Sjednica Odbora za ravnopravnost spolova 7.3.2017.

Povodom Međunarodnog dana žena održana je sjednica Odbora za ravnopravnost spolova u organizaciji Ženske mreže Hrvatske, Centra za žene žrtve rata –  Rosa, Autonomne ženske kuće i Odbora za ravnopravnost spolova.  Tema sjednice je, još jednom, bila „Važnost ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“.  Sjednici su prisustvovale članice i članovi Odbora, druge zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora, predstavnice i predstavnici nadležnih državnih institucija i organizacija civilnog društva.

Kao prva uvodničarka, raspravu je započela gospođa Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama, članica radne skupine koja je sastavila Konvenciju (dalje: Istanbulska konvencija). Ukratko je upoznala sve prisutne s procesom donošenja Konvencije i njenoj važnosti  te nužnosti ratifikacije. Navela je koja su sve prava Konvencijom osigurana i koje su prednosti. Predviđa se bolja povezanost i usklađenost državnih tijela (policije i DORH-a) u kaznenom postupku, uređuje se pitanje financiranja skloništa za žene žrtve nasilja, propisuje se potreba otvaranja besplatne telefonske linije 24/7 za žrtve nasilja. Prema Istanbulskoj konvenciji nasilje nad ženama je definirano kao jedan od oblika diskriminacije nad ženama i kao takvo predstavlja kršenje ljudskih prava. Za kraj, gđa. Šimonović je ukazala na potrebu osnivanja Femicid Watcha u svim državama članicama Ujedinjenih naroda, s ciljem stvaranja komparativne slike rezultata provedbe Istanbulske konvencije. Uvodno izlaganje je nastavila  Nada Murganić, Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, izaslanica predsjednika Vlade Republike Hrvatske, najavila je donošenje Nacionalne strategije o zaštiti od nasilja u obitelji 2017-2022, koja je trenutno u postupku javnog savjetovanja. Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb prisutne je upozorila na lošu implementaciju pozitivnih propisa  te da čak 90% nasilja u obitelji bude procesuirano kao prekršaj, gdje se žrtva izjednačuje sa počiniteljem. Vrlo su česti slučajevi dvostrukog uhićivanja, kazne su premale te je zaključila da su u hrvatskom zakonodavstvu žene zaštićene slabije od životinja. Osvrnula se na još uvijek aktualno ubojstvo Kristine Krupljan te je pozvala na ispitivanje odgovornosti državnih službenika i tijela u ovom slučaju. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić upozorila je na čestu praksu izjednačavanja počinitelja i žrtve od strane nadležnih tijela koje rezultira dvostrukim uhićivanjem. Ukazala je na izrazito negativnu praksu korištenja maloljetne djece kao vrste „ucjene“ radi odustajanja od postupka. Upravo bi u tim slučajevima bio vidljiv napredak koji bi se ostvario ratifikacijom Istanbulske konvencije, jer će omogućiti nadležnim državnim tijelima da nastave progon, iako je žrtva odustala. Pojavljuju se problemi višestrukog uzimanja iskaza, osobito kod žrtava silovanja, nedostatak upotrebe video-linka iako je to pravo već zajamčeno aktualnim Zakonom o kaznenom postupku. Sve uvodničarke su pozvale nadležne u Republici Hrvatskoj da ratificiraju Konvenciju o  sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Nakon završenih uvodnih riječi, rasprava je bila otvorena za pitanja i komentare svih prisutnih što je i uslijedilo. Nakon kraćih konstruktivnih komentara, rasprava se pretvorila u puko prepucavanje suprotstavljenih strana glede definicija spola i roda te nametanju „rodne ideologije hrvatskom narodu“ u čemu protivnici Istanbulske konvencije (predstavnici organizacija U ime obitelji, Vigilare, 40 dana za život i njihovi istomišljenici) vide jedini i najvažniji razlog zbog kojeg ne trebamo ratificirati Istanbulsku konvenciju. Osim toga, nije se došlo ni do konsenzusa oko toga tko je mogao/ trebao ratificirati Istanbulsku konvenciju i tko će to prvi učiniti.

Činjenica je da Istanbulska konvencija još uvijek nije ratificirana!

Činjenica je da je Istanbulska konvencija već četvrti put bila tema sjednice istog Odbora za ravnopravnost spolova, nisu se maknuli s početne točke.

Činjenica je da je 2016. godine 18 žena, žrtava obiteljskog nasilja ubijeno od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera!

Činjenica je da je od ukupnog broja ubijenih u 2016. godini čak 66% žena.

Činjenica je da se čak 90% nasilja u obitelji procesuira kao prekršaj!

Činjenica je da potreba za ratifikacijom Istanbulske konvencije itekako postoji, jer u 2017. godini nema mjesta diskriminaciji.

Protivnici Konvencije osuđuju bilo kakvo nasilje nad ženom, ali smatraju da u nacionalnom zakonodavstvu postoji dovoljno instrumenata da zaštite žrtvu i protive se ratificiranju dokumenta koji je Republika Hrvatska već potpisala zbog tzv. nametanja rodne ideologije s kojom se oni ne slažu i smatraju da  prije ratificiranja treba mijenjati Ustav.

Ovo nije ništa drugo nego jeftini populistički trik, jer ako otvorite stranice Hrvatskog sabora i službeni prijevod Ustava na engleski jezik, ondje ćete već godinama naći riječ GENDER, što nije u skladu s tumačenjem predstavnika organizacija U ime obitelji i Vigilare.

U Istanbulskoj konvenciji je nasilje nad ženama prepoznato kao oblik diskriminacije nad ženama što predstavlja kršenje ljudskih prava. Odabran je holistički pristup koji pretpostavlja bolju povezanost institucija uključenih u  sam postupak (policija i DORH), uređuje se pitanje financiranja skloništa i mjere opreza te se nalaže otvaranje telefonske linije za žrtve nasilja koja bi radila 24 sata na dan 7 dana u tjednu i dopušta nadležnim tijelima da nastave progon iako je žrtva odustala od njega, zbog straha, srama ili nekog trećeg razloga, uređuje se i područje ženskih reproduktivnih prava.

Sva ova prava su već odavno trebala biti dio naše pravne stečevine.

Ostaje nam nada da će trenutni premijer održati svoje obećanje dano prije par dana te da će do kraja godine ratificirati Konvenciju  Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da nećemo i sljedeće godine na Međunarodni dan žena ponovno sudjelovati na istoj sjednici, s istom temom, s istim argumentima.

Maja

8. mart

U većini zemalja plaća žene koja obavlja isti posao kao muškarac je 40% manja!
Žene čine samo 20% raznih nacionalnih zakonodavnih institucija!
Otprilike 150 milijuna ljudi imalo bi dovoljno hrane da žene imaju jednak pristup poljoprivredi i alatima kao muškarci!
Dvije trećine nepismenih ljudi u svijetu su žene kojima je uskraćeno pravo ravnopravne edukacije!
Većina od 1.3 milijardi apsolutno siromašnih ljudi su žene!
Žene su najčešće žrtve nasilja!

Ove činjenice zvuče kao nešto pročitano iz starih, prašnjavih knjiga. Zasigurno se naše društvo, koje toliko propagira toleranciju i jednakost, pobrinulo da se ovakve nepravde hitro isprave. Nažalost, ovo je naša sadašnjost i realnost s kojom se milijuni žena suočavaju svaki dan.

Svjetski ekonomski forum predviđa da će nesrazmjer među spolovima završiti tek 2186. godine. Život u društvu koje predviđa još 200 godina neravnopravnost je strašna pomisao. Postavlja nam se pitanje da je neka druga skupina ugrožena, i da joj se predviđa još 200 godina neravnopravnosti što bi mi napravili. Da smo mi dio te skupine, htjeli bi da se neko zauzima za nas i naša prava. Tolerancija i ravnopravnost nisu prazne riječi koje se sjete određene skupine ljudi na određene datume, tolerancija i ravnopravnost su osnovna ljudska prava koje zaslužuje svako ljudsko biće.

Na međunarodni dan žena, koji se obilježava diljem svijeta 8. ožujka, iznova privlačimo pažnju na borbu za jednakost. Žene i muškarci diljem svijeta zanemaruju svoje nacionalne i religijske razlike i ujedinjuju se pod jednom stvari: željom za ravnopravnošću. Diljem svijeta organiziraju se prosvjedi, predavanja, marševi i edukacije kojima je za cilj dići svijest o tome kako je ravnopravnost još uvijek težnja mnogih.

Prošlo je 100 godina od prvog obilježavanja ovog datuma, i dok se mnogo toga promijenilo, na mnogim stvarima još trebamo poraditi. Tema kampanje ove godine je „Be Bold For Change“. Na engleskom jeziku, ovaj slogan jednak je i za muškarce i za žene. Upravo to nas podsjeća kako je ovo borba svih nas, cijelog društva, a ne samo žena. Tako da bez obzira govorimo li da smo „hrabri za promjenu“ ili „hrabra za promjenu“, važno je da se promjena mora dogoditi, a bez sudjelovanja svih nas, za još 100 godina ćemo nažalost ponavljati iste parole i tužne činjenice. Spriječimo da se to dogodi, poduzmimo nešto i dignimo glas za ravnopravnost!

Bruno