovanjem točno informirati i senzibilizirati društvo.

Potrebno je istaknuti kako se Udruga za podršku žrtvama i svjedocima već više od desetljeća bavi pružanjem podrške žrtvama, jačanjem suradnje među pružateljima pomoći i širenjem mreže podrške. Besplatni i anonimni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja- 116 006 okuplja educirane  volontere koji svakodnevno od 8 do 20 sati pružaju podršku svim žrtvama kaznenih djela i prekršaja. Uvidom u dosadašni rad Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja (NPC) može se uvidjeti kako je najčešća pozivateljica upravo žrtva obiteljskog nasilja žena.

Kao i svake godine, 22. veljače, obilježio se Europski dan žrtava kaznenih djela. Unatoč tome što je Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja širio saznanja o svom postojanju na društvenim mrežama, pisani su članci o pravima koja pripadaju žrtvama, mediji se nisu odazvali pozivu da podrže kampanju njezinim dijeljenjem iako su im upućivani brojni pozivi i otvorena pisma. Neizbježno se postavlja pitanje, zašto se vapi za novim revolucionarnim sustavom podrške, ako se već postojeći ne potiče i ne obavještava širu javnost o njegovom postojanju.

Da bi osobe mogle tražiti podršku, prvi korak je da znaju za mjesta gdje ju mogu potražiti. Ako se osjećaju sami i nemaju saznanja o mjestima gdje mogu potražiti pomoć, sasvim je jasno da je ne mogu ni tražiti.

Jačanje postojećeg sustava podrške u vidu financiranja udruga i telefona specijaliziranih za to, otvaranje novih na onim područjima Hrvatske koje njima nisu opremljene čine se kao primjeri učinkovitog smjera rješavanja problema. Prijeko je potrebno jačanje kapaciteta stručnih javnih radnika, prvenstveno policijskih službenika i socijalnih radnika koji na svakodnevnoj razini rade sa žrtvama obiteljskog nasilja. Iz iskustva rada na liniji NPC-a može se zaključiti kako je sustav na papiru učinkovitiji nego u praksi, posebice u manjim mjestima i ruralnim sredinama, stoga se kao važan element podrške žrtvama ističe senzibiliziranje radnika i njihovih lokalnih sredina kako bi strah od osude i bezizlaznosti situacije prestao moriti žrtve obiteljskog nasilja.

Iako je sustav podrške manjkav osobito u vidu dovoljne teritorijalne pokrivenosti,  on svakako postoji već duži niz godina. Postoje udruge u Hrvatskoj kojima je u glavnom fokusu podrška ženama žrtvama nasilja, koje uključuju savjetovališta, stručne pomagače, sigurne kuće. Navedene udruge u svom angažmanu zagovaraju prava žena u društvu i bore se za veću vidjivost navedenog problema u javnosti.

  • SOS telefon Ženska Pomoć Sada 0800 655 222 0-24
  • Interaktivna karta pomoći ženama sa svim udrugama i organizacijama pružateljima usluga. Na slici je vidljiv izgled karte koju možete približavati u željenom području te naći informacije i kontakte o uslugama pojedinih organizacija:
  • slikaa

Također, u institucionalnom okviru postoji 24-satna podrška. U svakom Centru za socijalnu skrb postoji dežurstvo te socijalni radnik koji je dežuran 0-24 i dužan reagirati u bilo koje doba dana i noći na poziv policije. Policija je također dužna reagirati na svaku prijavu i svaki poziv u pomoć u bilo koje doba dana i noći:

  • 112 – jedinstveni telefon za hitne slučajeve 0-24
  • 192 – hitni broj policije 0-24

Navedeni linkovi poveznice su na web stranice na kojima je također moguće naći informacije za žrtve nasilja i kaznenih djela, pa ih je korisno proučiti i imati na umu postojeće kontakte za takve slučajeve:

 

 

Nina

Rezultati istraživanja:”Seksualno uznemiravanje na Sveučilištu u Zagrebu- iskustva i stavovi studenata i studentica”

classroom-1699745_1920

 Istraživanje ”Seksualno uznemiravanje na Sveučilištu u Zagrebu- iskustva i stavovi studenata i studentica” je provedeno u razdoblju od travnja do lipnja 2017. godine, a dio je diplomskog rada Ivane Andrijašević nastalog pod mentorstvom dr.sc. Maje Mamule i doc.dr.sc. Eve Anđele Delale na diplomskom studiju psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Cilj istraživanja bio je utvrditi aktualnu prevalenciju seksualnog uznemiravanja studenata i studentica na Sveučilištu u Zagrebu, kako onog od strane osoblja na fakultetima, tako i međuvršnjačkog, tj. od strane kolega i kolegica na fakultetima. Osim utvrđivanja prevalencije, istraživanjem se nastojalo ispitati i jesu li češće žrtve muškarci ili žene, imaju li muškarci i žene različite emocionalne reakcije na seksualno uznemiravanje, postoje li razlike u emocionalnim reakcijama ovisno o statusu počinitelja/počiniteljice (član/članica fakultetskog osoblja ili kolega/kolegica s fakulteta) te razlikuju li se muškarci i žene u stavovima o seksualnom uznemiravanju. Također, istraživanjem se nastojao steći uvid i u informiranost studenata/studentica Sveučilišta u Zagrebu po pitanju prijave seksualnog uznemiravanja na fakultetu.

U istraživanju je sudjelovalo 608 sudionika i sudionica (25% muškaraca i 75% žena), studenata i studentica šest znanstvenih područja Sveučilišta u Zagrebu.


Rezultati:

44.2% sudionika/sudionica istraživanja je izjavilo da je barem jednom doživjelo da član/članica fakultetskog osoblja ”Iznosi komentare temeljene na stereotipnim i/ili uvredljivim prikazima muškaraca ili žena”.

– stereotipni i uvredljivi komentari su se pokazali najčešćim ponašanjem i od strane kolega/kolegica na fakultetu, 49.8% sudionika/sudionica je izjavilo da su barem jednom čuli kolegu/kolegicu na fakultetu kako ”Iznosi komentare temeljene na stereotipnim i/ili uvredljivim prikazima muškaraca ili žena”.

muškarci u ovom istraživanju imaju veći broj iskustava sa seksualnim uznemiravanjem, kako od strane fakultetskog osoblja, tako i od strane kolega/kolegica s fakulteta.

– muškarci i žene se razlikuju i kada se radi o emocionalnim reakcijama na doživljeno seksualno uznemiravanje. Žene su tako češće izjavljivale da je iskustvo seksualnog uznemiravanja u njima izazvalo osjećaj ljutnje i neugode, dok su muškarci češće navodili osjećaj polaskanosti. Slični rezultati su dobiveni i kod seksualnog uznemiravanja od strane kolega/kolegica, muškarci i u ovom slučaju češće prijavljuju kako su im navedena iskustva laskava ili nebitna.

– seksualno uznemiravanje od strane fakultetskog osoblja u sudionicima/sudionicama izaziva neugodnije osjećaje te ga strože osuđuju u odnosu na seksualno uznemiravanje od strane kolega/kolegica na fakultetu. Kada su doživjeli seksualno uznemiravanje od strane fakultetskog osoblja, sudionici/sudionice su češće isticali kako osjećaju neugodu i ljutnju ili pak ne znaju imenovati osjećaj. Kada su, s druge strane, doživjeli seksualno uznemiravanje od strane kolega/kolegica na fakultetu, sudionici/sudionice su češće navodili kako im je navedeno iskustvo laskavo ili pak nebitno.

– utvrđene su razlike i u stavovima muškaraca i žena o seksualnom uznemiravanju. Muškarci su postigli viši prosječan ukupni rezultat na Skali stavova o seksualnom uznemiravanju od žena. Viši rezultat na upitniku ukazuje na višu toleranciju na seksualno uznemiravanje.

– od sudionika/sudionica istraživanja nitko svoje iskustvo nije prijavio fakultetu, a najveći broj je o tome razgovarao s prijateljima/prijateljicama (29.7%). Većina sudionika/sudionica (69%) ne zna kome se na fakultetu može obratiti u slučaju seksualnog uznemiravanja.

– kada ih se pitalo da procijene svoju informiranost po pitanju prijave seksualnog uznemiravanja fakultetu, 61.4% sudionika/sudionica je svoju informiranost procijenilo nedovoljnom, ne znaju kome bi se obratili niti što bi slijedilo nakon prijave.

Osim neinformiranosti sudionika/sudionica o prijavi seksualnog uznemiravanja na fakultetima kao indikatora nedostatka institucionalne zaštite studenata i studentica Sveučilišta u Zagrebu, nalaz koji je obilježio ovo istraživanje jest i onaj o muškarcima kao grupi pod većim rizikom od seksualnog uznemiravanja na fakultetima.

Navedeni nalaz je suprotan istraživačkoj hipotezi te nalazima ranijih istraživanja (domaćih i stranih). Sudionici, za razliku od sudionica, prijavljuju veći broj iskustava na upitniku o seksualnom uznemiravanju, ali pri navođenju emocionalnih reakcija ne ističu one koje bi ukazivale na to da su takvim iskustvom uznemireni.

Potpuno razumijevanje dobivenih nalaza bi podrazumijevalo teorijske i metodološke izmjene te sasvim novo istraživanje. Trenutačno se kao izgledne nameću dvije pretpostavke, prva je da su sudionici doista doživjeli uznemiravanje koje su naveli te su ga takvim i percipirali, ali oklijevaju u tome da izraze svoju uznemirenost. Druga je da sudionici, iako jesu doživjeli ponašanja navedena u upitnicima, ta ponašanja uistinu ne smatraju uznemirujućima. U tom slučaju, ako bi se za nužnu pretpostavku seksualnog uznemiravanja uzelo da osoba koja ga doživi treba biti uznemirena, tj. da takva situacija njoj treba biti neugodna te nepoželjna, konstrukt koji se pokušao ovim istraživanjem zahvatiti, u slučaju sudionika, ne bi mogao biti seksualno uznemiravanje.

 

Ivana

8. MART 2019.

Opće je poznato kako se 8. ožujka obilježava Međunarodni dan žena. Postalo je poput blagdana da se taj dan čestita svojim prijateljicama, kćerima, djevojkama, suprugama, suradnicama. Slavi se žene zbog toga što su upravo prijateljice, kćeri, djevojke, supruge, suradnice i svi se trude da ženama koje poznaju čestitkom podare osmijeh na lice.

No nekad se čini da cijelo društvo zaboravlja kako upravo te žene koje se slave osmog marta jednako kao i taj dan žive svoje živote ostatak godine. Ne smije se zaboraviti da iako imaju svoj dan, žene u Hrvatskoj NEMAJU:

  • jednake plaće za jednaka radna mjesta kao muškarci
  • jednaku zastupljenost u Saboru, Vladi i drugim rukovodećim pozicijama
  • jednakost u podjeli obiteljskih i kućanskih poslova
  • fleksibilnost u organizaciji obiteljskog života i karijere
  • slobodu osobnog izričaja bez osude
  • slobodu izbora stila života bez osude
  • podršku društva u vezi svojih reproduktivnih prava
  • povjerenje u sigurnu i kvalitetnu medicinsku uslugu
  • poštovanje medija i ne-seksističko izvještavanje

Dakako da se navedeni primjeri ne odnose na svaku ženu, no oni još uvijek predstavljaju velik problem u našem društvu. Čini se kako se žene moraju više truditi  kako bi dokazale svoj poslovni uspjeh i istaknule se. Tradicionalno društvo nameće visok zahtjev za vještim manevriranjem karijere i obiteljskog života. Čini se da se s jedne strane od žena očekuje da osnuju i brinu se za obitelj, a s druge strane i da budu moderne, emancipirane i da ustraju za poslovnim uspjehom. Imajući to na umu, današnje opće ekonomsko stanje u državi otežava prosječnoj hrvatskoj zaposlenici da teško zarađenom plaćom i malo slobodnog vremena uspije uzdržavati i uzdizati obitelj, dok ju istovremeno osuđuje ako to ne uspijeva.

Ono što svakako možemo učiniti je boriti se za jednakost i ženska prava. Simbolično 8. ožujka već se godinama održava Noćni marš motiviran navedenim društvenim nejednakostima kao izraz nezadovoljstva društva položajem žena u društvu. Velik odaziv žena, ali i muškaraca na ovaj događaj svake godine dokaz je kako postoji želja društva za pomakom naprijed u pogledu ženskih prava. To je odraz dugogodišnje borbe žena za svoje mjesto pod suncem i prava koja ženama kao ljudima pripadaju. Stoga se 8. marta obilježava  neumorna borba za bolje društvo i unapređenje kvalitete života.

 

Nina

Pink shirt day

 

dan_ruzicastih

Dan ružičastih majica obilježava se diljem svijeta zadnje srijede u veljači s ciljem ukazivanja na važnost borbe protiv vršnjačkog nasilja. Nastao je kao odgovor na događaj u jednoj kanadskoj školi, gdje je dječak postao žrtva nasilja nakon što je u školu došao odjeven u ružičastu majicu. Pink shirt day obilježava se i u Hrvatskoj od 2017.godine, kada je proglašen Nacionalnim danom borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Različiti oblici nasilja među djecom

Vršnjačko nasilje ili bullying nastaje kada jedno ili više djece učestalo te namjerno napada, uznemirava i ozlijeđuje drugo dijete koje se ne može samo obraniti. Najčešće je riječ o fizičkom ili verbalnom nasilju, a česta pojava su i seksualno nasilje, ali i socijalno, koje uključuje ogovaranje, ignoriranje te isključivanje žrtve iz grupe. U današnje informatičko doba sve je prisutniji i tzv. cyberbullying (elektroničko nasilje), kojim se žrtvi namjerno nanosi šteta putem interneta, mobitela i objavljivanja sadržaja na društvenim mrežama.

O kojem god obliku nasilja da se radi, ono može na žrtvi ostaviti dugoročne emocionalne posljedice, zbog čega je nužno ukazivati na ozbiljnost ovog problema.

“(Ne)budi mi (ne)prijatelj!”

U sklopu projekta “(Ne)budi mi (ne)prijatelj!”, kojeg je tijekom školske godine 2017./2018. provela Udruga za podršku žrtvama i svjedocima u partnerstvu sa Srednjom školom Ludbreg, među učenicima je provedena anketa o vršnjačkom nasilju. Čak 50 posto ispitanika izjavilo je kako su bili žrtve vršnjačkog nasilja. Zabrinjavajući je podatak da gotovo 40 posto od njih nikome nije prijavilo nasilje. Taj podatak ne čudi, jer nasilnici za žrtve biraju djecu slabiju od sebe, mirniju, povučeniju, koja im se neće moći suprotstaviti i obraniti se. Žrtva se pak često stidi prijaviti nasilje i nelagodno joj je govoriti o tome. Drugi razlog neprijavljivanja često je strah od osvete nasilnika te da će time samo pogoršati svoju bol i patnju.

Međutim, neprijavljivanje nasilja žrtvi zapravo jamči daljnju izloženost nasilju, zbog čega posljedice poput povlačenja u sebe i gubitka samopouzdanja mogu biti teže i (dugo)trajnije. Zato je važno da roditelji, ukoliko uoče promjene na ponašanju svojeg djeteta ili bilo koji trag koji bi upućivao da je riječ o vršnjačkom nasilju, o tome razgovaraju s djetetom. Ukoliko sumnjaju da im je dijete žrtva nasilja, dobro je o tome obavijestiti školu. Ukoliko razgovor s razrednikom ili ravnateljem ne pomogne, nasilje se može prijaviti i policiji.

Na mladima svijet ostaje

Stara izreka kaže “od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”. S time se nažalost ne može složiti velik broj djece koji u školu odlaze sa strahom i brigom zbog još jednog susreta s nasilnikom. Djetinjstvo bi trebalo biti “obojano” radošću i veseljem, a ne strahom od nasilnih vršnjaka koji imaju potrebu drugome nauditi. Upravo zato nužna je prevencija vršnjačkog nasilja i edukacija ne samo djece, već i odraslih. Jer i roditelje treba poticati da svoju djecu uče da budu druželjubivi, pristojni i tolerantni, da poštuju druge i da shvate da je agresivno ponašanje neprihvatljivo.

Kaže se kako na mladima svijet ostaje. Upravo zato edukacijom, projektima poput Dana ružičastih majica, te “usađivanjem” pozitivnih vrijednosti putem odgoja i obrazovanja od najranijih dana, potrebno je raditi na tome da sadašnje i buduće generacije djece i mladih nauče da nije prihvatljivo biti nasilan prema drugome i da se nasilje ne smije tolerirati.

 

Link na video: https://www.youtube.com/watch?v=5dHElurVeSo

Hrvoje

Pravo na savjetnika

Pravo na savjetnika

Jedno od prava žrtvi po Zakonu o kaznenom postupku  je pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava što znači da savjetnika financira RH, a ne sama žrtva. To pravo imaju žrtve kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora od 5 ili više godina, ako trpe teže posljedice, žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, žrtve u odnosu na koje su utvrđene posebne potrebe zaštite (što može uključivati i posredne žrtve, u slučaju da je neposredna žrtva preminula), žrtva dijete ili maloljetnik.

Savjetnik je osoba određena zakonom. Žrtva može tražiti savjetnika od policije, istražitelja, državnog odvjetnika ( ovisno o fazi postupka).

Savjetnik je osoba koja može pomoći žrtvi prije davanja iskaza u kaznenom postupku na način koji je potreban žrtvi, bilo to u pravnom ili psihološkom smislu, gdje savjetnik može poslužiti kao podrška. Zahtjev o osobi u ulozi savjetnika ovisi o potrebi žrtve, žrtva sama treba naznačiti kojeg savjetnika želi. Savjetnik ne mora biti isključivo odvjetnik, već može biti i netko od pomagačke struke što uključuje stručne suradnike, socijalne pedagoge i socijalne radnike. Žrtvama koje imaju pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava ne preporuča se kao savjetnika izabrati odvjetnika jer tu ulogu može imati opunomoćenik. Takvim se žrtvama možda bolje odlučiti za psihologa, pedagoga, socijalnog radnika, ili osobu sličnog zanimanja, a ne nužno nekoga iz pravne sfere, jer im takav savjetnik može pružiti emocionalnu podršku.

Uz pomoć pri davanju iskaza, savjetnik na teret proračunskih sredstava također može pomoći žrtvama pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva ako trpe teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela.

 

Za više informacija možete nazvati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja svakim radnim danom od 08:00 do 20:00 sati na besplatni i anonimni broj 116 006.

Dolores

Pravo biti informiran

Pravo na informacije       Nakon prijavljivanja kaznenog djela žrtvi često nije jasno što će se poduzimati u smislu otkrivanja i procesuiranja počinitelja te saniranja nastala štete. Žrtva obično nema dovoljno informacija može li ona aktivno doprinijeti uspjehu postupka koji slijedi. Zakon o kaznenom postupku propisuje se da žrtva kaznenog djela mora imati primjereni pravni položaj radi ostvarenja svojih prava u kaznenom postupku i da o tim pravima mora biti pravovremeno obaviještena.

    Sud, državno odvjetništvo, istražitelj ili policija obvezni su pri poduzimanju prve radnje u kojoj žrtva sudjeluje informirati žrtvu o pravima koja joj pripadaju poput prava na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela. Moraju informirati žrtvu da može sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik. Kada je dijete žrtva kaznenog djela ono ima dodatna prava. Kada su kaznenim djelom pogođena djeca  s istim informacijama potrebno je upoznati i njihove roditelje ili zakonske zastupnike, osim ako bi to bilo u suprotnosti sa dobrobiti djeteta ili maloljetnika; u takvim slučajevima obavještava se mjerodavni centar za socijalnu skrb. Na isti način treba postupiti prema osobama kojima je oduzeta poslovna sposobnost. Kada je žrtva kaznenog djela stranac, potrebno ga je o njegovim pravima upoznati na njemu razumljivom jeziku.

      Žrtva kaznenog djela ima pravo tražiti na zahtjev:

  • bez nepotrebne odgode da bude obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite
  • da bude obaviještena o svakoj odluci kojom se pravomoćno okončava kazneni postupak
  • obavijest o poduzetim radnjama od državnog odvjetnika nakon proteka 2 mjeseca od prijave kaznenog djela

      Vrlo je važno da  se žrtve izvještava o tijeku rješavanja njihovog slučaja, odnosno da im se daje relevantna, točna i stalna povratna informacija o tome kako će se obaviti policijski izvidi, koje će se mjere poduzeti kako bi se spriječila dodatna viktimizacija i pružila sigurnost. Ukoliko žrtva ne bi imala informacija o samom tijeku kaznenog postupku tada ima pravo tražiti, nakon proteka 2 mjeseca od prijave kaznenog djela, informaciju od državnog odvjetnika o poduzetim radnjama koju je državni odvjetnik obvezan pružiti.

     Žrtva ima pravo da na njezin zahtjev bude bez nepotrebne odgode obaviještena o ukidanju pritvora ili istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora. Informaciju o puštanju okrivljenika iz istražnog zatvora, na zahtjev žrtve, dužna je pružiti policija. Informacije o puštanju okrivljenika s izdržavanja kazne zatvora dužna je informirati, na zahtjev žrtve, Služba za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstva pravosuđa. Ukoliko se žrtvu bez obzira na upućen zahtjev ne obavijesti ili ju se prekasno obavijesti može doći / dolazi do susreta žrtve i počinitelja. U takvim susretima žrtva doživljava dodatnu viktimizaciju, dodatni stres i traumu. Nažalost, u takvim situacijama ponekad može doći i do ponavljanja određenog kaznenog djela na štetu žrtve, stoga je od velike važnosti da se žrtvu pravodobno i pravovremeno informira.

    Kada se žrtva izjasni kao oštećenik tada pored osnovnih ostvaruje i dodatna prava. Pod tim pravima podrazumijeva se pravovremeno infomiranje oštećenika o tijeku i ishodu postupka te informiranje o odbacivanju prijave od strane državnog odvjetnika. O odbacivanju prijave te o razlozima za to državni odvjetnik dužan je obavijestiti oštećenika u roku od osam dana uz pouku da može sam preuzeti progon. Nakon što dobije obavijest o odbacivanju/odustajanju državnog odvjetnika od kaznenog progona, dužan je dobiti i naputak državnog odvjetnika koji sadržava već poduzete radnje i one koje predstoje. Kada državni odvjetnik obavještava oštećenika da može nastaviti progon, dostaviti će mu i naputak koje radnje može poduzeti radi ostvarivanja toga prava te mu u tu svrhu omogućiti razgledavanje i prepisivanje spisa te presnimavanje snimki.

 

Za više informacija o pravima možete kontaktirati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja svakim radnim danom od 08:00 do 20:00 na besplatni i anonimni broj 116 006.

Narcisa