Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima

Premda Ženevska deklaracija navodi kako su “žene predmet posebnog poštovanja i posebno će biti zaštićene od silovanja, prisilne prostitucije i svakog drugog oblika nepristojnog napada” nažalost seksualno nasilje nad ženama tijekom ratnih sukoba događa se vrlo često.

Seksualno nasilje oduvijek je povezano s oružanim sukobima i služilo je kao metoda i instrument ratovanja. Ono nije fenomen novog doba već se događalo i događa se od prvih ratova tijekom povijesti. Seksualno nasilje u ratnim sukobima je instrument osvete, način izražavanja poniženja, osramoćivanje, zastrašivanje, političkog etičkog čišćenja, genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti i cijelog društva. Ono ima dalekosežne posljedice dugotrajnih trauma, a važno je naglasiti da se događa i ženama i muškarcima.

Seksualno nasilje u sukobima odnosi se na silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilu na trudnoću, prisilu na pobačaj, prisilnu sterilizaciju, prisilni brak ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja slične težine proveden protiv žena, muškaraca, djevojčica ili dječaka koji je direktno ili indirektno povezan s nekim sukobom.

Postoji osnovana zabrinutost da zbog straha, srama i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja tijekom ratnih sukoba prešućuje i ne prijavljuje ovo kazneno djelo.

 Tijekom rata na području bivše Jugoslavije tisuće i tisuće žena i muškaraca bili su žrtve seksualnog nasilja. Sociološka studija “Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području Republike Hrvatske i optimalni oblici obeštećenja i podršku žrtvama”(UNDP, 2013) došla je do procjene da bi se broj žrtava težih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj mogao kretati između 1500 i 2200 osoba. Istraživanje pokazuje da su tijekom ratnih sukoba samo na području današnje Republike Hrvatske 10,88% žrtava bili muškarci, a 85,71% žrtava seksualnog nasilja su bile žene. 60,6% uključivalo je neki oblik silovanja.

Da bi se podigla svijest o seksualnom nasilju tijekom ratnih sukoba, Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 19. lipnja Međunarodnim danom eliminacije seksualnog nasilja u sukobima kako bi se osudile taktike ratovanja koja uključuje seksualno nasilje.

Važno je napomenuti, svaka država ima odgovornost i obvezu da procesuira seksualno nasilje u ratnim sukobima i kazni počinitelja, te žrtvama osigura pravdu, dostojanstvo i novčanu reparaciju.

Silvia

LITERATURA:

  1. The Geneve Conventions of 1949
  2. Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području Republike Hrvatske i optimalni oblici obeštećenja i podršku žrtvama”, UNDP (2013)

BITI SVJEDOK

Svatko od nas, iznenada i sasvim neplanirano, može postati svjedok kaznenog djela. Nametnuta uloga svjedoka može biti vrlo zahtjevna, jer sa sobom donosi odgovornost i obveze prema institucijama, ali i suočavanje s vlastitim “teškim” emocijama izazvanim traumatičnim događajem. Uloga je to na koju se ne može unaprijed pripremiti. Njezina ozbiljnost i težina mogu stvoriti veliko opterećenje za onoga tko se u njoj nađe, jer svjedoci su važni sudionici kaznenog postupka, čiji su iskazi vrlo često ključni kako bi počinitelji kaznenih djela za svoj čin dobili zasluženu kaznu.

Emotivno i stresno iskustvo

Sama spoznaja da smo svjedočili počinjenju kaznenog djela može biti veoma stresna. Mnogima nije lako nositi se s time da znaju kako je netko učinio nešto protuzakonito. I dok zakon nalaže da je svatko dužan prijaviti kazneno djelo za koje zna da je počinjeno, u stvarnosti mnogi izbjegavaju to učiniti. Razlog za to kod nekih je strah od moguće osvete počinitelja, dok se drugi ne žele “miješati u tuđe stvari” ili misle da bi tu odgovornost bilo jednostavnije “prebaciti” na drugoga.

Kao sama prijava kaznenog djela i razgovor s policijom, za svjedoke jednako stresno može biti i svjedočenje pred sudom. Mnogi bi to možda rado izbjegli, no svjedok je dužan odazvati se pozivu suda, a ako zakon drugačije ne propisuje, dužan je i svjedočiti. Razumljivo je da se pojedinci zbog zdravstvenog stanja, starosti ili invaliditeta ne mogu fizički pojaviti pred sudom pa se u takvom slučaju svjedoci mogu ispitati u svojem domu, a moguće ih je ispitati i putem audio-video uređaja kojima upravlja stručna osoba.

Dolazak u sudnicu mnogima je novo i nelagodno iskustvo, jer ne znaju što točno mogu očekivati. Dodatno su opterećeni time što će i kako reći, hoće li im vjerovati, hoće li ispuniti svoju dužnost kako treba. Naime, dajući svoj iskaz, svjedok je dužan govoriti istinu te dati točne i potpune informacije, jer davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo. Kako bi sebe zaštitili, svjedocima je ipak omogućeno da ne moraju odgovarati na pitanja ako bi time izložili sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Spoznaja da će na sudu susresti i počinitelja dodatno može pojačati nelagodu. Stoga ne čudi da je velik broj svjedoka izjavio kako su danima prije dolaska na sud osjećali uznemirenost i pritisak, a kod mnogih se javila panika, strah, nesanica i drugi slični simptomi.

Posebno opterećenje mogu doživjeti svjedoci u javnosti zanimljivim i medijski praćenim kaznenim postupcima. Oni se suočavaju i s dodatnim i vrlo opterećujućim pitanjima poput toga što se od njih u javnosti očekuje, kako će biti predstavljeni, hoće li njihovi privatni podaci biti objavljeni u medijima te kakva će biti reakcija okoline.

Pružatelji podrške za svjedoke

Kako bi se što lakše nosili sa situacijom u kojoj se nalaze i što bolje pripremili na ono što ih čeka, svjedoci se za pomoć mogu obratiti nekoj od institucija ili organizacija koje pružaju podršku za žrtve i svjedoke kaznenih djela. Time se danas bave brojne nevladine udruge, a postoje i posebni Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima na županijskim sudovima u sedam hrvatskih gradova: Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Sisku, Rijeci, Zadru i Splitu. Također, tu je i besplatna anonimna telefonska linija 116-006 Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, čiji su djelatnici i volonteri žrtvama i svjedocima dostupni tijekom cijele godine, 24 sata dnevno. Pozivom na 116-006 svjedoci se mogu upoznati sa svim svojim pravima i obvezama tijekom kaznenog postupka i dobiti emocionalnu podršku koja im je potrebna u njihovoj situaciji.

Hrvoje

Međunarodni dan odgoja bez batina

Međunarodni dan odgoja bez batina obilježava se svake godine 30. travnja. Prilika je to da se podsjetimo na važnost dječje dobrobiti te osvijestimo problem tjelesnog kažnjavanja djece.

Obiteljsko nasilje jako dugo se smatralo privatnim područjem obiteljskog života, a problemom obiteljskog nasilja nad djecom znanstvenici su se počeli baviti ozbiljnije i sustavno tek 60-tih godina prošlog stoljeća. Danas se procesuiraju teški oblici obiteljskog nasilja nad djecom, no za tjelesno kažnjavanje često se nalaze opravdanja i ono se i dalje  smatra tradicionalnom odgojnom metodom.

Što je tjelesno kažnjavanje djece?

Postoje brojne definicije tjelesnog kažnjavanja djece jer se ono odnosi na razne postupke koji variraju u svom intenzitetu, sredstvima i učestalosti.

U Općoj preporuci broj 8 iz 2006. godine, UN-ov Odbor za prava djeteta definira tjelesno kažnjavanje kao svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako blago

Kao najčešće metode prepoznaju se: šamar, udarac rukom, nogom ili predmetom (štapom, remenom, bičem, šibom, kuhačom ili drugim predmetom), bacanje, grebanje, ugrizi, povlačenje za kosu ili uši, prisiljavanje djeteta da stoji u neudobnim položajima, klečanje na tvrdim ili oštrim predmetima (kukuruzu, staklu ili kamenčićima), nanošenje opekotina, prisilno gutanje i  konzumacija štetnih tvari (npr. ljutih začina), uskraćivanje vode ili hrane…

Nacionalni zakonodavni okvir

Tjelesno kažnjavanje djece  zakonom je zabranjeno u Republici Hrvatskoj još od 1999. godine.

Nadalje, svi stručnjaci koji rade s djecom i mladima (u zdravstvenim, odgojno-obrazovnim, socijalnim i drugim institucijama) imaju obavezu i odgovornost obavijestiti nadležne ustanove (centar za socijalnu skrb, policiju ili nadležno općinsko državno odvjetništvo) o bilo kakvom štetnom ili zlostavljajućem postupku prema djetetu ili mladoj osobi.

Svatko tko ima saznanja o kršenju djetetovih prava, a posebno o svim oblicima tjelesnog, duševnog ili spolnog nasilja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta može to prijaviti centru za socijalnu skrb, najbližoj policijskoj postaji ili policiji na 192 ili nadležnom državnom odvjetništvu. To može biti susjed, prijatelj, član obitelji ili neka treća osoba. Posebno je važno da je pri procjeni i donošenju odluke o prijavi nasilja nad djetetom dovoljna i sama sumnja o postojanju nasilja.

Kako prepoznati da je dijete žrtva tjelesnog kažnjavanja?

U slučaju kada postoje vidljivi, tjelesni znakovi kažnjavanja kao što su tragovi ugriza, neobične modrice, opekline, frakture na neobičnim mjestima, promjene boje kože ili bolovi pri pokretu ili kontaktu relativno je lako prepoznati da je dijete tjelesno kažnjavano, no često ovakvi vidljivi znakovi ipak ne postoje.

Neki od znakova, osim onih vidljivih oku, koji nam mogu pomoći da posumnjamo da je neko dijete žrtva tjelesnog kažnjavanja su izbjegavanje fizičkog kontakta s drugima, strah od svlačenja na tjelesnom odgoju, prikrivanje povreda odjećom dugih rukava, rani dolazak u školu i izbjegavanje odlaska kući nakon škole ili često izostajanje iz škole, smanjeno zanimanje za okolinu, gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je ranije uživalo (npr. sportske aktivnosti, igranje igrica, crtanje), otežano sklapanje prijateljstava, problemi u druženju s vršnjacima, agresivno ponašanje prema prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima, smetnje pažnje i koncentracije zbog čega dijete otežano prati nastavu…

Posljedice tjelesnog kažnjavanja

Tjelesno kažnjavanje često se koristi kao odgojna metoda jer izaziva neposrednu poslušnost djeteta i na taj način najbrže ćemo zaustaviti ponašanje koje se u tom trenutku događa, ali ono ne uči dijete zašto je njegovo ponašanje neprihvatljivo i koje je ponašanje prihvatljivo odnosno kako bi se dijete trebalo ponašati. Osim toga postoje i brojni drugi dugoročni nedostatci i štetne posljedice. Tjelesno kažnjavanje kod djeteta može izazvati osjećaj ljutnje, bijesa, krivnje, nemoći, žalosti, srama, poniženja i/ili bespomoćnosti. Dijete može osjećati strah od roditelja i gubitak povjerenja te otpor i potrebu za osvećivanje roditeljima što će neizbježno dovesti do međusobnog udaljavanja. Nadalje, tjelesnim kažnjavanjem učimo dijete da su batine uobičajen i primjeren način rješavanja problema te da ne treba kontrolirati svoje ponašanje ili da se pak nasiljem iskazuje ljubav, a što u kasnijoj dobi može dovesti do slabije razvijene samoregulacije i iskazivanja društveno neprihvatljivih ponašanja (nasilno rješavanje sukoba, nasilje u parterskim vezama, nasilje u obitelji).

Zaključak

Tjelesno kažnjavanje djece štetno je za dijete kao i ostali oblici nasilja i umjesto njega mogu se koristiti brojne nenasilne odgojne metode primjerene dobi djeteta – preusmjeravanje pozornosti, zajedničko dogovaranje pravila u afirmativnom obliku, dogovaranje posljedica za kršenje tih pravila, postavljanje granica i dosljedno držanje postavljenih granica, učenje prepoznavanja i imenovanja emocija, prepoznavanje „okidača“ za nepoželjna ponašanja, razgovor s djetetom, davanje materijalnih i nematerijalnih nagrada za poželjna ponašanja, učenje tehnika nenasilnog rješavanja sukoba, biti dobar model svojem djetetu …

Za više informacija o ovoj temi možeš se obratiti Hrabrom telefonu na 0800 0800 (linija za roditelje) ili 116 111 (linija za djecu).

Ena

Svjetski dan zdravlja

Dugo godina zdravlje se definiralo kao odsutnost bolesti, no s vremenom se zdravlje počinje promatrati iz druge perspektive. Tako Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao stanje potpune tjelesne, mentalne i socijalne dobrobiti (WHO, 2018). Upravo nam ova definicija naglašava kako zdravlje nije samo ono tjelesno, već se radi o širem stanju i isprepletenim komponentama koje se ponekad zanemaruju.

Tjelesno zdravlje najčešća je tema razgovora te se često poistovjećuje s pojmom zdravlja. Kada bismo vas upitali jeste li zdravi, moguće je da biste odgovor prilagodili svojem fizičkom stanju, tjelesnoj temperaturi ili razini fizičke boli. Razmislili biste o eventualnoj prehladi, boli u leđima ili posljednjoj krvnoj slici koju ste napravili na sistematskom pregledu, no vjerojatno ne biste promišljali  o svojoj mentalnoj i socijalnoj dobrobiti. Prema spomenutoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ističe se kako je mentalno zdravlje važan dio općeg zdravlja. Pri tome, ne radi se samo o odsutnosti psihičkog oboljenja ili poremećaja već mentalno zdravlje predstavlja „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom,  može  raditi  produktivno  i  plodno  te  je  sposoban  pridonositi  zajednici“  (WHO, 2018). Kao takvo, determinirano je različitim socioekonomskim, biološkim i okolinskim čimbenicima. S obzirom na to da su ljudi društvena bića, ne iznenađuje kako je socijalna dobrobit također važan dio zdravlja. Razvoj i održavanje pozitivnih socijalnih interakcija s drugima u našoj okolini ima kratkoročno i dugoročno djelovanje na tjelesnu i mentalnu dobrobit. Ta se povezanost može objasniti na tri načina. Prvi se odnosi na činjenicu da socijalna povezanost može pozitivno utjecati na naše zdravstvene navike i ponašanja što dugoročno djeluje na naše opće zdravlje. Nadalje, socijalna podrška može smanjiti stres te povećati emocionalnu i psihološku dobrobit što posljedično vodi boljem zdravstvenom ponašanju i tjelesnom zdravlju. Treći, psihološki put odnosi se na djelovanje pozitivnih socijalnih odnosa na kardiovaskularni, imunološki i endokrini sustav.

Mentalna, tjelesna i socijalna dobrobit isprepletene su na više razina te međusobno djeluju jedne na drugu tvoreći naše opće zdravlje. U vremenu ekonomske krize, ratova i pandemije, bitno je prisjetiti se što zapravo znači riječ zdravlje. Održavanje redovitih kontakata sa svojim bližnjima, druženje s njima, izražavanje zahvalnosti i stvaranje kvalitetnih socijalnih odnosa može povećati našu socijalnu dobrobit, a s time i pozitivno utjecati na naše mentalno zdravlje. Potrebno je osvijestiti svoje emocije, osjećaje i raspoloženja, jednako kao što smo svjesni svoje fizičke boli ili ugode. Stoga, na Svjetski dan zdravlja posvetite se svim komponentama koje ga tvore. Organizirajte druženje sa svojim prijateljima, razgovarajte o svojim emocijama, strahovima i nadanjima, prošećite prirodom i udahnite svjež zrak. Možda nam dogodine na pitanje o svojem zdravlju odgovorite „Sretan/na sam, imam ljude koji me vole i dobrog sam zdravlja“.  Povedimo se mudrostima naših starijih – samo nek’ je zdravlja, sve drugo će doći.

Izvori:

WHO (2018). Mental health: strengthening mental health promotion, Fact Sheet. Geneva, Switzerland: WHO. Updated 30 March 2018. Dostupno na: https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-health-strengthening-our-response.

Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije

Sve do prije tridesetak godina u Južnoafričkoj Republici vladao je apartheid. Pod apartheidom svaki je Južnoafrikanac bio svrstan u jednu od četiri kategorija: bijelac (potomak europskih imigranata), obojeni (ljudi čiji su preci bili pripadnici više od jedne rase), Azijac ili crnac. Segregacija se provodila na svim razinama društva – od javnih mjesta do gradskih četvrti i škola. Aparthejd je bio zapisan u zakonu i provodio se nasilno i okrutno. Česti mirni prosvjedi građana protiv rasne diskriminacije i aparthejda završavali su nasiljem.

Jedan takav mirni prosvjed dogodio se 21. ožujka 1960. godine u Sharpevilleu u Južnoafričkoj Republici kada je policija otvorila vatru i ubila 69 osoba. Iz toga razloga svake godine 21. ožujka odaje se počast žrtvama tog mirnog prosvjeda, a Ujedinjeni narodi proglasili su ovaj dan Međunarodnim danom borbe protiv rasne diskriminacije.

Premda je službeno apartheid ukinut prije više od trideset godina, rasna diskriminacija ostavština je ljudske povijesti. Problem rasne diskriminacije prisutan je i dan danas te predstavlja svakodnevnicu velikog broja ljudi. Unatoč velikom društvenom napretku, rasna diskriminacija je prisutna u svim slojevima društva, prisutna je u obrazovanju, pri zapošljavanju, na tržištu rada, na internetu… Njezin široki spektar proteže se od uskraćivanja osnovnih načela i prava do poticanja mržnje. Rasnom diskriminacijom ograničava se osnovno pravo jednakosti pojedinca i potkopavaju se temeljne ljudske vrijednosti.

Prema Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije izraz rasna diskriminacija odnosi se „na svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima, nacionalnom ili etničkom porijeklu i koji imaju za svrhu ili za rezultat da unište ili da ugroze priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju ili na svakom drugom polju javnog života“.

Stereotipi i predrasude koji su stotinama godina utkani u svijest društva, stvaraju problem pri osvješćivanju problema rasne diskriminacije. Pojedinci nisu svjesni da su u određenom trenutku rasno diskriminirali osobu jer govoreći o rasnoj diskriminaciji često zamišljamo razdoblje ropstva i kolonija.

Ubojstvo Georgea Floyda 2020. godine u Sjedinjenim Američkim Državama pokrenulo je ponovnu raspravu o prisutnosti rasizma. George Floyd nije bio prva osoba crne boje kože koju je ubio policajac, ali je osoba čija je smrt ponovno u fokus stavila globalni pokret Black Lives Matter.

Rasna diskriminacija je kolektivna odgovornost. Svatko od nas može pridonijeti suzbijanju rasne diskriminacije. Prvi korak je priznanje da ona postoji i podizanje svijesti. Drugi korak je suočavanje i osvješćivanje o sveprisutnim predrasudama i stavovima koji su utemeljeni kroz povijest čovječanstva. Ona je možda u “teoriji iskorijenjena”, ali ukidanjem apartheida rasizam nije nestao i danas je prisutan. On je slojevit. Nije zanemarivo spomenuti da važnu ulogu u suzbijanju rasne diskriminacije imaju mediji i način na koji oni prikazuju specifičnu situaciju koja se dotiče rasizma.

Borba protiv rasne diskriminacije je borba za multikulturalizam.
Društvo smo različitosti i zato je važno živjeti borbu protiv rasne diskriminacije.
Svi smo mi ljudska bića, žalosno je da se i dalje zamaramo podjelama po boji kože.

Fotografija preuzeta: https://www.coe.int/en/web/youth/-/international-day-for-the-elimination-of-racial-discrimination

Silvia

LITERATURA:

  1. Anthony Giddens, Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007. god.
  2. International Convention on the Elimination of All Forms of Racial Discrimination, dostupno na: https://www.ohchr.org/en/professionalinterest/pages/cerd.aspx

Dan žena

Prema posljednjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj živi 2.013.963 žena i danas je njihov dan. Međunarodni dan žena slavi društvena, ekonomska, kulturalna i politička postignuća žena. Isto tako služi kao poziv na akcije kojima se postiže njihova jednakost, ali i kao podsjetnik na sve žene koje su ostavile svoj trag tijekom povijesti.

Međunarodni dan žena službeno se slavi od 1975. godine kada su Ujedinjeni narodi započeli s njegovim obilježavanjem. Potreba i želja za obilježavanjem ovog dana javila se i ranije. Naime, aktivistkinja Clara Zetkin zalagala se za prava žena i potaknula kreiranje njihovog međunarodnog dana. Tako se 1910. godine održala Internacionalna konferencija zaposlenih žena u Copenhagenu, a na istoj je sudjelovalo 100 žena iz 17 različitih zemalja koje su jednoglasno donijele odluku o kreiranju ovog međunarodnog dana. Austrija, Danska, Njemačka i Švicarska prve su sudjelovale u slavljenju i to 1911. godine.

Od tada je prošlo puno godina, a svoj povijesni trag ostavile su brojne žene iz cijeloga svijeta. Danas se prisjećamo velikih znanstvenica, književnica, sportašica, aktivistkinja, glumica – jednostavno rečeno svih žena koje su doprinijele ljudskom napretku u različitim područjima. Marie Curie, Marija Jurić Zagorka, Billie Jean King, Malala, sve su one, ali i mnoge druge, uzor muškarcima i ženama različitih generacija.

Danas isto tako slavimo žene koje iza kulisa ostavljaju svoj trag. One koje neumorno rade i brinu se o svojim bližnjima i potpunim strancima, mentoriraju mlađe generacije i sve navedeno ponavljaju iz dana u dan.

Takve neumorne žene stoje i iza Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Ovaj Međunarodni dan žena mi volonteri i volonterke posvećujemo upravo njima. Pitali smo ih što za njih znači biti žena u ovom stoljeću.

,,ŠTO ZNAČI BITI ŽENA?” – Pitanje sam postavila koordinatoricama 116 006 linije

Za naše koordinatorice biti žena znači suočavati se s različitim izazovima, razumjeti društvene standarde koji se nerijetko nameću te se suprotstavljati nedostatku jednakosti:

„Biti žena u 21. stoljeću znači biti borbena, hrabra i izvan okvira dosadašnjih standarda. Posvećivati vrijeme sebi, radu na sebi, shvaćati kako su društveni standardi u potpunosti izmišljeni i kako je vrijednost svake žene ono što ona nosi u sebi, njene misli želje i potrebe, a ne što društvo određuje. Suprotstavljati se seksizmu i lošijem položaju žena u društvu i dati si pravo da budemo autentične i onakve kakve jesmo, bez obzira na očekivanja društva.“

Naše koordinatorice isto tako ističu empatičnost žena te snagu koja proizlazi iz iste:

„[…] Smatram da su žene u 21. stoljeću snažne, pružaju podršku jedne drugima, osvještavaju i u potpunosti ostvaruju svoje potencijale.“

Biti žena u 21. stoljeću, svakako nije isto kao biti žena u prijašnjim stoljećima. Koordinatorice kažu kako se društvo mijenjalo, a s njime i položaj žena. S obzirom na to da se na današnji dan podsjećamo i na izazove s kojima se iste susreću te pozivamo na promjenu, bitno je osvrnuti se na ona područja u kojima postoji mjesta za napredak:

„Iako se društvo mijenjalo, a samim time i uloga žene, nametnule su se neke nove uloge i očekivanja htjele mi to ili ne. Pozitivno je što se događaju razne promjene u području ženskih prava koje posljedično mijenjaju položaj žene u 21. stoljeću i to u onom segmentu gdje se ženu ne gleda samo kroz prizmu obitelji i djece, već žene imaju mogućnost ostvariti sebe kroz obrazovanje, karijeru i brojne druge aktivnosti.“

Ne možemo izbjeći probleme koji i dalje otežavaju život žena u našem društvu te su se upravo ti problemi istaknuli kao izazovi koje naše koordinatorice prepoznaju. I u 21. stoljeću ti problemi mogu se svrstati u klasične predrasude prema žena, a vezano za njihovu karijeru i privatan život, izgled i podređenost u društvu:

„[Žene su] suočene s mnogim predrasudama i teškoćama, [a to su] dobro poznata slabija plaćenost za iste poslove od muškaraca, i dalje se očekuje da brinemo o kućanstvu. Fokus i komentari češće su usmjereni na fizički izgled, a žene su i dalje češće žrtve nasilja.“

„Generalno se stavlja veliki fokus na to da žene uvijek trebaju izgledati savršeno i biti podređene, što meni ne dolazi u obzir.“

„Očekivanja društva i okoline (udaja, djeca, obiteljski život, kućanski poslovi), činjenica da su poslovi koje pretežno rade žene puno manje plaćeni od branši kojima dominiraju muškarci.“

„Nažalost i dalje postoji stav i potreba društva da propituje kada ćeš stupiti u brak, zasnovati obitelj i slično. Može se steći dojam da sve ono što se radi u području ostvarivanja karijere ili [sebe kao] osobe nije toliko zamijećeno. Nadamo se da će se stav društva još više i brže mijenjati i da se o ženi neće prosuđivati temeljem statusa veze ili djece.

S obzirom na to da se svi okrećemo brizi za sebe, osobnom i poslovnom napretku, nedostatak mogućnosti za to također se ističe kao svakodnevni izazov:

„Privatni izazovi vezani su uz (ne)mogućnost ostvarenja svojih nekih težnja, želji koje se odnose na razne edukacije, putovanja. Nažalost, nekako se čini da uvijek nema dovoljno vremena za sve aktivnosti. Izazovi koji se javljaju u poslovnom svijetu odnose se na stjecanje nekih novih znanja, vještina s kojima do sada nisam bila upoznata/moram dodatno razviti, a koji su bitni kako bi bila u toku sa svime.“

Zamolili smo i naše koordinatorice i da se prisjete i istaknu svoje snage kojima se ponose. Nerijetko zaboravljamo one karakteristike koje nam omogućavaju nošenje sa svakodnevnim izazovima i čine nas onime što jesmo.

Koordinatorice za sebe kažu da su autentične, motivirane, ambiciozne, snažne, kreativne, čvrstih uvjerenja i stavova. Ističu svoj optimizam i ljubav prema životu. Ulažu u svoj osobni rast i razvoj te uče postavljati osobne granice dok su istodobno podrška bliskim osobama. Navode i kako su njihove najveće snage ljudi koji ih okružuju:

„Kao svoje najveće snage svakako bih navela obitelj, prijatelje, kućne ljubimce, dosadašnja ostvarenja.“

Naše koordinatorica zbilja jesu iznimne žene koje na svakodnevnoj bazi rade s ranjivim skupinama te koriste svoje snage za mentoriranje volontera i volonterki. Možemo samo reći da upravo one čine naš NPC onim što je, usmjeravaju ga na pravi put i potiču sve nas na učenje i razvoj.

Upravo one su nas na ovaj Međunarodni dan žena podsjetile na nešto što se možda i zaboravlja:

„Biti žena nije lako, od borbe samih sa sobom, do borbe za sve žene generalno. Biti žena nije biti lako, ali je zanimljivo i izazovno. Biti žena nije lako, ali je osjećaj božanstven. :)“

Hvala im na tome!

Helena

Što nam govori statistika o nasilju u obitelji u Hrvatskoj?

Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način – Tolstojevim citatom započet ćemo pregled velikog broja nasilnih odnosa u obitelji koje nas ponekad okružuju, a da toga nismo niti svjesni. Nažalost, u brojnim obiteljima sukobi i frustracije mogu biti uzrok nasilnom ponašanju među članovima, ali nisu jedini.

Prema podacima MUP-a, dok je u 2019. (ukupno 6.859 slučajeva) zabilježen porast od 32,2 % u odnosu na godinu prije u broju prijavljenih kaznenih djela na štetu djece i obitelji, među koje se ubraja i kazneno djelo nasilja u obitelji, 2020. godina zabilježila je rast od 15,1% u odnosu na 2019. godinu (ukupno 7.895 slučajeva). Ova je, dakle, vrsta kaznenog djela u stalnom rastu.

I kad se nasilničko ponašanje u obitelji klasificira kao prekršaj, ono „doprinosi“ kroz 15,4% (u 2019.) i čak 16% (u 2020.) ukupnog broja prekršaja (više od primjerice prekršaja vezanih za zlouporabu droga).

Kako bi podiglo svijest o raširenosti obiteljskog nasilja, Ministarstvo unutarnjih poslova još od 2019. na svojim web stranicama objavljuje u okviru Kalendara nasilja u kojem svakodnevno izvještava o broju prijava slučajeva obiteljskog nasilja, o čemu smo već pisali na blogu.

Danas, nakon dvije i pol godine od uvođenja kalendara nasilja, pokušali smo uvidjeti mogu li se uočiti bilo kakve pravilnosti u obrascu prijava. Iako broj prijava u prosjeku stagnira s malim opadanjem, broj prijava koje se klasificiraju kao kazneno djelo je u porastu. Činjenica jest i da je iza nas vrlo netipična godina (pandemijski režim s mnogo vremena provedenog unutar obitelji), u kojoj broj prijava možda i nije pravi pokazatelj broja slučajeva obiteljskog nasilja.

Po iskustvima stručnjaka i istraživanjima, unatoč brojkama obiteljsko nasilje bilo je u porastu (u Hrvatskoj i u svijetu). Žrtve obiteljskog nasilja su uglavnom bile osuđene na boravak u krugu obitelji, što znači povećano vrijeme boravka sa zlostavljačem te istovremeno manje prilika za prijavu ili povjeravanje bliskoj osobi. Brojne udruge pojačale su osvještavanje javnosti o mentalnom zdravlju i kako brinuti o njemu tijekom pandemije, a neke su usmjerile podršku osobito na žrtve nasilja u obitelji. Iako se u kalendaru nalazi određeni broj dana bez podataka, radi se o malim brojevima (primjerice pet dana tijekom cijele 2020. te jedan dan u prvoj polovici 2021.) Ipak, podaci koje nam daje Kalendar nasilja mogu nam dati barem okvirnu sliku hrvatske svakodnevice i poslužiti kao plodno tlo za unaprjeđenje sustava podrške.

Iako se ukupan broj svih prijavljenih kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji (zeleno) smanjuje, jednako kao i broj prijava evidentiranih kao prekršaji (plavo), vidljivo je da je broj prijava evidentiranih kao kazneno djelo (crveno) u porastu. Bez više empirijskih podataka ne može se zaključiti je li razlog tome povećanje težih oblika nasilja ili povećanje svijesti stručnih radnika o obiteljskom nasilju kao kaznenom djelu. Također se ne može zaključiti je li smanjenje ukupnog broja prijava rezultat smanjenja pojavnosti nasilja u obitelji ili pak nesklonost žrtava da prijave nasilje.

Možemo primijetiti da je intenzivniji broj prijava u proljetnim i ljetnim mjesecima, a od svih dana u tjednu na prijavu se žrtve najčešće odlučuju ponedjeljkom.


Promatrajući dnevne podatke za zadnje dvije godine, možemo zaključiti da bi mogao postojati određeni obrazac u prijavama (žrtve se češće odlučuju za prijavu u ljetnim mjesecima te nakon vikenda), no ovdje se bavimo samo aspektom prijave, a ne nužno i samim činom (činovima) zlostavljanja koji prijavi prethodi. Također, polovica perioda odnosi se na pandemijsku godinu, što malo otežava uočavanje „uobičajenih“ obrazaca, kao što nam manjkaju opažanja iz duljeg razdoblja koje prethodi pandemiji čime bismo lakše uočili moguće promjene koje su se događale tijekom prošle godine. Na razini usporedbe među županijama, pokušali smo uzeti u obzir i broj stanovnika po županijama. Primjerice, budući da MUP nudi sumarne podatke razvrstane po policijskim upravama, možemo uočiti da je PU Zagrebačka „zadužena“ za 16% svih slučajeva prijava kaznenih djela nasilja u obitelji od uvođenja kalendara, no treba uzeti u obzir da ta PU obuhvaća i Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, što čini 27% ukupnog stanovništva Hrvatske.
No, promotrimo li dostupne podatke po policijskim upravama (na razini broja kaznenih djela na štetu djece i obitelji) na tisuću stanovnika, vidimo da su relativne brojke najviše na području Požeško-slavonske i Ličko-senjske županije. U odnosu na 2019. godinu, najviši rast prijava tih kaznenih djela zabilježen je u Karlovačkoj, Ličko-senjskoj te Splitsko-dalmatinskoj PU. Na području Splitsku-dalmatinske PU, to znači preko 400 kaznenih djela više nego u godini prije, i to samo onih prijavljenih.

No, činjenica je da nam analiza prijava može samo djelomično otkriti dubine zlostavljanja koja se događaju – u trenutku kad je prijava napravljena, znamo da je već prošao određeni proces osvještavanja i odlučnosti za suočavanjem s obiteljskim nasiljem, bez obzira na to prijavljuje li nasilje žrtva ili svjedok.

Ne zaboravimo da su žene i dalje najčešće žrtve nasilničkih odnosa u obitelji (84%, prema podacima MUP-a za 2020. godinu). Ne zaboravimo ni to da je apsolutni broj žrtava obiteljskog nasilja u rastu – u 2020. godini 1.583 žena i muškaraca bilo je žrtvama obiteljskog nasilja, što je porast za 40% u odnosu na 2019. To znači tisuću i pol osoba koje su skupile snage i hrabrosti da potraže pomoć zajednice i stručnjaka kako bi se oduprili nasilju. Crne brojke nasilja koje se ne prijavljuje su i dalje velike, o čemu svjedočimo na liniji 116 006, a o čemu izvještavaju i druge udruge koje se bave ovom problematikom.

Također, obiteljsko nasilje označava ne samo partnersko nasilje, već i nasilje prema djeci i nasilje prema starijima. Bilo bi potrebno više informacija o evidentiranim djelima kako bi se mogli izvući detaljniji zaključci s korisnim implikacijama.

Čak i kada brojevi ukazuju na smanjenje prijava nasilja u obitelji, to ne znači da je situacija dobra. Dokle god postoji i jedna osoba koja proživljava obiteljsko nasilje, vrijedno je i važno podizati svijest o ovom problemu i načinima na koje se osoba može zaštiti ili zatražiti pomoć.

Tijekom pandemije linija Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja postala je nacionalna linija za žrtve rodno uvjetovanog nasilja koja radi sve dane u godini 24 sata dnevno uključujući blagdane i praznike.

Ukoliko proživljavate ili svjedočite nasilju, možete nam se obratiti i prije prijave djela te porazgovarati i informirati se o svojim pravima. Važno je upamtiti i ponavljati kako nitko nije kriv za nasilje koje proživljava i uvijek ima pravo na podršku.

Šutnja nije zlato – prijavi nasilje ili potraži podršku. Podiži svijest ljudi oko sebe i budi podrška koja je možda nekome potrebna jer samo zajedničkim neprekidnim trudom možemo se nadati smanjenju (i konačno zaustavljanju) nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Autorice teksta: Nina i Janja

Autorica ilustracije: Martina Lukovnjak

Izvori:

Statisticki_pregled_2019_WEB.pdf (gov.hr)

2 (gov.hr)

Kalendar nasilja

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pretpostavlja se da nasilje u obitelji postoji od pamtivijeka, no tek se početkom 70-tih godina počelo više pričati o ovom obliku nasilnog ponašanja. Danas se smatra da je nasilje u obitelji ubojica broj jedan žena te statistike pokazuju da 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri, u 72% zlostavljanje traje više od godinu dana, a 45% žena je ubijeno od njihovih partnera. Karakteristike su dugotrajnost i često kombiniranje više oblika nasilja te se pretpostavlja da nasilje u obitelji dolazi zbog porasta nasilja u društvu.

Nasilje u obitelji prva je asocijacija kada se govori o nasilju nad ženama. Međutim, nasilje nad ženama događa se u svim javnim i privatnim sferama društva. Ono uključuje najrasprostranjenije i statistikama slabo poznato psihičko nasilje, fizičko nasilje koje je najučestalije, ekonomsko nasilje koje nije pretjerano prepoznato, seksualno nasilje koje se često stavlja u kategoriju tabu tema, napadi kiselinom, spljoštavanje grudi, nasilje vezano uz običaj miraza, žensko čedomorstvo, silovanja… Svaki oblik nasilja je prisutan u svim društvenim slojevima i društvima, a u nekim kulturama je dio kulturne ostavštine koja se generacijski prenosi  i općeprihvaćen je.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama prilika je da se prisjetimo koliko se o ovom globalnom problemu nedovoljno govori. Ovaj dan se obilježava svake godine 25.11. odlukom Ujedinjenih naroda. Datum nije slučajno odabran, on je rezultat događaja koji se dogodilo 1960. godine u Dominikanskoj Republici kada su četiri sestre brutalno ubijene nakon posjete svojih muževa aktivistima u zatvoru. Pripadnici diktatorske tajne policije odlučili su ih zadaviti, njihov auto baciti u provaliju i sve prikazati kao slučajnu nesreću. Kao spomen na taj tragični događaj, međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se u cijelom svijetu i označava se narančastom bojom.

Kad govorimo o nasilju nad ženama tada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju jer je nasilje usmjereno protiv žene jer je žena. Žene prema kojima je upućeno nasilje su sve žene neovisno o njihovom tjelesnom stanju, dobi, obrazovanju, ekonomskom stanju, kulturi, socijalnom statusu i seksualnom orijentaciji. Rasprostranjenost je upitna jer nasilje nad ženama je velikim dijelom tzv. tamnih brojki i konkretni podaci nisu poznati. Razlozi neprijavljivanja su stigmatizacija žrtve, predrasude prema žrtvi, strah od nasilnika, krivnja i sram, nepovjerenje u institucije, strah od gubitka skrbništva… Pretpostavka je da je svaka treća žena doživjela neki oblik nasilja. Nasilje koje je najrasprostranjenije u Republici Hrvatskoj je fizičko nasilje, statistike procjenjuju da je svakih 10 – 15 minuta jedna žena žrtva ovog oblika nasilja. Prema podacima organizacije UN Women 200 miliona žena i djevojčica je podvrgnuto sakaćenju genitalija, a 70% djevojaka i žena je izloženo seksualnom uznemiravanju koje doživljavaju u školi, na fakultetu, na ulici, na poslu. Na 15-20 silovanja, koji se ubrajaju u najteže oblike seksualnog nasilja, dolazi jedno neprijavljeno. Stopa femicida počinjena od strane bivših i sadašnjih intimnih partnera se u RH u posljednje dvije godine udvostručila. Pandemija Covid-19 uzrokovala je i pandemiju obiteljskog nasilja koje je poraslo za 50%.

Kada smo, kao društvo, došli do toga da krivimo ženu za nasilje?

Kako smo došli do toga da seksističke šale prihvaćamo kao komplimente? Kako pojedini muškarci mogu čvrsto vjerovati da je silovanje zapravo seksualni odnos nakon kojeg se žena predomislila? Nasilje nad ženama vuče svoje korijene iz tradicije, povijesne nejednakosti moći između muškaraca i žena, nedostatka edukacije i šutnje, nasilje prati niz misli, stajališta i različitih općeprihvaćenih štetnih predrasuda. Ono kreće od “obične” seksističke šale preko seksualne objektivizacije do silovanja ili do femicida pritom ostavljajući fizičke, psihičke i ekonomske posljedice na ženu. Premda Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Obiteljski zakon, Prekršajni zakon, Istanbulska konvencija  i različiti protokoli štite ženu od nasilja, važno je da nasilje prepoznamo kao kriminalni čin jer “tući” ženu je zločin, a nasilje nad ženom je ozbiljni društveni problem koji otvara pitanje temeljnih ljudskih prava.

Upalimo zato narančasto svijetlo ili obucimo komad odjeće narančaste boje i tako podržimo ovaj dan. Ali to nije dovoljno. Osvijestimo se, educirajmo od najranije dobi, jer u našem društvu žena je i dalje kriva za svoje postupke ili se žena i dalje boji sama hodati ulicom noću. Svaki put kad u društvu čujemo i podržavamo komentare poput “Što je htjela to je i dobila”, “Meni se nasilje ne može dogoditi”, “Možda ga je varala pa je i zaslužila” “Ima ona dugu jezičinu i svašta kaže, nek` ju on nauči redu”, “Silovana je jer je imala kratku haljinu”, u tom trenutku podržavamo nasilje i podržavamo nasilnika!

Pokrenimo glas o ovoj temi i nemojte opravdavati njeno  “perem pod, sklisko je, pala sam” jer iza takvih izjava stoji vapaj, strah, sram, traženje pomoći, ali i poruka. Poruka kojom glasno želi viknuti da joj treba pomoć, poruka kojom želi reći da nije tražila.

Prekinuti nasilje nije lako, ali je moguće!

Za više informacija o pravima i mogućnostima možete se obratiti besplatnoj i anonimnoj liniji na broj 116 006 svakim danom 24 sata dnevno uključujući vikende, blagdane i praznike.

Silvia F.

LITERATURA:

Nasilje nad ženom u obitelji, ur. Marina Ajduković i Gordana Pavleković, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, 2000.

Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!: priručnik za analizu rodnih stereotipa, ur. Valerija Barada i dr., Centar za ženske studije, Zagreb, 2004.

https://www.unwomen.org/en

Nasilje među djecom i mladima

Nasilje među djecom i mladima, odnosno vršnjačko nasilje je društvena pojava koja je postojala oduvijek, ali se dugo smatrala dijelom odrastanja i tek je relativno nedavno prepoznata kao fenomen vrijedan društvenog reagiranja. Prva sustavna istraživanja ovog fenomena provode se osamdesetih i devedesetih godina, nakon što su 1982. godine trojica dječaka iz Norveške počinila samoubojstvo zbog nasilja koje su nad njima činili njihovi vršnjaci. Norveško Ministarstvo obrazovanja je stoga 1983. godine pokrenulo kampanju za rješavanje problema nasilja među djecom u školi, a što je označilo novo razdoblje u rješavanju ovog problema.

Što je nasilje među djecom i mladima?

Prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima[1], nasilje među djecom je svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja, a koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca). Nasiljem među djecom i mladima smatra se tako fizičko nasilje kao što je udaranje, guranje, šamaranje, pljuvanje (bez obzira je li kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna povreda), ali i psihičko i emocionalno nasilje kao što je ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz skupine s ciljem nanošenja patnje ili boli, širenje glasina s ciljem izolacije djeteta od ostalih, oduzimanje stvari ili novca, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti ili na drugi način dovođenje djeteta u podređeni položaj.

U posljednje se vrijeme za slično, više puta ponavljano, namjerno nasilno ponašanje prema žrtvama koriste elektronički uređaji pa govorimo o elektroničkom ili internetskom nasilju (engl. cyberbullying).

Nasilje među djecom i mladima u školskom okruženju

Djeca u školi, ali i izvan nje, mogu biti sustavno i uzastopno uznemirivana i napadana od strane svojih vršnjaka, a povratkom u školu ovakva ponašanja postaju još učestalija. Žrtvama najčešće postaju djeca koje su zbog nečega ranjiva ili odskaču od druge djece – to može biti dijete iz druge etničke skupine ili dijete nižeg socijalno-ekonomskog statusa, novo dijete u razredu, nadareno dijete, dijete razvedenih roditelja. Često su to tiha, mirna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja koja teško uspostavljaju prijateljstva. Žrtve vršnjačkog nasilja često imaju i lošije slabije komunikacijske vještine i vještine rješavanja problema, manjak sigurnosti da potraže pomoć, ali i osjećaj krivnje jer smatraju da su sami krivi za to što im se događa.

Neki od znakovi koji nam mogu pomoći da posumnjamo da je neko dijete žrtva školskog vršnjačkog nasilja su sljedeći:

  • dijete se boji samostalno ići u školu i iz nje, mijenja uobičajeni put do škole ili moli roditelje da ga voze u školu
  • odbija ići u školu, „bolesno“ je ujutro prije škole, ima glavobolju ili bolove u trbuhu
  • postaje povučeno, niskog samopouzdanja, anksiozno i napeto
  • pogoršava mu se školski uspjeh i počne markirati
  • ima neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine
  • počinje zastrašivati drugu djecu, postane agresivno i depresivno.

Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima

Ranije spomenutim Protokolom o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima propisane su obveze nadležnih tijela (odgojno-obrazovnih ustanova, centara za socijalnu skrb i policijskih uprava, odnosno postaja) u slučaju nasilja među djecom i mladima, a suradnja navedenih tijela prepoznata je kao preduvjet sveobuhvatne i kvalitetne zaštite djece.

Obveze odgojno-obrazovnih ustanova

U slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju među djecom imenovana stručna osoba za koordiniranje aktivnosti vezanih uz problematiku nasilja dužna je:

  • odmah poduzeti sve mjere da se zaustavi i prekine aktualno nasilno postupanje prema djetetu, a u slučaju potrebe zatražiti pomoć drugih djelatnika odgojno – obrazovne ustanove ili po potrebi pozvati djelatnike policije
  • ako je dijete povrijeđeno u mjeri koja zahtijeva liječničku intervenciju ili pregled odmah pozvati službu hitne liječničke pomoći ili na najbrži mogući način prepratiti ili osigurati pratnju djeteta od strane stručne osobe liječniku, te sačekati liječnikovu preporuku o daljnjem postupanju
  • po prijavljenom nasilju o tome obavijestiti roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je doživjelo nasilje
  • odmah obaviti razgovor s djetetom koje je žrtva nasilja (u nazočnosti nekog od stručnih djelatnika)
  • roditeljima ili zakonskim zastupnicima djeteta koje je žrtva vršnjačkog nasilja dati obavijest o mogućim oblicima savjetodavne i stručne pomoći djetetu u ustanovi i izvan nje
  • obaviti razgovor s drugom djecom ili odraslim osobama koje imaju spoznaju o učinjenom nasilju
  • ako se radi o osobito teškom obliku koje može izazvati traumu i kod druge djece, savjetovati se s nadležnom stručnom osobom ili službom
  • što žurnije obaviti razgovor s djetetom koje je počinilo nasilje uz nazočnost stručne osobe
  • pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje, upoznati ih s događajem, kao i s neprihvatljivošću i štetnošću takvog ponašanja

Obveze centra za socijalnu skrb

Po primitku prijave ili obavijesti žurno CZSS dužan je ispitati slučaj te pribaviti podatke o svim okolnostima na način:

  • što žurnije pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje i na primjeren način obaviti razgovor poradi stjecanja uvida u obiteljske i druge prilike djeteta
  • izreći primjerene mjere obiteljskopravne zaštite
  • u slučaju sumnje na zlostavljanje podnijeti prekršajne, odnosno kaznene prijave
  • izvijestiti roditelje djeteta počinitelja nasilja o nadležnostima centra za socijalnu skrb za zaštitu prava i interesa djeteta
  • preporučiti i obvezati roditelje, djeteta počinitelja nasilja na uključivanje u savjetovanje ili stručnu pomoć pri centru za socijalnu skrb ili pri drugoj odgovarajućoj ustanovi
  • redovito nadzirati preporučeno postupanje roditelja prema djetetu

Obveze policije

U slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju među djecom policija je dužna:

  • žurno uputiti specijaliziranog policijskog službenika za maloljetničku delinkvenciju na mjesto događaja s ciljem pružanja pomoći žrtvi
  • pribaviti podatke potrebne za razjašnjavanje slučaja, te utvrditi eventualno postojanje elemenata kažnjive radnje i identificirati počinitelja
  • provesti kriminalističku obradu maloljetnih počinitelja nasilja u nazočnosti roditelja ili zakonskih zastupnika, a u slučaju njihove nedostupnosti, nazočnosti djelatnika službe socijalne skrbi
  • provesti žurne istražne radnje te, ovisno o okolnostima slučaja, podnijeti kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetniku za mladež, odnosno podnijeti zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka uz prijedlog za izricanje primjerenih zaštitih mjera

Prevencija nasilja među djecom i mladima u školskom okruženju

Zaključno, da  bismo prepoznali, zaustavili i spriječili nasilje među djecom i mladima u školskom okruženju, važna je kvalitetna komunikacija između učitelja, stručnih suradnika, roditelja i učenika. Potrebno je, primjerice kroz različite preventivne programe i radionice, unaprijediti komunikacijske i socijalne vještine djece, osvijestiti im problem nasilja i potaknuti empatiju i toleranciju. U slučaju kada se nasilje dogodi, nužno je pružiti individualnu savjetodavnu podršku djeci koja imaju iskustvo s nasiljem, bilo kao žrtve ili kao nasilnici, i njihovim roditeljima, a djetetu koje je žrtva nasilja objasniti kako ono  ni na kakav način nije odgovorno niti krivo za neprihvatljive postupke prema drugim.

Ena


[1] https://mzo.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Dokumenti-ZakonskiPodzakonski-Akti/Predskolski/Protokol%20o%20postupanju%20u%20slu%C4%8Daju%20nasilja%20me%C4%91u%20djecom%20i%20mladima%20-%20Ministarstvo%20za%20demografiju,%20obitelj,%20mlade%20i%20socijalnu%20politiku.pdf

Obiteljsko nasilje

Obiteljsko nasilje širok je fenomen i obuhvaća mnoge situacije. Može se događati u različitim smjerovima, odnosno u različitim odnosima u obitelji. Žrtve mogu biti djeca, roditelji, starije osobe. Počinitelji također mogu biti različiti: roditelji prema djeci, djeca prema drugim članovima obitelji, starije osobe, rođaci. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definirao je osobe na koje se odnosi zakonska zaštita: bivši i trenutni bračni i izvanbračni drugovi, životni partneri i neformalni životni partneri, njihova djeca, posvojitelji i posvojenici, osobe koje imaju zajedničko dijete, osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu te srodnici.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji propisuje kako je nasilje u obitelji prekršajno djelo. Definira nasilje u obitelji kao fizičku silu, psihičko nasilje, spolno nasilje, ekonomsko nasilje i zanemarivanje, a o primjerima ovih oblika nasilja pisali smo i ranije. Žrtvu nasilja u obitelji definira se kao svaku osobu koja zbog navedenog nasilja trpi štetne posljedice. Kao što i samo nasilje može biti vidljivo i direktno, poput udaranja ili razbijanja, tako i posljedice nasilja mogu biti vidljive u obliku modrica, lomova, fizičke i materijalne štete. No, jednako tako nasilje može biti i manje vidljivo poput manipulacije, kontrole, vrijeđanja. Jednako tako postoji i niz oku nevidljivih posljedica nasilja kao što su osjećaj krivnje, manje vrijednosti, osjećaji straha i bezizlaznosti. Ovakve posljedice ostavljaju jednako duboke, pa čak i dublje traume na život žrtve, i potrebno je ulagati vrijeme i trud kako bi se osobe koje su proživjele nasilje osnažile i ponovno uspostavile svoj život slobodan od nasilja. Psihološka pomoć može biti jedan od koraka na tom putu.

Također, posljedice nasilja u obitelji mogu se razlikovati za žrtve djecu, odrasle osobe i starije osobe. Djeca su sama po sebi ranjiva jer su ovisna o brizi i pažnji odraslih kako bi preživjela i spremila se za budućnost. Ukoliko dožive ili svjedoče nasilju u obitelji, to može ostaviti trajne psihološke i ponašajne posljedice. Djeca žrtve obiteljskog nasilja mogu kroz cijelo djetinjstvo iskazivati probleme u ponašanju i proživljavati teškoće mentalnog zdravlja, a što nasljedno može imati i utjecaja na njihov život i u odrasloj dobi. Starije osobe također su često u ovisničkom položaju prema drugim članovima obitelji, što ih stavlja u ranjivi položaj glede nasilja u obitelji. Nasilje nad starijim osobama jednako je isprepleteno fizičkom i psihološkom boli te brojnim negativnim posljedicama na kvalitetu života.

Obiteljsko nasilje u kojem su žrtve odrasle osobe može biti partnersko nasilje odnosno nasilje između intimnih partnera, nasilje od strane djece, od strane starijih osoba ili drugih članova obitelji ili rodbine. Njegove posljedice mogu se odraziti na njihovo fizičko i psihičko zdravlje, socijalni život, ali također i na cijelu obitelj, profesionalnu karijeru, i ostale aspekte života i dobrobiti osobe. Obzirom na povećan opseg odgovornosti i obaveza u odrasloj dobi (naspram djetinjstva i starije životne dobi), osobe koje proživljavaju nasilje mogu osjećati dodatan teret zbog nasilja i njegovog utjecaja na život.

U svakom slučaju, nasilje u obitelji bolno je i teško iskustvo u svakoj životnoj dobi. Povezano je s osjećajima srama, straha, neugode, tuge, ljutnje… Oblici u kojima se može javiti brojni su, a posljedice na život žrtava i njihove okoline još su brojnije. Dobro je što se danas u društvu sve više aktivno progovara o ovom problemu. Stručnjaci, aktivisti i volonteri svakodnevno pružaju podršku žrtvama te se zalažu za zakonodavne i društvene promjene na bolje. Uvijek je dobro poznavati svoja prava i mogućnosti, informirati se i širiti svijest. Nasilje u obitelji je problem koji se svakodnevno događa u Hrvatskoj, ali možemo odgajati mlade u nenasilju i graditi budućnost u kojoj će se žrtve osjećati sigurno prijaviti nasilje i dobiti pomoć.

Nina

Svjetski dan izbjeglica

Svjetski dan izbjeglica obilježava se svake godine 20. lipnja, a u prvi plan stavlja prava, potrebe i snove izbjeglica te pomaže mobiliziranju političke volje i resursa kako bi izbjeglice ne samo preživjele nego i napredovale. Iako je važno svakodnevno zaštititi i poboljšati živote izbjeglica, međunarodni dani poput Svjetskog dana izbjeglica pomažu usmjeriti globalnu pozornost na nevolje onih koji bježe od sukoba ili progona. Isto tako, mnoge aktivnosti koje se održavaju na Svjetski dan izbjeglica stvaraju prilike za podršku izbjeglicama.

Preuzeto: https://news.un.org/en/story/2017/05/558212-all-refugees-want-go-home-someday-unhcr-spokesperson-and-author-melissa-fleming

Izbjeglica je osoba koja se zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili svog političkog mišljenja, nađe izvan zemlje svog državljanstva, a koja se ne može, ili zbog straha ne želi, staviti pod zaštitu te zemlje (Konvencija o izbjeglicama, 1951). Važno je razumjeti razliku između izbjeglica i tražitelja azila. Kada ljudi bježe iz svoje zemlje i traže utočište u drugoj državi oni često moraju u toj državi službeno zatražiti azil. Dok se odlučuje o tom zahtjevu, oni se smatraju tražiteljima azila. Ako se ovom zahtjevu udovolji to znači da im je priznat status izbjeglice i da im je potrebna međunarodna zaštita.

Agencija UN-a za zaštitu izbjeglica (UNHCR) ove godine želi naglasiti kako svaki pojedinac ima pravo na svoju potragu za sigurnosti i sigurnim životom. Ovaj dan temelje na trima načelima. Prvo načelo odnosi se na to da bilo tko ima pravo tražiti sigurnost i da se prema ljudima prisiljenim na bijeg treba postupati dostojanstveno. UNHCR jasno naglašava da svatko može tražiti zaštitu, bez obzira tko je i u što vjeruje te poručuje da se ne može pregovarati o tome da je traženje sigurnosti ljudsko pravo. Drugo načelo osvještava da neovisno o mjestu iz kojega dolaze, izbjeglice trebaju biti dobrodošle te da izbjeglice dolaze iz različitih krajeva Planete. Navedeno se potkrepljuje i činjenicom da Agencija trenutno navodi 14 zabrinjavajućih žarišta, između kojih se nalaze i Ukrajina i Afganistan. Kroz treće načelo, UNHCR poručuje da, kada god i bez obzira na razlog zbog kojega bježe, ljudi i dalje zaslužuju zaštitu i imaju pravo na istu.

Pružanje zaštite i sigurnosti osigurava se na pet načina:

  1. Izbjeglice imaju pravo tražiti azil.
  2. Imaju pravo na siguran pristup granicama.
  3. Ne smiju se odbiti i vratiti u zemlju iz koje dolaze, ako im u istoj prijeti životna opasnost.
  4. Bez diskriminacije, odnosno neovisno o vjerskoj pripadnosti, matičnoj zemlji, spolu i rodu.
  5. Humani pristup, koji, između ostaloga znači održavanje obitelji na okupu, zaštitu od trgovine ljudima i izbjegavanje proizvoljnog pritvaranja.

Prema podacima Agencije, 82,4 milijuna ljudi širom svijeta je prisilno interno ili eksterno raseljeno krajem 2020. godine. Neki od razloga za raseljenost  su progon, sukob, kršenje ljudskih prava i događaji koji ozbiljno remete javni red. Najviše izbjeglica dolazi iz Sirije, Venezuele, Afganistana, Južnog Sudana i Myanmara. S druge strane, Turska, Kolumbija, Uganda, Pakistan i Njemačka primaju najveći broj izbjeglica.

Iako djeca čine 30% svjetske populacije, prema procjenama oni čine 42% populacije izbjeglica. Točnije, 32 milijuna djece trenutno je prisilno raseljeno, a od 2018. do danas, milijun njih je rođeno sa statusom izbjeglice. Glavni ciljevi kada se radi o djeci izbjeglicama jesu postizanje sigurnost djece u mjestu u kojemu žive, uče i igraju se te postizanje uključenosti i kapaciteta djece koji su iznimno važni za njihovu zaštitu. Potreban je i pristup procedurama za zaštitu djece, posjedovanje osobnih dokumenata, a djeca s posebnim potrebama trebaju primiti potrebnu posebnu zaštitu. Isto tako, za djecu izbjeglice potrebno je postići trajna rješenja koja su u njihovom najboljem interesu. Djeca izbjeglice, smještana u Republici Hrvatskoj  opisuju različita iskustva dolaska u našu zemlju, a za uspješnu prilagodbu ističu važnost su podrške obitelji, prijatelja, nastavnika, volontera i zaposlenika prihvatilišta i osnovne škole (Perić i Merkaš, 2020). Iskazuju potrebu za stabilnim i legalnim statusom izbjeglice u Hrvatskoj, sigurnim domom te želju za učenjem, posebno hrvatskoga jezika (Perić i Merkaš, 2020).

Problem izbjeglištva je složen, a za rješenje istoga potrebna je posebna humanost. Teško je zamisliti se u poziciji osobe koja je morala napustiti svoj dom i upustiti se u nepoznato. Gore navedene brojke i statistike potrebno je promatrati kao pojedince s vlastitim pričama, iskustvima, osjećajima, željama i potrebama. Vrijeme je, u jeku novih kriza, da krenemo poticati integraciju onih koji su svoju sigurnost potražili u našoj zajednici. Između ostaloga, sigurnost je osnovno ljudsko pravo.

Helena

Izvori:

https://www.unhcr.org/flagship-reports/

https://www.refworld.org/docid/5c18d7254.html

Perić, K. i Merkaš, M. (2020). Iskustva i prilagodba djece izbjeglica u Hrvatskoj. Napredak, 161 (1-2), 123-140. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/239897

Svjetski dan kulturne raznolikosti

Kultura se pojavljuje u različitim oblicima u vremenu i prostoru. Ta je raznolikost utjelovljena u jedinstvenosti i mnogostrukosti identiteta grupa i društava od kojih se sastoji ljudska vrsta. Kao izvor razmjene, inovativnosti i kreativnosti, kulturna raznolikost je potrebna svakoj ljudskoj vrsti kao što je bioraznolikost potrebna prirodi. U tom smislu, ona je zajednička baština čovječanstva i trebala bi biti priznata i prepoznata na dobrobit sadašnjih generacija i onih koje tek dolaze.” (Članak 1. Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti)

Riječ “kultura” u svakodnevnom govoru često predstavlja književnost, glazbu ili neku umjetnost, ali osim toga, “kultura” predstavlja i način odijevanja, obiteljski život, vrstu rada, društvene običaje, vjerske svečanosti, način iskorištavanja slobodnog vremena… Kultura jednog društva obuhvaća uvjerenja, nevidljive i vidljive aspekte, ideje i vrijednosti, objekte i simbole. Bez kulture nema društva, ali i bez društva nema kulture. Društvo podrazumijeva sustav uzajamnih odnosa koji povezuju pojedince.

Kultura je važna jer njome se potiče razvoj društva, a umanjuje se unificirani razvoj društva. Bez kulture ne bi bili “humani”, u smislu u kojem se obično koristi taj pojam. Ne bismo imali jezik kojim izražavamo mišljenje, ne bismo imali samosvijest, a sposobnost mišljenja i zaključivanja bi bila ograničena.

21. svibnja obilježava se Dan kulturne raznolikosti s ciljem da se potakne sve države da poštuju i promiču kulturnu raznolikosti i da se stvori dijalog kultura. Premda je kulturna raznolikost prisutna od kada je i čovječanstva, ovaj svjetski dan obilježava se tek od 2001. godine. Dan kulturne raznolikosti važan je da nas podsjeti kakva je naša kulturna raznolikost. Kultura i njena raznolikost se živi svaki dan jer je ona utkana u naše živote našim rođenjem i njena vrijednost je u naslijeđu i prenošenju na nove generacije. Multikulturalnost naše živote čini šarenim i ispunjenijim.

Kako mi možemo održati kulturnu raznolikost i pridonijeti njenoj održivosti?


Prije svega važno je osloboditi se predrasuda i stereotipa koje imamo o drugim kulturama te upoznavanjem i približavanjem kulturnim vrijednostima. Važno je poštivati druge kulture, ali je važno ne zaboraviti i njegovati svoju kulturu!

Silvia

LITERATURA:

  1. Anthony Giddens, Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007. god.
  2. Universal Declaration on Cultural Diversity, https://adsdatabase.ohchr.org/IssueLibrary/UNESCO%20Universal%20Declaration%20on%20Cultural%20Diversity.pdf

Aplikacija SAFECITY

Safecity je mobilna i web aplikacija nastala 2012. godine u Indiji potaknuta brutalnim grupnim silovanjem u javnom prijevozu koje je rezultiralo smrću žrtve. Ovaj ekstremni primjer bio je kap koja je tada prelila čašu i motivirala osnivačicu Elsu Marie d’Silva da pokrene društvenu akciju. Takvi apsolutno nehumani primjeri na sreću rjeđi su u odnosu na ostale oblike uznemiravanja i nasilja, barem u našem podneblju.

Motivirane kontinuiranim uličnim uznemiravanjem u našem društvu, četiri zagrebačke aktivistkinje inicijative Razotkrijmo skriveno uznemiravanje odlučile su prilagoditi i prevesti aplikaciju na hrvatski jezik te omogućiti građankama i građanima da sudjeluju u društvenoj promjeni.

Iako se na prijevodu cjelokupne aplikacije još uvijek radi, moguće je podijeliti svoja iskustva i/ili savjete za sigurnost na hrvatskom i engleskom jeziku. Aplikacija je usmjerena prvenstveno na prikupljanje podataka o uličnom nasilju i uznemiravanju, a potom i na konkretne akcije temeljem dobivenih podataka. Na taj način svatko ima mogućnost anonimno podići svoj glas, učiniti da se njihova priča čuje te na taj način osnažiti sebe i ohrabriti druge. Svi smo mi koraci na putu prema sigurnijim gradovima.

Prvi korak u borbi protiv bilo kakvih oblika nasilja neupitno je podizanje svijesti i edukacija. Ako nismo svjesni da neki događaj predstavlja nasilje, puno nam je teže uopće pričati o tome, dopustiti si osjećati neugodne osjećaje potaknute proživljenim iskustvom, te tražiti podršku bližnjih ili pak stručnu pomoć.

Čak i manji ili blaži oblici nasilja i uznemiravanja nisu prihvatljivi jer dovode do relativizacije nasilja općenito. Opravdavanje nasilja od strane počinitelja ili okoline koja umanjuje nasilne događaje, opasno je jer podržava takvo ponašanje umjesto da ga sprečava i osuđuje.

Opravdavanje nasilja odnosno traženje objašnjenja za ono što se dogodilo nije neuobičajeno kod osoba koje su proživjele nasilje. To je nesvjesni psihološki mehanizam koji nam pomaže da se nosimo s događajima koje smo percipirali kao opasne za naš život ili integritet. Nitko ne očekuje da će im se nasilje dogoditi, stoga reakcije mogu biti raznolike: od iznenađenja, straha, ljutnje, tuge, pa sve do povlačenja u sebe, promjene obrazaca ponašanja, rute kretanja, čak i osobnog izražavanja (npr. odijevanja). Ponekad reakcije i emocije izazvane bilo kakvim traumatskim događajima mogu biti toliko intenzivne da se ne možemo nositi s njima, stoga tijelo da bi nas zaštitilo stvara obrambene mehanizme kako bismo mogli nastaviti funkcionirati.

Takve reakcije još su jedan od razloga zašto je o nasilju i uznemiravanju tako teško pričati, osobito ljudima koji su ih proživjeli. Svjesno ili nesvjesno – ne prepoznajemo uznemiravanje kad ga vidimo, a i kad ga prepoznamo, teško se odlučujemo reagirati. Nekad je i za promatrače izazovno intervenirati u nasilnu situaciju kako ne bi došlo do eskalacije ili opasnosti za još više ljudi.

Ono što od travnja ove godine možemo učiniti jest anonimno podijeliti svoje iskustvo doživljenog uznemiravanja u aplikaciji Safecity. Ovakav način prikupljanja podataka pomaže nam da točno identificiramo s kojim oblicima nasilja se naši građani i građanke susreću i na kojim točno područjima grada. S takvim podacima mogu se kreirati specifične akcije koje su na određenom području potrebne za unaprjeđenje infrastrukture i stvaranje sigurnijeg grada.

Važno je naglasiti kako aplikacija nije zamjena za prijavu nasilja kao prekršaja ili kaznenog djela kod za to predviđenih institucija (policija ili državno odvjetništvo), niti stručna psihološka ili pravna pomoć. Ukoliko ste doživjeli uznemiravanje i nasilje, za podršku se slobodno obratite i Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja na besplatni i anonimni broj 116 006!

Nina