Važnost senzibiliziranja mladih o položaju žrtava u RH

Jako malo se priča o položaju žrtava u Hrvatskoj. U medijima uglavnom slušamo o žrtvama Domovinskog rata i žrtvama težih kaznenih djela. No, zapravo te informacije čujemo i vidimo usput. Osvijestimo ih na tih par minuta te odmah nakon toga život od nas traži da se posvetimo ”važnijim stvarima”. Zapravo, ne možemo zamisliti kako je to biti žrtva. I ne bismo trebali. Možda upravo zbog toga nedostaje veća senzibilizacija prema žrtvama u Hrvatskoj. Često čujemo kako je žrtva ta koja je kriva, da se trebala više potruditi, spriječiti to što joj se dogodilo ili jednostavno više paziti. To naravno nikada nije istina.
U jednom istraživanju pročitala sam kako naše izražavanje jako puno ovisi o tome hoće li se kriviti žrtvu ili počinitelja. Naime, prema tom malenom istraživanju baziranje na počinitelja nosi  veću vjerojatnost da će se žrtva smatrati žrtvom, a počinitelj  krivcem. Rezultati su me iznenadili te sam smatrala kako pričanje o žrtvama zapravo vodi do empatije i razumijevanja.
Kroz edukaciju u NPC-u uvidjela sam koliko je cijeli sustav usmjeren na počinitelja. Državi je uvijek cilj uhvatiti krivca i tako zaštiti ostatak građana. Žrtva uvijek nekako ostane zaboravljena.  Zato me je toliko oduševilo kada sam vidjela dug popis udruga koje su tu za žrtve, popis udruga koje svoje vrijeme usmjeravaju na one zaboravljene od strane sustava. Sve pravne zavrzlame te psihofizičke posljedice koje žrtvama ostaju na teret lakše je podijeliti s ljudima koji su spremni pomoći i saslušati.
Upravo zbog toga važno je osvijestiti ne samo mlade, već i sve ostale dobne skupine o položaju žrtava u RH. Postoje brojne udruge s različitim spektrima rada, brojnim edukacijama i profesionalcima koji  su voljni prenijeti svoja znanja i vještine novim generacijama.
Volontiranje je veliko iskustvo koje nosi veliku prednost u budućnosti. Volontiranje je isto tako i ogromna prilika za pomoć drugima. Ranjive skupine, u koje spadaju i žrtve kaznenih djela, često ne mogu same protiv nepravde i zatrpanog sustava. Uvidjela sam da biti tu za nekoga, čak i kada ne možeš nikako pomoći jer su sve opcije iscrpljene,  toj osobi znači više nego što mi možemo zamisliti.
Proces osvještavanja mladih i poticanja na bavljenje ovom tematikom trebao bi jedan od prioriteta. Naime, žrtve kaznenih djela u niti jednom slučaju nisu kriva za počinjeno djelo. Potpuna eliminacija predbacivanja žrtvi vodila bi razumijevanju šire slike. Naime, žrtva može postati svatko. Položaj žrtve nitko ne želi niti bi svojevoljno odabrao. Taj je položaj nametnut. Kroz volontiranje pomagalo bi se  osobama koje trebaju potpunu zaštitu i razumijevanje. Volonteri bi stekli novi pogled na situaciju, a žrtve pomoć koja im je potrebna.
Mladi su snaga ovoga svijeta, a volontiranje i pomoć ranjivim skupinama može postati oruđe u izgradnji pravednijeg svijeta u kojemu nitko nije izgubljen među papirima.

Helena

INTERSPOLNOST

Interspolnost. Interspolna osoba. Zvuči poznato, no zapravo vjerujem da većina ne razumije pojam ili da nije sigurna u njegovo značenje. Predstavljaju veliku nepoznanicu. Interspolna osoba. Kako ju definitirati? Muški i ženski spol to je lako, uči se u školi, opće su poznate informacije.

Interspolna osoba je osoba čije biološke karakteristike ne udovoljavaju medicinskim karakteristikama koje su tipične za određeni spol. Ustaljeno je vjerovanje kako postoje samo dva spola, muški i ženski  te da osobe koje imaju obilježja određenog spola pripadaju jednoj od tih grupacija. Kod interspolnih osoba situacija je sljedeća: postojalo je uvriježeno mišljenje da su oni negdje između ta dva spola te da o nekim drugim stvarima ovisi da li će interspolna osoba prevagnuti na ženski ili muški spol. Ispovijesti interspolnih osoba te događanja koja su se dogodila nekima od njih su zaista iznenađujuća. Kako bi vam najbolje približila događanja priložit ću primjer koji je jako poznat, slučaj Davida Reimera. David i njegov brat su blizanci. Rođeni su kao osobe muškog spola, no prilikom nezgode koju je  David doživio dok je bio mali ozlijedio je  spolni organ te na preporuku liječnika roditelji su odlučili da operacijom učine da David postane curica te da ga i tako odgajaju. Roditelji su to učinili iako je rođen kao dječak. Oko 11, 12 godine života kada zbog nadolazećeg puberteta i prirodnog nedostatka hormona David je morao početi primati injekcije kako bi se razvijao. David se osjećao nelagodno i uvijek je želio ostvariti sebe  i živjeti poput svog brata, kao muški spol, a ne kao ženski spol u kojeg su ga operacijom ”pretvorili”.  Primjer interspolne osoba je i kada se rodi curica koja  odgovara kriterijima za ženski spol, no ima neke muške organe unutar sebe ili se rodi primjerice bez vagine. Kod rođenja interspolnih osoba uvriježeno je mišljenje liječnika da osoba s ”dodatnim” karakteristikama mora ukloniti te karakteristike  operacijom ili medicinskim postupcima te učiniti da prevagne na muški ili ženski spol. Danas dolazi do promjena te se osvještavanjem ljudi i roditelja tijekom rođenja interspolnih osoba ne provode uvijek operacije ili drugi zahvati te interspolne osobe bez ikakvih poteškoća nastavljaju normalno život.

Koliko ima interspolnih osoba teško je saznati jer se zapravo medicinski stavljaju pod neke druge nazive/dijagnoze. Interspolne osobe se susreću sa raznim problemima. Prvi je kod rođenja kada zapravo svijest roditelja određuje da li će dijete biti interspolna osoba ili će učiniti da bude bliža muškom ili ženskom spolom. Određeni broj interspolnih osoba nikada ne sazna za zahvate koji su učinjeni jer se to prikriva lažima od bliskih osoba u obitelji zbog tzv. ”nesavršenosti rođenog djeteta” Neke osobe to saznaju slučajno, neke ulaskom u pubertet kada zbog prirodnog nedostatka hormona ih moraju početi primati.

Mislite da je interspolna osoba osoba novog, modernog doba? Varate se. Zapisi o interspolnim osobama odnosno o više vrsta spola datiraju još iz perioda 16 st. kada se u judaizmu spominju uz muški i ženski spol, Ay’lonit, Tumtum, Androgynos, Saris.  Prva operacija za promjenu spola kod tek rođene djece datira još iz 1849. godine.

Interspolnost je danas još uvijek tabu tema, no radi se na informiranju javnosti. Postoje kampanje i aktivisti koji svojim djelovanjem  kao primjerice model Hanne Gaby Odiele upravo to i čine. https://www.youtube.com/watch?v=H_5BFmwNk-s

 

Mateja

Sjednica Odbora za ravnopravnost spolova 7.3.2017.

Povodom Međunarodnog dana žena održana je sjednica Odbora za ravnopravnost spolova u organizaciji Ženske mreže Hrvatske, Centra za žene žrtve rata –  Rosa, Autonomne ženske kuće i Odbora za ravnopravnost spolova.  Tema sjednice je, još jednom, bila „Važnost ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“.  Sjednici su prisustvovale članice i članovi Odbora, druge zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora, predstavnice i predstavnici nadležnih državnih institucija i organizacija civilnog društva.

Kao prva uvodničarka, raspravu je započela gospođa Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama, članica radne skupine koja je sastavila Konvenciju (dalje: Istanbulska konvencija). Ukratko je upoznala sve prisutne s procesom donošenja Konvencije i njenoj važnosti  te nužnosti ratifikacije. Navela je koja su sve prava Konvencijom osigurana i koje su prednosti. Predviđa se bolja povezanost i usklađenost državnih tijela (policije i DORH-a) u kaznenom postupku, uređuje se pitanje financiranja skloništa za žene žrtve nasilja, propisuje se potreba otvaranja besplatne telefonske linije 24/7 za žrtve nasilja. Prema Istanbulskoj konvenciji nasilje nad ženama je definirano kao jedan od oblika diskriminacije nad ženama i kao takvo predstavlja kršenje ljudskih prava. Za kraj, gđa. Šimonović je ukazala na potrebu osnivanja Femicid Watcha u svim državama članicama Ujedinjenih naroda, s ciljem stvaranja komparativne slike rezultata provedbe Istanbulske konvencije. Uvodno izlaganje je nastavila  Nada Murganić, Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, izaslanica predsjednika Vlade Republike Hrvatske, najavila je donošenje Nacionalne strategije o zaštiti od nasilja u obitelji 2017-2022, koja je trenutno u postupku javnog savjetovanja. Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb prisutne je upozorila na lošu implementaciju pozitivnih propisa  te da čak 90% nasilja u obitelji bude procesuirano kao prekršaj, gdje se žrtva izjednačuje sa počiniteljem. Vrlo su česti slučajevi dvostrukog uhićivanja, kazne su premale te je zaključila da su u hrvatskom zakonodavstvu žene zaštićene slabije od životinja. Osvrnula se na još uvijek aktualno ubojstvo Kristine Krupljan te je pozvala na ispitivanje odgovornosti državnih službenika i tijela u ovom slučaju. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić upozorila je na čestu praksu izjednačavanja počinitelja i žrtve od strane nadležnih tijela koje rezultira dvostrukim uhićivanjem. Ukazala je na izrazito negativnu praksu korištenja maloljetne djece kao vrste „ucjene“ radi odustajanja od postupka. Upravo bi u tim slučajevima bio vidljiv napredak koji bi se ostvario ratifikacijom Istanbulske konvencije, jer će omogućiti nadležnim državnim tijelima da nastave progon, iako je žrtva odustala. Pojavljuju se problemi višestrukog uzimanja iskaza, osobito kod žrtava silovanja, nedostatak upotrebe video-linka iako je to pravo već zajamčeno aktualnim Zakonom o kaznenom postupku. Sve uvodničarke su pozvale nadležne u Republici Hrvatskoj da ratificiraju Konvenciju o  sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Nakon završenih uvodnih riječi, rasprava je bila otvorena za pitanja i komentare svih prisutnih što je i uslijedilo. Nakon kraćih konstruktivnih komentara, rasprava se pretvorila u puko prepucavanje suprotstavljenih strana glede definicija spola i roda te nametanju „rodne ideologije hrvatskom narodu“ u čemu protivnici Istanbulske konvencije (predstavnici organizacija U ime obitelji, Vigilare, 40 dana za život i njihovi istomišljenici) vide jedini i najvažniji razlog zbog kojeg ne trebamo ratificirati Istanbulsku konvenciju. Osim toga, nije se došlo ni do konsenzusa oko toga tko je mogao/ trebao ratificirati Istanbulsku konvenciju i tko će to prvi učiniti.

Činjenica je da Istanbulska konvencija još uvijek nije ratificirana!

Činjenica je da je Istanbulska konvencija već četvrti put bila tema sjednice istog Odbora za ravnopravnost spolova, nisu se maknuli s početne točke.

Činjenica je da je 2016. godine 18 žena, žrtava obiteljskog nasilja ubijeno od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera!

Činjenica je da je od ukupnog broja ubijenih u 2016. godini čak 66% žena.

Činjenica je da se čak 90% nasilja u obitelji procesuira kao prekršaj!

Činjenica je da potreba za ratifikacijom Istanbulske konvencije itekako postoji, jer u 2017. godini nema mjesta diskriminaciji.

Protivnici Konvencije osuđuju bilo kakvo nasilje nad ženom, ali smatraju da u nacionalnom zakonodavstvu postoji dovoljno instrumenata da zaštite žrtvu i protive se ratificiranju dokumenta koji je Republika Hrvatska već potpisala zbog tzv. nametanja rodne ideologije s kojom se oni ne slažu i smatraju da  prije ratificiranja treba mijenjati Ustav.

Ovo nije ništa drugo nego jeftini populistički trik, jer ako otvorite stranice Hrvatskog sabora i službeni prijevod Ustava na engleski jezik, ondje ćete već godinama naći riječ GENDER, što nije u skladu s tumačenjem predstavnika organizacija U ime obitelji i Vigilare.

U Istanbulskoj konvenciji je nasilje nad ženama prepoznato kao oblik diskriminacije nad ženama što predstavlja kršenje ljudskih prava. Odabran je holistički pristup koji pretpostavlja bolju povezanost institucija uključenih u  sam postupak (policija i DORH), uređuje se pitanje financiranja skloništa i mjere opreza te se nalaže otvaranje telefonske linije za žrtve nasilja koja bi radila 24 sata na dan 7 dana u tjednu i dopušta nadležnim tijelima da nastave progon iako je žrtva odustala od njega, zbog straha, srama ili nekog trećeg razloga, uređuje se i područje ženskih reproduktivnih prava.

Sva ova prava su već odavno trebala biti dio naše pravne stečevine.

Ostaje nam nada da će trenutni premijer održati svoje obećanje dano prije par dana te da će do kraja godine ratificirati Konvenciju  Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da nećemo i sljedeće godine na Međunarodni dan žena ponovno sudjelovati na istoj sjednici, s istom temom, s istim argumentima.

Maja

8. mart

U većini zemalja plaća žene koja obavlja isti posao kao muškarac je 40% manja!
Žene čine samo 20% raznih nacionalnih zakonodavnih institucija!
Otprilike 150 milijuna ljudi imalo bi dovoljno hrane da žene imaju jednak pristup poljoprivredi i alatima kao muškarci!
Dvije trećine nepismenih ljudi u svijetu su žene kojima je uskraćeno pravo ravnopravne edukacije!
Većina od 1.3 milijardi apsolutno siromašnih ljudi su žene!
Žene su najčešće žrtve nasilja!

Ove činjenice zvuče kao nešto pročitano iz starih, prašnjavih knjiga. Zasigurno se naše društvo, koje toliko propagira toleranciju i jednakost, pobrinulo da se ovakve nepravde hitro isprave. Nažalost, ovo je naša sadašnjost i realnost s kojom se milijuni žena suočavaju svaki dan.

Svjetski ekonomski forum predviđa da će nesrazmjer među spolovima završiti tek 2186. godine. Život u društvu koje predviđa još 200 godina neravnopravnost je strašna pomisao. Postavlja nam se pitanje da je neka druga skupina ugrožena, i da joj se predviđa još 200 godina neravnopravnosti što bi mi napravili. Da smo mi dio te skupine, htjeli bi da se neko zauzima za nas i naša prava. Tolerancija i ravnopravnost nisu prazne riječi koje se sjete određene skupine ljudi na određene datume, tolerancija i ravnopravnost su osnovna ljudska prava koje zaslužuje svako ljudsko biće.

Na međunarodni dan žena, koji se obilježava diljem svijeta 8. ožujka, iznova privlačimo pažnju na borbu za jednakost. Žene i muškarci diljem svijeta zanemaruju svoje nacionalne i religijske razlike i ujedinjuju se pod jednom stvari: željom za ravnopravnošću. Diljem svijeta organiziraju se prosvjedi, predavanja, marševi i edukacije kojima je za cilj dići svijest o tome kako je ravnopravnost još uvijek težnja mnogih.

Prošlo je 100 godina od prvog obilježavanja ovog datuma, i dok se mnogo toga promijenilo, na mnogim stvarima još trebamo poraditi. Tema kampanje ove godine je „Be Bold For Change“. Na engleskom jeziku, ovaj slogan jednak je i za muškarce i za žene. Upravo to nas podsjeća kako je ovo borba svih nas, cijelog društva, a ne samo žena. Tako da bez obzira govorimo li da smo „hrabri za promjenu“ ili „hrabra za promjenu“, važno je da se promjena mora dogoditi, a bez sudjelovanja svih nas, za još 100 godina ćemo nažalost ponavljati iste parole i tužne činjenice. Spriječimo da se to dogodi, poduzmimo nešto i dignimo glas za ravnopravnost!

Bruno