Međunarodni dan volontera

 

 

05.prosinca obilježavamo Međunarodni dan volontera u znak zahvale svim volonterima što svojim trudom, solidarnošću, voljom te vremenom pomažu učiniti svijet boljim mjestom. Međunarodni dan volontera proglasila je Opća skupština UN-a 1985. godine. Od tada se svake godine obilježava Međunarodni dan dobrovoljnog rada za ekonomski i društveni napredak (International Volunteer Day for Economic and Social Development). Volontiranje je plemenita aktivnost kojom volonteri nesebično pomažu svima oko nas, brinu za one kojima je to najpotrebnije te čine zajednicu boljom svakim pojedinačnim činom dobrote. Volontiranjem društvo dobiva veću toleranciju, razvoj društvene solidarnosti, veću građansku odgovornost te veći aktivizam građana.

No, iz volontiranja ne profitira samo društvo, već i sami pojedinci koji upravo i volontiraju. Zahvalnost i zadovoljstvo koje proizlazi iz pomaganja drugima, nova poznanstva, usavršavanje vještina, samopouzdanje, nova iskustva te razvijanje morala i etičkih koncepata također su koristi koje dolaze s volontiranjem.

Razlog zbog kojeg sam počela volontirati jest taj što sam htjela svoje vrijeme i volju usmjeriti na pomaganje onima kojima je to potrebno. Usmjeravanje vlastitog znanja i solidarnosti na činjenje dobrog za našu zajednicu i ljude koji u njoj žive je vrlo važan aspekt našega života koji nam omogućuje da sagledamo stvari iz perspektive onih kojima treba naša pomoć te da im upravo tu pomoć i pružimo. Zahvalna sam na mogućnosti da svoju volju i znanje prenesem u volonterski rad i time možda potaknem i druge da se odluče na isto.

Od srca hvala svim volonterkama i volonterima što svojom srdačnošću pomažu onima kojima je najpotrebnije te čine naše društvo boljim i sigurnijim mjestom.

Renee

Advertisements

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

Tradicionalno je uvriježeno u našem društvu da je muškarac glava kuće te da ga žena mora slušati i teško je promijeniti stav cijelog društva i ljudi koji u njemu žive. Svatko može krenuti od sebe, propitati postojeća društvena razmišljanja, propitati je li moj djed, ujak, otac, sin, prijatelj u pravu ako omalovažava svoju ženu ili kćer, djevojku, ako joj nešto nameće ili je nasilan prema njoj. Propitati je li moja baka, strina, majka, sestra, prijateljica u pravu ako smatra da je njena dužnost pružiti svom suprugu sve što joj nametne, da nema pravo tražiti za sebe bolji život, život bez nasilja, ako smatra da mora trpjeti nasilje od šefa ili suradnika itd.  Pokažimo im da to ne moraju trpjeti i da postoje ljudi koji im vjeruju, koji će stati uz njih i pomoći im da se otrgnu iz okova nasilja i zauzmu za svoju sigurnost.

Svako ljudsko biće ima temeljna ljudska prava, pravo biti zaštićen od nasilja, pravo na sigurnost i dostojanstvo te mnoga druga prava koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske, Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, Obiteljskim zakonom, Kaznenim zakonom, i drugim zakonima i međunarodnim dokumentima. Dakle, shvaćanje da je nasilje u obitelji i nad ženama neprihvatljivo NIJE NOVO NI IZMIŠLJENO, već se proteže kroz hrvatsko zakonodavstvo još od prošlog stoljeća. Naša je građanska dužnost zaštititi svoje sugrađanke od nasilja i dati sve od sebe da pridonesemo u brisanju nasilja nad ženama iz našeg društva.

Prema Izvješću o radu 2017. pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, od ukupno prijavljenih za obiteljsko nasilje (11 506), kažnjeno je ukupno 7864 muškarca koji  (68% od ukupnog broja kažnjenih). Navodi kako sve više žena odustaje od svjedočenja zbog STRAHA, ili uopće ne prijavljuju nasilje u obitelji zbog različitih razloga (strah, nepovjerenje u sustav, izostanak podrške…).

ŠUTNJA NIJE ZLATO. Ne okrećimo glavu od nasilja za koje znamo. Pokažimo žrtvama da nisu same. Nasilje se možda događa unutar četiri zida, ali posljedice ostaju na žrtvi gdje god ona pošla i utječu na njen život i njenu okolinu.

ŠTO JA MOGU UČINITI?

Ono što svatko od nas može učiniti je informirati se o nasilju u obitelji, te tako od sebe krenuti mijenjati društvo na bolje. Evo nekoliko ideja za promišljanje:

  • PROČITAJTE objavu ili članak o nasilju u obitelji, barem za obilježavanje dana borbe protiv nasilja nad ženama. Mnogi mediji obilježavaju taj dan, a stranice specijaliziranih udruga i institucije poput pravobraniteljice i MUP-a znaju imati službene podatke i informacije kako biste se točno informirali i dobili pravu sliku. (Pritom uzmite u obzir da nije svaki medijski izvor jednako pouzdan te pokušajte provjeriti izvore informacija.)
  • PAZITE na svoje RIJEČI! Nikad ne znate kad se možete naći u blizini žrtve nasilja. Možda stoji iza vas u tramvaju, možda sjedi s vama na kavi, možda zna da se to događa nekom drugom. Pokušajte izbaciti iz svog razgovora šale na račun žena, nasilja, omalovažavanje žrtvi ili normalizaciju nasilja. Slušanje govora o tome da je nasilje normalno ili da žene pretjeruju oko nasilja može obeshrabriti žrtvu da potraži pomoć.
  • Kad se u vašem društvu otvori tema nasilja nad ženama, ženskih prava i slično, IZRAZITE SVOJE MIŠLJENJE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA. Može se dogoditi da se nađete u društvu ljudi koji ne vide ništa loše u pokojem šamaru ili tome slično, OHRABRITE SE i progovorite protiv svakog nasilja, pokažite im da se ne slažete s nasiljem i da ne razmišljaju svi kao oni. Mišljenje da je nasilje normalno je stvar prošlosti, pokušajte o tome razgovarati čak i kad vam je teško ili se čini da se okolina s vama ne slaže. Nemojte šutnjom podržavati normalizaciju nasilja.
  • Ako saznate da je netko koga poznajete žrtva nasilja, VJERUJTE JOJ. Koliko god je teško doživjeti nasilje ili ga opetovano proživljavati, vrlo izazovno može biti i odlučiti se i reći nekome drugome da se to stvarno događa. Ukoliko vam je netko pokazao toliko povjerenje da vam povjeri da im se to događa, nemojte umanjivati važnost tog događaja, nemojte braniti počinitelja ili opravdavati to nasilje. Vjerujte osobi i recite joj to, budite joj podrška i saslušajte ju.
  • Pokušajte ju OHRABRITI da prijavi policiji ili da se obrati nekoj stručnoj osobi. Ako prijavi nasilje policiji, policija joj može pružiti konkretnu zaštitu od počinitelja kroz neke mjere (npr. zabrana približavanja). Ukoliko želi razgovarati s nekim, postoje brojne udruge i telefoni na kojima rade stručne osobe posebno opremljene za rad sa žrtvama nasilja i kroz razgovor s njima osoba se može ohrabriti, bolje osjećati i olakšati si nošenje s proživljenim događajima. Podržite ju da se obrati nekoj od tih osoba kako bi si olakšala nošenje s problemom.
  • RAZGOVARAJTE S DJECOM o tome da nasilje nije u redu. Nemojte koristiti nasilje prema djeci kao kaznu jer ih time učite da je nasilje u redu, da se smije tući/vrijeđati druge ljude, da je ljubav kad se netko tuče. Statistike pokazuju da su počinitelji nasilja najčešće i sami bili žrtve nasilja u djetinjstvu. Razgovarajte s djecom kako nasilje nije u redu, učite ih ravnopravnosti, uvažavanju i poštovanju. Izbjegavajte „tko se tuče taj se voli“ stavove.

TOČKA PODRŠKE

  • Karta Hrvatske s obilježenim sigurnim kućama i udrugama za podršku žrtvama nasilja na kojoj možete vidjeti gdje vam je najbliži centar za podršku:
  • Web stranica na kojoj možete označiti svoju lokaciju i tako naći centar za podršku, ali i mnoge druge informacije vezano uz zaštitu od nasilja:

Nina

8. mart

Danas obilježavamo Međunarodni dan žena. Prvi Dan žena obilježen je 08. ožujka davne 1909. u SAD-u, a samo godinu dana kasnije u Europi, na prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu je odlučeno da će taj dan biti Međunarodni dan žena.

Kroz povijest su žene taj dan koristile kako bi izrazile svoje mišljenje i nezadovoljstvo trenutnom situacijom. Početkom prvog svjetskog rata, žene diljem Europe su održale demonstracije za mir, ali je protekom vremena izgubio na važnosti, sve dok se inicijativom feministkinja 1960-ih nije ponovno počeo obilježavati.

Od 1975. godine (Međunarodna godina žene), taj se dan ponovno počeo obilježavati, a u nekim je državama čak i postao državni praznik. Svojim zalaganjem za ravnopravnost, žene su kroz povijest uspjele izboriti razna prava, ali nažalost, statistike pokazuju da ni u 2018. godini još uvijek nisu jednake muškarcima što se tiče radnih mjesta, pogotovo rukovodećih pozicija.

Kakvo je stanje zastupljenosti žena u politici u Hrvatskoj?

Po podacima portala onenastupaju.hr, zastupljenost žena u Saboru je tek 19,9 posto, što čini polovinu zakonom propisane kvote. Zakonski, u Saboru bi trebalo biti najmanje 40 posto žena. Od 2000. do 2015. broj zastupnica je prelazio 30, a danas iznosi 28. Stranke se ne drže zakona što se tiče zadanih kvota, a  vodeća stranka u Hrvatskoj spolnu zastupljenost žena nije poštivala na 9 od ukupno 11 lista na prošlim izborima, no to isto su napravile i ostale veće stranke. Most, Živi zid i IDS su se jedini držali zakonskih odredbi.

Zanimljiva je činjenica da je 2016. godine na pravne fakultete u Zagrebu i Splitu bilo upisano preko 8 500 žena, a tek oko 3 400 muškaraca. Unatoč tome što puno više žena izabire pravno usmjerenje u visokom obrazovanju, muškarci i dalje prednjače i u politici i na radnim mjestima povezanim s pravom.

Kakvo je stanje zastupljenosti žena u poslovnom svijetu u Hrvatskoj?

Nažalost, kao i u politici, i u ovom su sektoru žene podzastupljene. Naime, prema istraživanju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2011, muškarci čine 61% zaposlenih u poslovnom sektoru, što ženama ostavlja 39%. Žene drže 35% svih rukovodećih pozicija, što je zabrinjavajuć podatak. Čak i kada su na rukovodećim pozicijama, najviše ih se nalazi na takvim pozicijama niske razine, dok su pozicije visoke razine skoro uvijek prepuštene muškarcima. Istraživanje je provedeno na 500 najuspješnijih hrvatskih poslovnih objekata i činjenice su bile poražavajuće. Zastupljenost žena je bila na vrlo niskih 26%. Prema istom istraživanju, zastupljenost žena u upravama državnih tijela je tek 11%.

Kakvo je stanje zastupljenosti žena u visokom obrazovanju u Hrvatskoj?

U usporedbi s prethodno navedenim podacima koji dokazuju da u Hrvatskoj i dalje nema ravnopravnosti spolova na radnim mjestima i vodećim pozicijama, donosimo informacije o obrazovanosti žena i muškaraca. Iako muškarci prednjače po broju rukovodećih i visokih pozicija, manje muškaraca ima visoko obrazovanje. Ta se statistika nije promijenila od akademske godine 1995./1996. kada je na hrvatskim fakultetima bilo 3000 više muškaraca nego žena (studentski.hr). U zadnjih 12 godina, žene prednjače u tom području, ali se poslovne statistike i dalje ne mijenjaju. Žene prednjače u akademskim statistikama, ali i dalje ne dobivaju visoke pozicije koje bi odgovarale njihovom stupnju obrazovanosti.

Je li sve tako crno?

Je, ali vidljivi su pomaci. J
Postoje mnoge udruge, inicijative,programi i pojedinci koji se zalažu za poboljšanje ravnopravnosti žena u svim sferama života. Ako će svatko od nas poduzeti nešto, promjene će se morati dogoditi.

Ako i vi želite sudjelovati u borbi za ravnopravnost spolova, pridružite se mnogobrojnim aktivnostima povodom 8. ožujka, kao što su npr. Noćni marš – 8. mart u Zagrebu.
Nastavimo stoljetnu tradiciju borbe za ravnopravnost spolova!  

Sretan Vam Dan žena!

 

Dolores

DAN RUŽIČASTIH MAJICA

Svake se godine zadnje srijede u veljači obilježava Dan ružičastih majica u cilju podizanja svijesti o problemu vršnjačkog nasilja. Ovu inicijativu pokrenuli su 2007. godine dvojica adolescenata iz Kanade kada je dječak iz njihove škole bio izložen vršnjačkom nasilju jer je nosio ružičastu majicu. Naime, majka tog dječaka bolovala je od karcinoma dojke te je on nosio ružičastu majicu u znak podrške svojoj majci, no zbog toga je nažalost ispaštao. Stoga su se dvojica dječaka, David Shepherd i Travis Price, pojavili u školi u ružičastim majicama kako bi ukazali na neprihvatljivost vršnjačkog nasilja.

Danas je ovaj problem raširen kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, a često mu se pridaje malo pažnje jer mnoga zlostavljana djeca ne žele pričati o tome. Iako postoji mnogo oblika vršnjačkog nasilja, najzastupljeniji su psihičko i fizičko te nasilje putem interneta. Zlostavljači su često vršnjaci iz problematičnih, a ponekad i veoma stabilnih obitelji koji nasiljem nad drugom djecom žele postići osjećaj kontrole i nadmoći. Stoga nerijetko biraju manju, tihu i povučenu djecu za koju su sigurni da im neće uzvratiti kako bi postigli svoj cilj. Najveći problem je što ta zlostavljana djeca počinju misliti da s njima nešto nije u redu te se ne žele nikome povjeriti i još se više povlače u sebe. U takvim situacijama ni nastavnici niti roditelji ne mogu biti od velike pomoći jer im dijete ne želi priznati u čemu je problem. Upravo iz ovog razloga je važno podizati svijest o problemu vršnjačkog nasilja kako bi se poradilo na njegovoj prevenciji prije nego što postane prekasno.

Nedavno se društvenim mrežama proširio video vršnjačkog nasilja u Splitu, točnije fizičkog obračuna između dvije djevojke na parkiralištu ispred škole. Iz tog videa vidljivo je koliko mladi ne samo da prakticiraju već i podržavaju ovakav oblik nasilja. Naime, oko djevojaka se skupio popriličan broj njihovih školskih kolega koji su promatrali pa čak i navijali, a nitko ih nije pokušao razdvojiti. Ovaj video šokirao je hrvatsku javnost ne samo zbog tučnjave dviju djevojaka već i zbog količine odobravanja na koju je ovakav oblik nasilja naišao. Ovo je samo jedan slučaj vršnjačkog nasilja koji je obišao Hrvatsku i ostavio snažan utisak na mnoge, a trebamo se zapitati koliko je još ovakvih manje poznatih slučajeva.

Stoga se postavlja niz pitanja o tome što škole čine po pitanju vršnjačkog nasilja i mogu li išta učiniti, budući da je nasilno ponašanje rezultat odgoja za koji su prvenstveno odgovorni roditelji. Trebamo li i kako educirati roditelje da kod svoje djece potiču izgradnju negativnog stava o vršnjačkom nasilju? Hoćemo li raznim edukacijama u školama uspjeti kod djece razviti osjećaj samopoštovanja koji će im pomoći da se sa svojim nesigurnostima nose na drugačije načine, a ne nasiljem? Postoje različiti odgovori na ova pitanja, no ono što je sigurno je da roditelji i škola imaju velik utjecaj na djecu te jedino zajedničkim snagama mogu pomoći suzbijanju nasilja među djecom. Zbog toga se Dan ružičastih majica zadnjih godina počeo obilježavati u mnogim hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a uoči tog dana djecu se često upoznaje s problemom vršnjačkog nasilja kako bi ih osvijestili o njegovoj težini te ih potaknuli na izgradnju boljeg društva.

Petra

22.2.

Danas obilježavamo Europski dan žrtava kaznenih djela. Prvi oblici podrške započinju 1974. u Bristolu. Nakon toga, šire se Engleskom i Walesom, a 1998. uvode se prve besplatne telefonske linije za žrtve. Godine 1989. osnovano je nekoliko službi za podršku žrtvama u Europi te se 22. veljače, prema smjernicama Europske komisije, određuje kao službeni Europski dan žrtava kaznenih djela.

Danas postoje mnoge službe za podršku žrtvama kaznenih djela. Svake godine se u Republici Hrvatskoj prijavi nekoliko desetaka tisuća kaznenih djela, a iz godine u godine taj broj raste, stoga ne čudi i porast potrebe za osnivanjem raznih oblika podrške. Udruga za podršku žrtvama i svjedocima je od svoga osnivanja 2006. usmjerena na ostvarivanje prava i poboljšanje društvenog položaja i statusa žrtava i svjedoka kroz pružanje podrške usmjerene na smanjenje traume i nelagode kod svjedočenja te kroz zagovaranje za razvoj i unaprjeđenje zakonodavnog i institucionalnog okvira za zaštitu prava žrtava i svjedoka te za bolju primjenu postojećih zakona u RH. Udruga za podršku žrtvama i svjedocima je također, u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i Programom Ujedinjenih naroda za razvoj Hrvatska (UNDP), u srpnju 2013. godine, osnovala Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja s jedinstvenim standardiziranim besplatnim brojem 116 006 za žrtve i svjedoke svih kaznenih djela i prekršaja. Time je Republika Hrvatska postala peta zemlja u Europi sa standardiziranim brojem 116 006.

Kazneno djelo kojem je žrtva bila izložena ostavlja velike psihofizičke posljedice kako neposredno za nju, tako i za njenu obitelj, prijatelje. Žrtve se često osjećaju bespomoćno, poniženo, ljuto, krivo, usamljeno. Put oporavka za žrtvu, njene bližnje, dug je i nimalo lagan. Od prolaženja faze poricanja, ljutnje, potištenosti pa do prihvaćanja situacije i prilagodbe života nakon kaznenog djela, nekada prolaze i godine.

Ovim danom bilježimo put kojim žrtva prolazi od trenutka kaznenog djela. Danas je dan kada stavljamo naglasak da taj put nije samo žrtvin, da na tom putu ne treba biti sama. To je put svih nas! Biti žrtva nije pravo izbora, jer nikada ne znamo hoćemo li se zateći u ulozi žrtve, jer se kaznena djela događaju svakodnevno i neočekivano.

Postoje razne institucije i organizacije koje žele i mogu pomoći žrtvama i njihovim obiteljima na putu oporavka. Nacionalni pozivni centar je jedno od mjesta koje želi i može pomoći žrtvama kaznenih djela i njenim najbližima,  pružanjem razgovora od povjerenja, emocionalne podrške, pravnih informacija i usmjeravanja na relevantne institucije.

 

Karla

TAMNA BROJKA KAZNENIH DJELA. STRAH OD OSUDE, SUDSKOG POSTUPKA ILI NEŠTO TREĆE?

Godišnje izvješće MUP-a za 2016. godinu bilježi pad kaznenih djela u usporedbi s prethodnom godinom, preciznije pad u iznosu od 9,9 %. Pritom su kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti u padu za 5,8 %,  po privatnoj tužbi 20,6 % te ona koja se progone po prijedlogu za 7, 1 %. Prvi pogled na ove brojke je vrlo obećavajući, zar ne? No, što je s onim kaznenim djelima koja nikad nisu prijavljena. Teško da nam bilo kakva statistika može pokazati pravo stanje stvari.

Koliki je broj ljudi koji su pretrpjeli neki oblik nasilja, a da nikome nisu o tome ništa rekli? Ljudi su skloni misliti kako se njima „nešto takvo“ ne može dogoditi. Jasno da je nemoguće pripremiti se na i predvidjeti vlastitu reakciju. Svatko na svoj način proživljava doživljenu traumu. Međutim, potrebno je razviti svijest ljudi o tome kako nisu sami i da ne trebaju osjećati sram ili krivnju. Nerijetko se događa, kod medijski popraćenih kaznenih djela, da upravo žrtva bude izvrgnuta osudi javnosti, jer su ljudi skloni osuđivati druge i pronalaziti razloge za prebacivanje odgovornosti. Nisu svjesni koliko štete može izazvati jedan takav „bezazleni komentar“. Osim tog neposrednog utjecaja na pojedinca, ne smijemo zanemariti ni utjecaj takvog načina razmišljanja na društvo u cjelini. Upravo organizacije civilnog društva, usmjerene na pružanje podrške i pomoći žrtvama kaznenih djela djeluju i na zakonodavca i javnost kroz svoje aktivnosti podizanja svijesti građana o štetnosti sekundarne viktimizacije (viktimizacije nastale kao posljedica nepravilnog odgovora nadležnih tijela i institucija na žrtvu).

Osim društvenog konteksta, nezanemariv je osvrt i na pravni razvoj prava žrtve u postupku. Naime, prof. dr. Zvonimir Šeparović je prvi počeo razmatrati žrtvu kao sudionika kaznenog postupka 1985. godine razvojem viktimologije kao znanosti o žrtvi, a tek je Zakonom o kaznenom postupku iz 2008. godine uveden pojam žrtve kao novog subjekta u kaznenom postupku. Kroz godine položaj žrtve se mijenjao od potpuno pasivnog do sve aktivnijeg, a zadnje promjene su uvedene u srpnju ove godine kada je stupio na snagu novi Zakon o kaznenom postupku koji je u potpunosti usklađen s Direktivom 2012/29/EU kojoj je cilj daljnje proširenje prava žrtve.

Ako već tražimo uzroke u pravnim prazninama i nedovoljno razrađenim zakonima, neka nam to bude samo pokazatelj u kojem smjeru trebamo djelovati, a ne opravdanje.

Andrea

Važnost senzibiliziranja mladih o položaju žrtava u RH

Jako malo se priča o položaju žrtava u Hrvatskoj. U medijima uglavnom slušamo o žrtvama Domovinskog rata i žrtvama težih kaznenih djela. No, zapravo te informacije čujemo i vidimo usput. Osvijestimo ih na tih par minuta te odmah nakon toga život od nas traži da se posvetimo ”važnijim stvarima”. Zapravo, ne možemo zamisliti kako je to biti žrtva. I ne bismo trebali. Možda upravo zbog toga nedostaje veća senzibilizacija prema žrtvama u Hrvatskoj. Često čujemo kako je žrtva ta koja je kriva, da se trebala više potruditi, spriječiti to što joj se dogodilo ili jednostavno više paziti. To naravno nikada nije istina.
U jednom istraživanju pročitala sam kako naše izražavanje jako puno ovisi o tome hoće li se kriviti žrtvu ili počinitelja. Naime, prema tom malenom istraživanju baziranje na počinitelja nosi  veću vjerojatnost da će se žrtva smatrati žrtvom, a počinitelj  krivcem. Rezultati su me iznenadili te sam smatrala kako pričanje o žrtvama zapravo vodi do empatije i razumijevanja.
Kroz edukaciju u NPC-u uvidjela sam koliko je cijeli sustav usmjeren na počinitelja. Državi je uvijek cilj uhvatiti krivca i tako zaštiti ostatak građana. Žrtva uvijek nekako ostane zaboravljena.  Zato me je toliko oduševilo kada sam vidjela dug popis udruga koje su tu za žrtve, popis udruga koje svoje vrijeme usmjeravaju na one zaboravljene od strane sustava. Sve pravne zavrzlame te psihofizičke posljedice koje žrtvama ostaju na teret lakše je podijeliti s ljudima koji su spremni pomoći i saslušati.
Upravo zbog toga važno je osvijestiti ne samo mlade, već i sve ostale dobne skupine o položaju žrtava u RH. Postoje brojne udruge s različitim spektrima rada, brojnim edukacijama i profesionalcima koji  su voljni prenijeti svoja znanja i vještine novim generacijama.
Volontiranje je veliko iskustvo koje nosi veliku prednost u budućnosti. Volontiranje je isto tako i ogromna prilika za pomoć drugima. Ranjive skupine, u koje spadaju i žrtve kaznenih djela, često ne mogu same protiv nepravde i zatrpanog sustava. Uvidjela sam da biti tu za nekoga, čak i kada ne možeš nikako pomoći jer su sve opcije iscrpljene,  toj osobi znači više nego što mi možemo zamisliti.
Proces osvještavanja mladih i poticanja na bavljenje ovom tematikom trebao bi jedan od prioriteta. Naime, žrtve kaznenih djela u niti jednom slučaju nisu kriva za počinjeno djelo. Potpuna eliminacija predbacivanja žrtvi vodila bi razumijevanju šire slike. Naime, žrtva može postati svatko. Položaj žrtve nitko ne želi niti bi svojevoljno odabrao. Taj je položaj nametnut. Kroz volontiranje pomagalo bi se  osobama koje trebaju potpunu zaštitu i razumijevanje. Volonteri bi stekli novi pogled na situaciju, a žrtve pomoć koja im je potrebna.
Mladi su snaga ovoga svijeta, a volontiranje i pomoć ranjivim skupinama može postati oruđe u izgradnji pravednijeg svijeta u kojemu nitko nije izgubljen među papirima.

Helena

INTERSPOLNOST

Interspolnost. Interspolna osoba. Zvuči poznato, no zapravo vjerujem da većina ne razumije pojam ili da nije sigurna u njegovo značenje. Predstavljaju veliku nepoznanicu. Interspolna osoba. Kako ju definitirati? Muški i ženski spol to je lako, uči se u školi, opće su poznate informacije.

Interspolna osoba je osoba čije biološke karakteristike ne udovoljavaju medicinskim karakteristikama koje su tipične za određeni spol. Ustaljeno je vjerovanje kako postoje samo dva spola, muški i ženski  te da osobe koje imaju obilježja određenog spola pripadaju jednoj od tih grupacija. Kod interspolnih osoba situacija je sljedeća: postojalo je uvriježeno mišljenje da su oni negdje između ta dva spola te da o nekim drugim stvarima ovisi da li će interspolna osoba prevagnuti na ženski ili muški spol. Ispovijesti interspolnih osoba te događanja koja su se dogodila nekima od njih su zaista iznenađujuća. Kako bi vam najbolje približila događanja priložit ću primjer koji je jako poznat, slučaj Davida Reimera. David i njegov brat su blizanci. Rođeni su kao osobe muškog spola, no prilikom nezgode koju je  David doživio dok je bio mali ozlijedio je  spolni organ te na preporuku liječnika roditelji su odlučili da operacijom učine da David postane curica te da ga i tako odgajaju. Roditelji su to učinili iako je rođen kao dječak. Oko 11, 12 godine života kada zbog nadolazećeg puberteta i prirodnog nedostatka hormona David je morao početi primati injekcije kako bi se razvijao. David se osjećao nelagodno i uvijek je želio ostvariti sebe  i živjeti poput svog brata, kao muški spol, a ne kao ženski spol u kojeg su ga operacijom ”pretvorili”.  Primjer interspolne osoba je i kada se rodi curica koja  odgovara kriterijima za ženski spol, no ima neke muške organe unutar sebe ili se rodi primjerice bez vagine. Kod rođenja interspolnih osoba uvriježeno je mišljenje liječnika da osoba s ”dodatnim” karakteristikama mora ukloniti te karakteristike  operacijom ili medicinskim postupcima te učiniti da prevagne na muški ili ženski spol. Danas dolazi do promjena te se osvještavanjem ljudi i roditelja tijekom rođenja interspolnih osoba ne provode uvijek operacije ili drugi zahvati te interspolne osobe bez ikakvih poteškoća nastavljaju normalno život.

Koliko ima interspolnih osoba teško je saznati jer se zapravo medicinski stavljaju pod neke druge nazive/dijagnoze. Interspolne osobe se susreću sa raznim problemima. Prvi je kod rođenja kada zapravo svijest roditelja određuje da li će dijete biti interspolna osoba ili će učiniti da bude bliža muškom ili ženskom spolom. Određeni broj interspolnih osoba nikada ne sazna za zahvate koji su učinjeni jer se to prikriva lažima od bliskih osoba u obitelji zbog tzv. ”nesavršenosti rođenog djeteta” Neke osobe to saznaju slučajno, neke ulaskom u pubertet kada zbog prirodnog nedostatka hormona ih moraju početi primati.

Mislite da je interspolna osoba osoba novog, modernog doba? Varate se. Zapisi o interspolnim osobama odnosno o više vrsta spola datiraju još iz perioda 16 st. kada se u judaizmu spominju uz muški i ženski spol, Ay’lonit, Tumtum, Androgynos, Saris.  Prva operacija za promjenu spola kod tek rođene djece datira još iz 1849. godine.

Interspolnost je danas još uvijek tabu tema, no radi se na informiranju javnosti. Postoje kampanje i aktivisti koji svojim djelovanjem  kao primjerice model Hanne Gaby Odiele upravo to i čine. https://www.youtube.com/watch?v=H_5BFmwNk-s

 

Mateja

Sjednica Odbora za ravnopravnost spolova 7.3.2017.

Povodom Međunarodnog dana žena održana je sjednica Odbora za ravnopravnost spolova u organizaciji Ženske mreže Hrvatske, Centra za žene žrtve rata –  Rosa, Autonomne ženske kuće i Odbora za ravnopravnost spolova.  Tema sjednice je, još jednom, bila „Važnost ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“.  Sjednici su prisustvovale članice i članovi Odbora, druge zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora, predstavnice i predstavnici nadležnih državnih institucija i organizacija civilnog društva.

Kao prva uvodničarka, raspravu je započela gospođa Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama, članica radne skupine koja je sastavila Konvenciju (dalje: Istanbulska konvencija). Ukratko je upoznala sve prisutne s procesom donošenja Konvencije i njenoj važnosti  te nužnosti ratifikacije. Navela je koja su sve prava Konvencijom osigurana i koje su prednosti. Predviđa se bolja povezanost i usklađenost državnih tijela (policije i DORH-a) u kaznenom postupku, uređuje se pitanje financiranja skloništa za žene žrtve nasilja, propisuje se potreba otvaranja besplatne telefonske linije 24/7 za žrtve nasilja. Prema Istanbulskoj konvenciji nasilje nad ženama je definirano kao jedan od oblika diskriminacije nad ženama i kao takvo predstavlja kršenje ljudskih prava. Za kraj, gđa. Šimonović je ukazala na potrebu osnivanja Femicid Watcha u svim državama članicama Ujedinjenih naroda, s ciljem stvaranja komparativne slike rezultata provedbe Istanbulske konvencije. Uvodno izlaganje je nastavila  Nada Murganić, Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, izaslanica predsjednika Vlade Republike Hrvatske, najavila je donošenje Nacionalne strategije o zaštiti od nasilja u obitelji 2017-2022, koja je trenutno u postupku javnog savjetovanja. Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb prisutne je upozorila na lošu implementaciju pozitivnih propisa  te da čak 90% nasilja u obitelji bude procesuirano kao prekršaj, gdje se žrtva izjednačuje sa počiniteljem. Vrlo su česti slučajevi dvostrukog uhićivanja, kazne su premale te je zaključila da su u hrvatskom zakonodavstvu žene zaštićene slabije od životinja. Osvrnula se na još uvijek aktualno ubojstvo Kristine Krupljan te je pozvala na ispitivanje odgovornosti državnih službenika i tijela u ovom slučaju. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić upozorila je na čestu praksu izjednačavanja počinitelja i žrtve od strane nadležnih tijela koje rezultira dvostrukim uhićivanjem. Ukazala je na izrazito negativnu praksu korištenja maloljetne djece kao vrste „ucjene“ radi odustajanja od postupka. Upravo bi u tim slučajevima bio vidljiv napredak koji bi se ostvario ratifikacijom Istanbulske konvencije, jer će omogućiti nadležnim državnim tijelima da nastave progon, iako je žrtva odustala. Pojavljuju se problemi višestrukog uzimanja iskaza, osobito kod žrtava silovanja, nedostatak upotrebe video-linka iako je to pravo već zajamčeno aktualnim Zakonom o kaznenom postupku. Sve uvodničarke su pozvale nadležne u Republici Hrvatskoj da ratificiraju Konvenciju o  sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Nakon završenih uvodnih riječi, rasprava je bila otvorena za pitanja i komentare svih prisutnih što je i uslijedilo. Nakon kraćih konstruktivnih komentara, rasprava se pretvorila u puko prepucavanje suprotstavljenih strana glede definicija spola i roda te nametanju „rodne ideologije hrvatskom narodu“ u čemu protivnici Istanbulske konvencije (predstavnici organizacija U ime obitelji, Vigilare, 40 dana za život i njihovi istomišljenici) vide jedini i najvažniji razlog zbog kojeg ne trebamo ratificirati Istanbulsku konvenciju. Osim toga, nije se došlo ni do konsenzusa oko toga tko je mogao/ trebao ratificirati Istanbulsku konvenciju i tko će to prvi učiniti.

Činjenica je da Istanbulska konvencija još uvijek nije ratificirana!

Činjenica je da je Istanbulska konvencija već četvrti put bila tema sjednice istog Odbora za ravnopravnost spolova, nisu se maknuli s početne točke.

Činjenica je da je 2016. godine 18 žena, žrtava obiteljskog nasilja ubijeno od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera!

Činjenica je da je od ukupnog broja ubijenih u 2016. godini čak 66% žena.

Činjenica je da se čak 90% nasilja u obitelji procesuira kao prekršaj!

Činjenica je da potreba za ratifikacijom Istanbulske konvencije itekako postoji, jer u 2017. godini nema mjesta diskriminaciji.

Protivnici Konvencije osuđuju bilo kakvo nasilje nad ženom, ali smatraju da u nacionalnom zakonodavstvu postoji dovoljno instrumenata da zaštite žrtvu i protive se ratificiranju dokumenta koji je Republika Hrvatska već potpisala zbog tzv. nametanja rodne ideologije s kojom se oni ne slažu i smatraju da  prije ratificiranja treba mijenjati Ustav.

Ovo nije ništa drugo nego jeftini populistički trik, jer ako otvorite stranice Hrvatskog sabora i službeni prijevod Ustava na engleski jezik, ondje ćete već godinama naći riječ GENDER, što nije u skladu s tumačenjem predstavnika organizacija U ime obitelji i Vigilare.

U Istanbulskoj konvenciji je nasilje nad ženama prepoznato kao oblik diskriminacije nad ženama što predstavlja kršenje ljudskih prava. Odabran je holistički pristup koji pretpostavlja bolju povezanost institucija uključenih u  sam postupak (policija i DORH), uređuje se pitanje financiranja skloništa i mjere opreza te se nalaže otvaranje telefonske linije za žrtve nasilja koja bi radila 24 sata na dan 7 dana u tjednu i dopušta nadležnim tijelima da nastave progon iako je žrtva odustala od njega, zbog straha, srama ili nekog trećeg razloga, uređuje se i područje ženskih reproduktivnih prava.

Sva ova prava su već odavno trebala biti dio naše pravne stečevine.

Ostaje nam nada da će trenutni premijer održati svoje obećanje dano prije par dana te da će do kraja godine ratificirati Konvenciju  Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da nećemo i sljedeće godine na Međunarodni dan žena ponovno sudjelovati na istoj sjednici, s istom temom, s istim argumentima.

Maja

8. mart

U većini zemalja plaća žene koja obavlja isti posao kao muškarac je 40% manja!
Žene čine samo 20% raznih nacionalnih zakonodavnih institucija!
Otprilike 150 milijuna ljudi imalo bi dovoljno hrane da žene imaju jednak pristup poljoprivredi i alatima kao muškarci!
Dvije trećine nepismenih ljudi u svijetu su žene kojima je uskraćeno pravo ravnopravne edukacije!
Većina od 1.3 milijardi apsolutno siromašnih ljudi su žene!
Žene su najčešće žrtve nasilja!

Ove činjenice zvuče kao nešto pročitano iz starih, prašnjavih knjiga. Zasigurno se naše društvo, koje toliko propagira toleranciju i jednakost, pobrinulo da se ovakve nepravde hitro isprave. Nažalost, ovo je naša sadašnjost i realnost s kojom se milijuni žena suočavaju svaki dan.

Svjetski ekonomski forum predviđa da će nesrazmjer među spolovima završiti tek 2186. godine. Život u društvu koje predviđa još 200 godina neravnopravnost je strašna pomisao. Postavlja nam se pitanje da je neka druga skupina ugrožena, i da joj se predviđa još 200 godina neravnopravnosti što bi mi napravili. Da smo mi dio te skupine, htjeli bi da se neko zauzima za nas i naša prava. Tolerancija i ravnopravnost nisu prazne riječi koje se sjete određene skupine ljudi na određene datume, tolerancija i ravnopravnost su osnovna ljudska prava koje zaslužuje svako ljudsko biće.

Na međunarodni dan žena, koji se obilježava diljem svijeta 8. ožujka, iznova privlačimo pažnju na borbu za jednakost. Žene i muškarci diljem svijeta zanemaruju svoje nacionalne i religijske razlike i ujedinjuju se pod jednom stvari: željom za ravnopravnošću. Diljem svijeta organiziraju se prosvjedi, predavanja, marševi i edukacije kojima je za cilj dići svijest o tome kako je ravnopravnost još uvijek težnja mnogih.

Prošlo je 100 godina od prvog obilježavanja ovog datuma, i dok se mnogo toga promijenilo, na mnogim stvarima još trebamo poraditi. Tema kampanje ove godine je „Be Bold For Change“. Na engleskom jeziku, ovaj slogan jednak je i za muškarce i za žene. Upravo to nas podsjeća kako je ovo borba svih nas, cijelog društva, a ne samo žena. Tako da bez obzira govorimo li da smo „hrabri za promjenu“ ili „hrabra za promjenu“, važno je da se promjena mora dogoditi, a bez sudjelovanja svih nas, za još 100 godina ćemo nažalost ponavljati iste parole i tužne činjenice. Spriječimo da se to dogodi, poduzmimo nešto i dignimo glas za ravnopravnost!

Bruno