Perspektiva volontera

activity-3543821_1280Što je volontiranje?


Volontiranje je neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti zajednice ili cijelog društva. Kroz sudjelovanje u volonterskim aktivnostima, koje doprinose poboljšanju života u zajednici, ljudi stvaraju osjećaj odgovornosti za zajednicu i osvješćuju čitav niz vrijednosti, poput tolerancije, solidarnosti, zajedništvo, ravnopravnost rodova/spolova, vrijednosti nenasilne komunikacije, zaštite okoliša te osobnoga i društvenoga razvoja. Svake se godine sve više pojedinaca odlučuje na volonterske aktivnosti. Volonteri su važan dio strukture civilnog društva, koje je ključni čimbenik društvenih promjena. Budući da je volontiranje jedna od ključnih odrednica razvijenog civilnoga društva, mlade je potrebno od najranije dobi poticati na volonterski rad.

Volontiranje je jedan od najsnažnijih elemenata koji doprinose razvoju i formiranju altruizma kao svjetonazora. Osim toga, volonterski rad nije koristan samo onome kome se tim radom pomaže, već i samom volonteru. Brojna istraživanja pokazuju da altruistične aktivnosti poboljšavaju životno zadovoljstvo i sreću, odnosno da su povezane s različitim pozitivnim ishodima u području psihološke dobrobiti i zdravlja.

Zašto volontirati?


Pitanje koje se najčešće postavlja jest što pojedince motivira da započnu, ali i ustraju u volontiranju. Uzmimo u obzir da se radi o neplaćenom radu i „prepuštanju“ slobodnog vremena radi tuđe dobrobiti. Dakako, motivi volontiranja mogu biti različiti –  neki su više intrinzični, a neki ekstrinzični. Pojedinci čiji su motivi intrinzični uživaju u pomaganju drugima, što povećava i njihovo vlastito zadovoljstvo. Nadalje, razlog volontiranja može biti i učenje te praktična primjena vještina i sposobnosti, što posljedično može dovesti do povećanja samopoštovanja i samopouzdanja, odnosno boljeg prihvaćanja sebe. Međutim, pojedincima motiviranima ekstrinzičnim razlozima osjećaj zadovoljstva je sekundaran te oni volontiranje vide kao razvijanje društvene mreže i ulaganje u ljudski kapital. To su, dakle, pojedinci koji volontiraju kako bi povećali mogućnost za zapošljavanje, odnosno stekli radno iskustvo i upoznali važne ljude. Međutim, uzevši u obzir razlike u motivima volontiranja, važno je napomenuti da su svi oni valjani i dovode do pozitivnih ishoda. Dakako, veća je vjerojatnost da će duže volontirati pojedinci koji su prvenstveno intrinzično motivirani, odnosno usmjereni na druge iz altruističnih razloga.

HRVATSKA vs. VOLONTIRANJE


Istraživanja su pokazala da su u Hrvatskoj upravo studenti oni koji najviše volontiraju, dakle dvostruko više od hrvatskog prosjeka, no Hrvatska još uvijek ima nizak udio studenata koji volontiraju u odnosu na svijet. S obzirom na činjenicu da je volontiranje ne samo pokazatelj stanja društva, već i njegovog budućeg razvoja, od iznimne je važnosti promicanje volontiranja, kako među mladima, tako i općenito u društvu.

42903824_1978440585570595_346661086931451904_n

VOLONTIRANJE ZA MENE


No, što volontiranje znači za mene? Tijekom fakulteta imala sam priliku volontirati na različitim mjestima, no u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja zadržala sam se najduže; volontiram već gotovo pune tri godine. Smatram da je osjećaj koji se javlja nakon pružanja bilo koje vrste pomoći pozivatelju svakako neprocjenjiv. Osim što volontiranjem u NPC-u pomažemo pojedincima kojima je potrebna pomoć, istovremeno učimo puno korisnih informacija. Posebno bih istaknula mogućnost integracije različitih informacija iz prava, psihologije i socijalnog rada, što je studentima tih područja od neupitne važnosti. Iz toga svakako slijedi i primjena tih znanja tijekom samog volontiranja;  teoriju istovremeno primjenjujemo u praksi.

 

Karla

MOBBING – “PAKAO” NA RADNOM MJESTU

nik-macmillan-YXemfQiPR_E-unsplash

Tijekom radnog staža, veliki broj zaposlenih imao je priliku naći se u ulozi žrtve mobbinga. Riječ je o djelovanju pojedinca ili skupine osoba, kojim se na radnom mjestu sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, dostojanstva i integriteta pa sve do eliminacije s radnog mjesta. Naći se u takvoj situaciji za žrtvu predstavlja velik problem s kojim se nije lako nositi. Unatoč zakonskim odredbama i pravnim mogućnostima koje zaposlenike štite od takvog zlostavljanja, mnoge žrtve ne upuštaju se u borbu za svoja prava – neke iz neznanja, a neke zbog straha od mogućeg gubitka radnog mjesta.


Ponašanje tipično za mobbing

            Važno je napomenuti da nije svako neprijateljski nastrojeno ponašanje prema suradniku mobbing. Naime, zlostavljanje na radnom mjestu smatra se mobbingom tek ukoliko je učestalo i dugotrajno  – tijekom najmanje šest mjeseci.

            Neka od tipičnih ponašanja koja ukazuju na mobbing su primjerice zlonamjerno širenje glasina, ogovaranja ili neistinitih podataka, zbijanje uvredljivih šala, isključivanje ili društveno izoliranje osobe, zastrašivanje, podcjenjivanje ili namjerno omalovažavanje onoga što osoba radi, postavljanje rokova koje nije moguće ostvariti, dodjeljivanje posla i obaveza koje jedna osoba nije u stanju obaviti (kako bi se stvorio dodatni pritisak i osjećaj nesposobnosti), nedodijeljivanje posla kako bi se osoba osjećala beskorisno, vikanje ili upotreba prostih riječi, stalno i uporno kritiziranje, sprječavanje napredovanja, stručnog usavršavanja, odlaska na odmor i slično.

boss-2179948_1920.jpg


Zakonski okvir

            Da je zaposlenike potrebno zaštiti od mobbinga prepoznato je i u zakonu. Tako primjerice Zakon o radu u 7. članku navodi kako je “poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima”.

            Nadalje, članak 134. istog zakona jasno navodi na koji način treba štititi dostojanstvo radnika. Tako primjerice poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je imenovati osobu koja je, osim njega, ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika. U slučaju pritužbe zaposlenika, oni su dužni, najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako se utvrdi da ono postoji. Ako poslodavac u roku ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom. Za vrijeme takvog prekida rada, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio. Međutim, valja naglasiti da  poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika.

            Kazneni zakon također se u 133. članku dotiče zlostavljanja na radu. On predviđa i kaznu zatvora do dvije godine za onoga “tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje”.

 


Posljedice mobbinga

            Brige koje nas muče na poslu, često “nosimo” sa sobom i van radnog vremena. Zlostavljanje na radnom mjestu svakako za žrtvu predstavlja veliko opterećenje i izvor je stresa. Javljaju se posljedice poput bijesa, nervoze, osjećaja nezadovoljstva i/ili bespomoćnosti, osjetljivosti i gubitka samopouzdanja. Mogući su i tjelesni simptomi, poput gubitka apetita i nesanice, glavobolje, nervoze koja se javlja pri odlasku na posao i sl. Dugoročno posljedice mogu ostaviti velik trag, stoga može biti korisno potražiti i stručnu pomoć, kako bi se lakše nosili sa situacijom. Upravo zato danas već postoje i specijalizirane udruge, koje žrtvama mobbinga pomažu kroz psihološku pomoć, ali i kroz pravno informiranje. Tako je i Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja jedno od mjesta gdje žrtve mobbinga mogu dobiti potrebne informacije. Pozivom na broj 116 006 saznati ćete sve o svojim prvima i mogućnostima te daljnje upute kome se mogu obratiti kako bi se zaštitili od zlostavljanja na radnom mjestu jer upoznavanje s mogućim rješenjima prvi je korak u borbi za svoja prava.

 

Hrvoje

 

 

Intervju: Dom Duga Zagreb

Dom Duga
 http://www.duga-zagreb.hr/

 

U svakodnevnom radu na liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja susrećemo se sa žrtvama obiteljskog nasilja koje informiramo o postojanju i mogućnosti smještaja u sigurne kuće. Upravo zbog navedenog, obratili smo se Domu Duga Zagreb te proveli intervju s djelatnicama kako bismo saznali više o njihovom radu te izazovima s kojima se susreću.

Intervju su se odazvale psihologinja Silvia V. i socijalna radnica Estera B. te im se zahvaljujemo na tome.

Renee: Kontaktira vas žrtva obiteljskog nasilja usred noći. Što radite, koji se koraci poduzimaju?

Estera: Mi zaprimamo zahtjev za smještaj isključivo od strane policije ili Centra za socijalnu skrb, tako da nas žrtve, u principu, nikad ne zovu direktno usred noći, nego nas kontaktira Centar za socijalnu skrb ili policija. Mi smo dostupni od 0-24, na tzv. dežurnom mobitelu, koji je dostupan svim policijskim postajama i CZSS u Hrvatskoj. Ako osoba traži smještaj, policija ili CZSS nas kontaktiraju i taj dio se dogovara, ovisno o tome da li imamo smještajnog kapaciteta u tom trenutku. Procedura nije pretjerano komplicirana, žrtva prijavi djelo policiji, te se paralelno s nama dogovara smještaj, i  žrtva se prima u kuću.

Renee: Koji su izazovi u radu sa žrtvama i djecom po smještaju u sklonište?

Silvia: Meni osobno je izazov to što smo tamo s njima svaki dan i jako smo vezani za korisnice koje su tamo dulje vrijeme. Teško se emocionalno odvojiti i povući crtu, i nama i njima. No, najveći su mi problem situacije kada žrtve žele napustiti nasilnika, a nemaju financijskih sredstava za samostalan život, čak ni ako su zaposlene. Neke korisnice imaju djecu, rade za plaću od tri tisuće kuna, ne primaju alimentaciju, a socijalne pomoći nisu dovoljne. To neke od njih dovodi u pat poziciju u kojoj mogu birati hoće li se vratiti nasilniku ili će biti beskućnici.

Estera: Osim navedenog, meni smeta što je sustav takav kakav jest, ‘’aljkav’’  te ovisi o ljudskom faktoru: hoće li određena osoba taj dan biti raspoložena da zaista odradi dobro svoj posao, da li je educirana, hoće li uzeti izjavu, hoće li dužnosnika biti briga uopće za to što se desilo ili će jednostavno staviti to pod neki prekršaj  pa onda mi moramo poduzimati svašta da osoba dobije sve na što ima pravo. Taj ljudski faktor je izuzetno ključan.

Renee: Što biste istaknule kao prednost Doma Duga  naspram drugih institucija?

Estera: Mislim da je velika prednost to što smo mi gradska ustanova, što smo financirani od strane grada Zagreba i zaista imamo odlične uvjete smještaja. Jako smo veliki i dobro smo opremljeni.  Sve žene, tj. sve obitelji imaju svoje apartmane, garsonijere u kojima borave. Obitelji imaju privatnost i prostor za sebe. Imamo dosta resursa u smislu da ih zaista možemo povezati na različite načine i zaista izmišljamo čudesa kojima im možemo pomoći. Po meni, a to mogu i potvrditi žene, one koji su bile kod nas i otišle negdje drugdje, mi smo zaista kao hotel od 5 zvjezdica.

Silvia: Sada smo baš uz pomoć donacija opremili dvoranu za vježbanje.

Estera: Imamo školski pribor za djecu te je kod nas sve besplatno: smještaj, hrana, higijenske potrepštine.

Renee: Koji su izazovi i iskustva rada s policijom, državnim odvjetništvom i sudom?

Estera: Opet ponavljam, u pravilu je ta suradnja ok, ali uvijek se naleti na jednog ‘’bisera’’ koji upropasti cijeli dojam. Baš nedavno smo imali jedno neugodno iskustvo sa policijom pa taj dio ostane gorak. S policijom imamo najveću suradnju, s njima smo najviše u kontaktu iz različitih razloga i to funkcionira. Posebno iz odjela za žrtve i suradnja je bazično ok. Kažem, uvijek ima neki pojedinac koji naruši sliku. Što se tiče državnog odvjetništva, s njima isto surađujemo ok, no teže je do njih doći.

Estera: Da, teže je doći do informacija. Iako, imamo primjera gdje su jako susretljivi, izuzetno se brinu za naše žrtve, zovu nas, pišu nam, sve što nam treba. Uglavnom, uspijemo doći do njih i dobiti informaciju koja nam treba. Suci su jedna enigma, jedan entitet za sebe. Do njih je nemoguće doći, čast iznimkama, ali u pravilu je razumijevanje na minimalnoj razini, ako uopće uspijemo doći od njih.

Silvia: Zna nam se često dogoditi da nam dođe žrtva nasilja koja je imala izrečenu mjeru zabrane približavanja koja se ukine u trenutku ulaska žrtve u sigurnu kuću jer je one kao sigurne sada, a ta žrtva treba naći posao, treba se kretati po vani…

Estera: I suci često znaju ignorirati preporuke policije što je po meni dosta velik problem jer policajac je taj koji je zaprimio prijavu, čuo tu osobu. Policija čak i daje ok prijedloge s obzirom na situaciju.

Da li ostvarujete kontakt sa žrtvama nakon što napuste sklonište?

Silvia: Do sada ne sustavno, ali s nekima da. Nedavno smo počeli putem našeg savjetovališta sustavno kontaktirati korisnice nakon prekida smještaja kako bi provjerili jesu li sigurne i treba li im neka dodatna pomoć. Dobijemo češće povratnu informaciju od Centra za socijalnu skrb.

Estera: Žrtve znaju nazvati, pitati, ako im treba pomoć. Mi im zaista ostavljamo otvorena vrata da nam se uvijek mogu javiti. Ipak smo mi najbolje upoznati s njihovom situacijom. Oni koji nam se jave, u pravilu samo imaju pozitivne priče kojih se onda držimo.

Renee: Kroz dosadašnji rad, što biste primijetili kao nešto najpotrebnije u podršci koju pružate?

Silvia: Kada netko dođe na smještaj kao žrtva obiteljskog nasilja jako mu je važna sigurnost i osjećaj da može spavati bez straha. Korisnicama puno znači i naša stručna podrška, razgovori. Naravno, kada se nekome bliži dan kad bi trebao početi razmišljati o odlasku, onda je financijski dio presudan.

Estera: Najvažnija  je zapravo egzistencijalna sigurnost. Uz svu podršku, treba razmišljati što korisnica može unutar svojih kapaciteta i društva u kojem živimo jer to su zaista realni strahovi primjerice kako će netko živjeti sa tri i pol tisuće kuna uz dvoje male djece u iznajmljenom stanu. Naš sustav funkcionira tako kako funkcionira i žrtva mora otići iz postojeće sredine, iz kuće u koju su zajedno ulagali i njoj se to nikada neće naplatiti.

Renee: Iz kojih županija su najčešće korisnice skloništa? Da li ste imali korisnica iz jako udaljenih krajeva države?

Estera: Najudaljenija korisnica je bila iz Dubrovačko-neretvanske županije. Najviše korisnica imamo iz Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske, dio korisnica iz Rijeke, tj, Primorsko-goranske županija, Karlovačke. Najmanje korisnica imamo iz Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske županije i s otoka.

Silvia: Ja se ne sjećam da smo ikad imali nekog s otoka.

Estera: Ali kažem, teže je ipak ‘’hendlati’’ neke postupke izvan Zagreba. Kada se žrtva smješta, gleda se da je negdje bliže mjesta gdje je prije živjela, osim ako žrtva nije sama htjela Zagreb iz nekih drugih, opravdanih razloga.

 

Renee: Kako djeca reagiraju na smještaj u sklonište?

Silvia: Svakako, ustvari teško, treba im vremena da se priviknu. Djeca predškolske dobi su jako emocionalna, pokazuju da su nemirni. Školska djeca  puno teže reagiraju na smještaj u sklonište jer su svjesna svega. Sram ih je, zatvoreni su, njima ne mogu doći prijatelji čak i ako ih steknu u novoj školi, ne mogu im doći prijatelji doma se igrati, niti oni mogu ići njima, zbog sigurnosnog djela, tako da oni ustvari dosta pate za tim normalnim životom.

Estera: I u tom dječjem svijetu, godina dana se čini kao čitava jedna vječnost. Njima je stvarno teško objasniti da je to samo jedan komadić njihovog života, njima to jako teško pada. Žene su svjesne da je to godina dana, da će proći i to je to.

Silvia: Njima je to nepremostivo. Ove godine smo imalo grupu tinejdžera koji su ustrajali u tome. Izdržali su.

Renee: Što biste poručili osobama koje sada trpe nasilje i nisu još uvijek prijavile?

Estera: Poručila bi DA PRIJAVE. Bez obzira na sve, bez obzira što su nam ponekad institucije takve kakve jesu i što smo nekad ovisni o tom ljudskom faktoru TREBA prijaviti nasilje, treba se izboriti za svoja prava.  Znam da je to teško i frustrirajuće i nezahvalno i moguće da će naići na otpor, osudu i ponižavanje. Treba prijaviti nasilje i nasilje nikada ne smije ostati neevidentirano i nasilnik uvijek mora dobiti poruku da njegovo ponašanje nije u redu.

Silvia: To je možda jedini način da nasilje prestane. Ne odmah, ne brzo, niti lako, ali to je ustvari jedini način.

Intervju odradila volonterka Renee.

Veliko hvala suradnicama iz Doma Duga Zagreb na mogućnosti održavanja intervjua.

Ukoliko se želite informirati o svojim pravima, saznati više o mogućnosti smještaja te načinima ostvarivanja zaštite nazovite 116 006 –  besplatni i anonimni broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja.

 

NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA

man-2814937_1920

 

Sukob je situacija međusobnog neslaganja dviju ili više strana koja uključuje različite interese ili vjerovanje da njihovi interesi ne mogu biti istovremeno zadovoljeni. Riječ je o vrlo čestoj i univerzalnoj pojavi koja je sastavni, čak i neizbježni dio svakodnevnog života, a ključna stvar je na koji način sukob rješavamo. Iako to u pravilu nije učinkovito, u konfliktnim situacijama često reagiramo agresijom ili povlačenjem. Premda se sukobi razlikuju, postoji jedinstveni skup vrijednosti, potrebnih vještina i osobina pojedinaca/skupina koje su potrebne za nenasilno rješavanje sukoba.


Kako nenasilno rješavati sukobe?

Najznačajnija pretpostavka za nenasilno rješavanje sukoba je uvjerenje da se u situaciji sukoba više može postići rješenjem sukoba nego borbom te da su rješenja koja zadovoljavaju obje strane moguća!

Pri tome su značajne sljedeće vještine i osobine pojedinaca:

Komunikacijske vještine

Svaka osoba u socijalnoj interakciji ponaša se prema drugoj osobi u skladu sa svojim mišljenjima, opažanjima i vjerovanjima o njoj. Ona možda nisu objektivno točna, ali za osobu u tom trenutku predstavljaju jedinu i pravu istinu. Isto se događa i u situaciji sukoba.

Što tada možemo učiniti? Odgovor je – aktivno slušati.

Aktivno slušati znači parafrazirati (prevoditi riječi osobe s kojom razgovaramo svojim riječima), reflektirati (prepoznavati osjećaje sugovornika), sažimati, tražiti dodatna objašnjenja, pitati (postavljanje pitanja služi boljem razjašnjavanju situacije i razbijanju problema na manje situacije), verbalno i neverbalno pokazivati pažnju i potvrđivati da slušamo ono što nam sugovornik govori …

U konfliktnoj situaciji aktivno slušanje omogućuje nam da  jasnije utvrdimo što druga strana misli i osjeća. Katkada je već i to dovoljno za rješavanje sukoba, a ako i nije, uvelike pridonosi jasnijem utvrđivanju problema jer aktivno slušanje govorniku pruža mogućnost da potvrdi ili ispravi doživljaj rečenog kod slušatelja. Stoga, pokažite da vam je stalo, pokažite da slušate, ustanovite što sugovornik želi, ponovite da biste bili sigurni da ste shvatili.

Empatija

Empatija ili suosjećanje odnosi se na uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njenog položaja (patnje, ugroženosti). Suosjećanje je u obrnutoj svezi s agresivnim ponašanjem i empatičko razumijevanje jedna je od najzrelijih strategija rješavanja sukoba i pretpostavka nenasilnog rješavanja sukoba. Shvaćanje tuđih osjećaja i sagledavanje problema iz druge perspektive omogućava bolje razumijevanje sukobljenih strana, a time i mogućnost pronalaženja nenasilnog rješenja konfliktne situacije.

Samopoštovanje

Manjak samopoštovanja i negativna slika o sebi korijeni su brojnih sukoba. Osoba koja ima poteškoća s prihvaćanjem sebe, teško uvažava mišljenja i potrebe drugih ljudi, a potvrđivanje vlastite vrijednosti i vrijednosti druge osobe vrlo je bitno za međusobno uvažavanje i konstruktivno rješavanje sukoba. Pozitivna slika o sebi omogućava nam upravo to – prepoznavanje i prihvaćanje svojih, ali i tuđih potreba, vrijednosti i stavova.

Usko vezano za ovu pretpostavku je i iskazivanje umjesto potiskivanja vlastitih osjećaja.

Vještine pregovaranja

Pregovaranje je poseban oblik socijalne interakcije, kontrolirani komunikacijski proces čiji je cilj rješavanje sukoba između dviju ili više pregovaračkih strana. U pregovaranju svaka strana traži rješenja za sebe i zahtijeva nešto od druge strane kako bi zadovoljila svoje potrebe. Vještine pregovaranja složene su komunikacijske vještine i kao takve nužne za nenasilno rješavanje sukoba.

Isto tako, potrebna je uopće spremnost na suradnju, a koja nam omogućava da se sukobi rješavaju na način da zajednički tražimo najbolje rješenje problema. Ovdje je važna i kreativnost pri pronalaženju rješenja – razmatranje najrazličitijih mogućnosti rješavanja sukoba i biranje prikladne, jer često mogućnosti ima više nego što nam se u prvi mah čini.


Što ako i dalje ne možemo riješiti sukob?

Medijacija!

Razlozi za nemogućnost rješavanja sukoba mogu biti različiti, od ponosa, želje za osvetom, povrijeđenosti, ljutnje, potrebe za isprikom i tako dalje. Kada se sukobljene strane i dalje međusobno doživljavaju kao problem i pune su emocija koje im otežavaju komunikaciju i suradnju, postoji potreba za neutralnim posrednikom koji će im u tome pomoći. Posredovanje odnosno medijacija je specifična metoda nenasilnog rješavanja sukoba uz pomoć treće, nepristrane i neutralne strane koja stranama u sukobu pomaže da svojom voljom postignu vlastiti, obostrano prihvatljiv sporazum o predmetu sukoba. Ukoliko medijacijom uspijemo postići dogovor, rješenjem su zadovoljne sve strane u sukobu; nema gubitnika ili pobjednika.


Zaključak

Praksa nenasilnog rješavanja sukoba u različitim područjima života trebala bi nam postati ustaljena praksa jer svatko je radije s drugima u prijateljskim odnosima nego u svađi, sukobu ili ratu. Sukobi su većinom teška i naporna iskustva, no za učinkovito rješavanje sukoba značajna je spoznaja da sukob nije sam po sebi destruktivan i negativan. Svaki sukob ima potencijal da postane funkcionalan, a što ne ovisi samo o situaciji, već prije svega o ponašanju pojedinca u njoj. Danas je općenito prihvaćeno da se vještina nenasilnog i konstruktivnog rješavanja problema temelji na usvajanju i međusobnom integriranju većeg broja specifičnih socijalnih vještina, a dobra vijest je da su socijalne vještine naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti što znači da ih se može (na)učiti i vježbati!

 

Ena

Spolni odnos bez pristanka u braku

zoriana-stakhniv-PUVgHyBgZn8-unsplash

Kroz povijest, oduvijek je bilo uvriježeno kako su brak i obitelj cilj i svrha života žene. Od ugovorenih brakova, prodavanja kćeri u brak, preko istočnjačkih ubijanja zbog časti, trgovine mladenkama… Djevojčice i djevojke davane u brakove s mnogo starijim muškarcima, smatrane sramotom obitelji ukoliko ostanu stare cure i ne udaju se. U navedenome i mnogim drugim patrijarhalnim praksama možemo očitati ogromnu dozu seksizma i potrebe za nadmoći muškarca nad ženom. A moć muškarca nad ženom, posebice u intimnom odnosu, alarm je za nasilje.


Već je općepoznata činjenica o ključnom elementu nasilja: moći. Od poslovnih odnosa do obiteljskih, od osobnih veza do sustavnog stanja u društvu. No iako je ustaljena praksa, nikako ne znači da je dobra i poželjna. U današnjici se sve više ljudi, udruga i institucija zauzima za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (koji su često toliko isprepleteni da se ne mogu ni razlučiti).


Potrebno je da se poruka nenasilja širi neprestano i široko.


Brak bi trebao predstavljati doživotnu vezu dvoje ljudi, sigurnost za oboje i olakšan život. Nažalost, često puta svjedočimo kroz medije ili osobna iskustva, da to nije tako. Brak i obitelj brojnim ženama postaje plodno tlo za trpljenje nasilja od supruga koje osjećaju da moraju trpjeti zbog očekivanja drugih, obitelji, zbog djece, zbog financijske situacije. One trpe fizičko, emocionalno, financijsko, seksualno nasilje… Dok je fizičko nasilje najlakše prepoznatljivo, treba naučiti prepoznavati druge vrste nasilja. Još uvijek je posebno osjetljivo pitanje seksualnog nasilja u braku. Društvom još uvijek kola slika ”stereotipnog seksualnog nasilja” koje se događa u zabačenoj uličici po noći, no potrebno je razumjeti da se u našem društvu najviše nasilja nad ženama zbiva u obiteljskoj domeni i među bliskim osobama.

Uz sve gore navedeno o braku i shvaćanju braka u društvu, važna je ideja o bračnoj dužnosti. Široko je rasprostranjen mit da je žena dužna spavati s mužem u braku uvijek kada on to želi, jer je to „narav bračne dužnosti i ona to mora činiti“. Istina je da sklapanjem braka žena, jednako kao i muškarac, i dalje ostaju osobe s vlastitim identitetom, željama, emocijama. Brak neće ženi uskladiti seksualne nagone s nagonima supruga, i jednako tako neće umanjiti važnost njezinih seksualnih želja pred željama supruga. Ono što jest važno je međusobno poštovanje, što uključuje poštovanje žene i uvažavanje njezinog prava na riječ „ne“. Kao i izvan braka, za spolni odnos potreban je pristanak i međusobna želja, u suprotnom se radi o kaznenom djelu. Radi li se o fizičkoj prisili na seksualni čin ili o prijetnjama, manipulacijama ili emocionalnoj ucjeni – sve to spada pod nasilje odnosno spolni odnos bez pristanka u braku.

Razumljivo je da je teško prepoznati nasilje, da je nekad teško priznati da se nasilje događa, nije lako istupiti i priznati da trpimo.


VAŽNO


Važno je imati na umu:

  • da postoji mreža podrške za žrtve nasilja
  • da nasilje ne moramo trpjeti
  • da je moguće izvući se i oporaviti.

Brak još uvijek u našoj kulturi ima značajnu ulogu, ali nije važniji od života i sigurnosti žena. To je diskurs koji svi zajedno trebamo mijenjati. Širiti poruku o nenasilju, o postojanju pomoći za one koje to trebaju i žele. Samo zato što se događa u braku, seksualno nasilje nije zanemarivo. Tim više, oblik je obiteljskog nasilja koje treba prepoznati kao takvo i boriti se protiv njega korak po korak individualno, ali i sustavno kao društvo u cjelini.

Nina

Medijsko izvještavanje o kriminalitetu – položaj žrtve

ULOGA MEDIJA

Slobodni, neovisni i pluralistički mediji od najveće su važnosti za funkcioniranje demokratskih društava. Njihova uloga je toliko bitna da se sloboda medija uzima kao kategorija kada se govori o slobodi u svijetu. Najbolji primjer toga je Freedom House koji svake godine radi studiju Freedom of Press kojom mjeri stupanj slobode tiskanih, emitiranih i digitalnih medija (https://freedomhouse.org/report-types/freedom-press). Uloga medija je bitna jer oni posjeduju ključnu ulogu u formiranju stavova, mišljenja pa i osjećaja o pojedinim temama. Mediji mogu utjecati na percepciju javnosti prema nekom događaju, a od posebnog su značaja osjetljive teme. S druge strane moramo uzeti u obzir da živimo u kapitalizmu gdje su mediji uglavnom u privatnom vlasništvu, te je fokus i na profitu. Vrlo često se susrećemo s bombastičnim i senzacionalističkim naslovima koji služe tome da se pridobije dodatni klik miša ili jedan prodani primjerak više. U ovome tekstu biti će ukratko prikazana istraživanja provedena u Republici Hrvatskoj o izvještavanju o nasilju u obitelji s fokusom na žrtvi.

 

Kodeks novinara

U Republici Hrvatskoj, 2018. godine, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku donijelo je Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Osim spomenutog priručnika, odredbe o medijskom izvještavanju o nasilju u obitelji nalaze se i u Zakonu o medijima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o ravnopravnosti spolova i Kodeksu časti hrvatskih novinara. Priručnik se poziva na Kodeks časti hrvatskih novinara koji kaže da „novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti te je obvezan poštivati svačije pravo na privatnost”. Posebna se pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnom tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima“ (Duka, 2009).


Položaj žrtve

Žrtve nasilja nalaze se u iznimno teškoj situaciji zbog potencijalne osude okoline, dvostruke viktimizacije, te pretpostavke o podijeljenoj odgovornosti za nasilje. Uzevši sve ovo u obzir, zaštita privatnosti žrtve od krucijalne je važnosti. U slučaju nesavjesnog otkrivanja identiteta žrtve može doći do ismijavanja, izopćavanja, stereotipiziranja pa i odvraćanja od prijavljivanja kaznenog djela i traženja pomoći.


Rezultati istraživanja provedenog u Republici Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj provedeno je nekoliko istraživanja o izvještavanju o nasilju u obitelji u medijima. Većina ranijih istraživanja nije se fokusirala na kvalitativne aspekte izvještavanja u smislu načina na koji se žrtva i počinitelj prikazuju. Novinu u kvalitativnom aspektu uvelo je istraživanje provedeno od ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u periodu od početka srpnja do polovice rujna 2013. godine. To je istraživanje pokazalo kako još uvijek postoje „…senzacionalistički naslovi i tekstovi u kojima se koriste neprimjereni izrazi ili otkrivaju detalji koji za žrtvu mogu biti traumatični“ (Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji, 2018).

Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je u okviru europskog projekta Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama izdao Medijski kodeks za izvještavanje o nasilju prema ženama (HINA, 2019). U sklopu tog projekta od strane ureda Pravobraniteljice i Ženske sobe – Centra za seksualna prava provedeno je istraživanje o medijskom izvještavanju o nasilju prema ženama. To je istraživanje pokrilo članke na internetskim portalima i u tiskanim medijima u periodu od 2012. do 2016. godine.

„Rezultati su pokazali da mediji često otkrivaju identitet žrtve, nagađaju o motivima počinitelja, nasilje dovode u kontekst prevelike ljubavi počinitelja za svoju žrtvu ili zabave koja je prešla granicu i sugeriraju odgovornost žrtve za nasilje, što predstavlja kršenje etičkih standarda novinarstva“ (Ibid).

Smjernice koje su nakon rasprave uslijedile preporučuju jasno osuđivanje nasilja u medijima, neotkrivanje identiteta žrtve, izbjegavanje pretpostavljanja uzroka nasilnog ponašanja, izbjegavanje stavljanja počinitelja u korelaciju s ljubavnim odnosom, stavljanje nasilnika u korelaciju počinitelja prekršajnog i kaznenog djela i da se žrtvu ne prikazuje kao suodgovornu za ono što joj se dogodilo.


ZAKLJUČAK

Ono što se može iščitati iz ovoga je da postoje pomaci u zaštiti interesa žrtve u medijskom izvještavanju, no i dalje postoji potreba za izricanjem jasnih smjernica. Ono što je dodatno potrebno je promjena svijesti javnosti o samom obiteljskom nasilju. Treba se zalagati i podizati svijest o tome kako nasilje nema opravdanja i ono se ne smije tolerirati. U ovome kontekstu mediji imaju izrazito važnu ulogu kao promicatelji vrijednosti nulte tolerancije prema nasilju koju mogu postići isključivo objektivnim, nesenzacionalističkim izvještavanjem o nasilju.

 

 

Juraj

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


REFERENCE

Duka, Z. (2009) Kodeks časti hrvatskih novinara. https://www.hnd.hr/dokumenti (Pristupljeno: 4.7.2019.)

HINA (2019) Predstavljen Medijski kodeks za izvještavanje o nasilju prema ženama. Potpisnik i Novi list. NoviList.hr. http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Predstavljen-Medijski-kodeks-za-izvjestavanje-o-nasilju-prema-zenama.-Potpisnik-i-Novi-list?meta_refresh=true (Pristupljeno: 4.7.2019.)

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (2018) Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji

 

Crne brojke Kalendara*

Kalendar nasilja_

Nasilje u obitelji. Nešto o čemu se mnogo šuti ili govori sasvim malo. Nešto tako ozbiljno, tako sveprisutno. Nešto što žrtve nerijetko zaključavaju u četiri zida zbog straha od osude javnosti. Često se misli da se pojam nasilja u obitelji odnosi samo na fizičke napade, dok ono zapravo uključuje još i tjelesno kažnjavanje, spolno uznemiravanje, ekonomsko iskorištavanje, zanemarivanje potreba osoba s invaliditetom ili osoba starije životne dobi. Samim time, obiteljsko nasilje predstavlja veliki problem društvu u cjelini. Baš zbog toga, vrlo je važno informirati javnost i potaknuti na govor i „razbijanje“ tabua oko ove teme.


     NIŠTA ne opravdava nasilje i nitko nije ga dužan trpjeti, a najmanje osjećati se krivim za tuđe loše postupke i u njima tražiti opravdanje.


     Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske pokrenulo je projekt pod nazivom ,,Kalendar nasilja” koji ima upravo za cilj osvijestiti javnost o brojnosti kaznenih djela i prekršaja u obiteljskoj domeni koji se svakodnevno događaju širom zemlje. Kalendar se nalazi na njihovoj internetskoj stranici gdje klikom na određeni datum, počevši od 29.ožujka ove godine, dobivamo informacije o evidentiranim prijestupima u protekla 24 sata i o području na kojem se on dogodio. Naravno, identitet žrtava je zaštićen i nepoznat. Vodeći se činjenicom kako se obiteljsko nasilje prijavljuje znatno manje od drugih prekršaja te svakako puno manje od toga koliko je prisutno u stvarnosti, zabilježeni rezultati i dalje su šokantni. U malo manje od dva mjeseca (29.3. – 25.5.) zabilježeno je ukupno 126 kaznenih djela nasilja u obitelji i čak 1218 prekršaja obiteljskog nasilja. Najviše prekršaja i kaznenih djela evidentirano je na području PU zagrebačke, a slijede ju PU varaždinska, PU splitsko-dalmatinska i PU osječko-baranjska. S druge strane, najmanje ih je prijavljeno u PU požeško-slavnoskoj, PU šibensko-kninskoj i PU ličko-senjskoj. Iz podataka u Kalendaru, može se zaključiti kako se slučajevi nasilja u obitelji puno rjeđe karakteriziraju kao kazneno djelo, stoga je vrlo zanimljivo kako je Požeško-slavonska jedina županija u kojoj je broj kaznenih djela veći od broja prekršaja.  Nažalost, u praksi još uvijek ne postoji ujednačena i jasna smjernica koja upućuje da li je zatečena situacija nasilja u obitelji kazneno djelo ili prekršaj, već je ta prosudba prepuštena policijskim službenicima koji zaprimaju prijave. Obiteljsko nasilje tako se češće definira kao prekršaj te samim time počinitelji dobivaju i blaže kazne, nego što bi ih dobili da je riječ o kaznenom djelu.

    Izrazito je važno educirati javnost o kompleksnosti obiteljskog nasilja, o važnosti međusobne suradnje s nadležnim tijelima i policijskim službenicima. Šutnja i zatvaranje u sebe ne rješava problem, već ga produbljuje. Stoga MUP poziva sve one koji su u saznanju ili proživljavaju bilo koji oblik nasilja u obitelji da se odvaže na prijavu na 112 ili 192.

Za sve infomacije o pravima žrtava kaznenih djela i prekršaja kontaktirajte besplatni i anonimni broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja

116 006.

 

 

Izvor fotografije i link na Kalendar nasilja: https://mup.gov.hr/kalendar-nasilja/283308

 

Sara

Nasilje nad starijim osobama

age-2814935_1920.jpg

O problemu nasilja nad starijim osobama premalo se govori; prilika je ovo da osvijestimo ovaj rastući problem u hrvatskom društvu i podsjetimo da nasilje nad ovom osjetljivom društvenom skupinom nikada i nikako nije prihvatljivo.

Nasilje nad starijim osobama definira se kao pojedinačni ili ponavljani čin, ili propuštanje činjenja, koje se pojavljuje u bilo kojem odnosu koji podrazumijeva povjerenje, a uzrokuje bol, štetu ili opasnost za stariju osobu. Razlikujemo psihičko zlostavljanje, tjelesno zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, financijsko (ekonomsko) zlostavljanje te zanemarivanje.

Što se sve smatra nasiljem nad starijim osobama?

Psihičko (i emocionalno) zlostavljanje odnosi se na bilo koje verbalno ili neverbalno postupanje koje smanjuje samopoštovanje starije osobe, a uključuje:

  • prijetnje da će ih se napustiti i ostaviti same
  • namjerno zastrašivanje kao npr. da neće dobiti hranu ili skrb za njihove potrebe
  • laganje, ruganje, nazivanje pogrdnim imenima
  • socijalno izoliranje i zabranjivanje posjeta
  • ponižavanje zbog načina njihova govora
  • ignoriranje i pretjerano kritiziranje, naređivanje
  • postupanje sa starijim osobama kao da su djeca ili sluge.

Fizičko ili tjelesno nasilje je namjerno izazivanje fizičke ozljede i/ili duševne boli, kroz aktivnosti kao što su:

  • udaranje
  • guranje i naguravanje
  • šamaranje
  • podmetanje noge
  • pljuvanje
  • prisiljavanje starije osobe da ostane u krevetu ili stolici
  • prisiljavanje da ostane u sobi i zaključavanje
  • uskraćivanje lijekova ili pretjerano davanje lijekova
  • ograničavanje slobode.

Seksualno zlostavljanje odnosi se na različite oblike seksualnog ponašanja, iskorištavanja i uznemiravanja bez volje i pristanka osobe. Uključuje neželjeno doticanje (stariji često nisu sposobni izraziti svoje negodovanje) te sve vrste seksualnog napada i fotografiranja.


Financijsko (ekonomsko) zlostavljanje odnosi se na korištenje novca ili vlasništva starije osobe na nepošten način ili korištenje imovine starije osobe za vlastitu dobrobit, a uključuje:

  • krađu novca starije osobe, mirovine ili druge imovine
  • prodaju njihovih kuća ili vlasništva bez njihovog pristanka
  • zlouporabu punomoći
  • ne vraćanje novaca nakon što su ga posudili od starije osobe
  • otvaranje njihove pošte
  • mijenjanje oporuke
  • potpisivanje dokumenata umjesto njih.

Najučestaliji oblik financijskog zlostavljanja, o kojem se u Republici Hrvatskoj najviše govori u javnosti i medijima jesu ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.

Zanemarivanje se odnosi na nebrigu, ravnodušnost te namjerno ili nenamjerno ne pružanje osnovnih uvjeta za život (npr. prehrana) i potrebne njege (npr. zdravstvena skrb).

Niske stope nataliteta i produženje životnog vijeka (koje je posljedica boljeg općeg životnog standarda i unaprjeđenja zdravstvene zaštite) doveli su do sve većeg udjela osoba starijih od 65 godina u cjelokupnoj populaciji.

Obveza djece da brinu o svojim starim roditeljima definirana je Ustavom Republike Hrvatske, dok obvezu njihova uzdržavanja, kada oni to više nisu sami sposobni, propisuje Obiteljski zakon.

Ipak podaci pokazuju da usporedno s porastom broja starijeg stanovništva raste i stopa nasilja nad starijom populacijom.

Da je ovaj problem socijalne (ne)sigurnosti starijih osoba prepoznat, govori nam činjenica da  je početkom 2018. godine stupio na snagu novi Zakon o zaštiti od obiteljskog nasilja kojim su starije osobe po prvi puta uvrštene i definirane kao posebna zaštićena kategorija (dosad su to bile samo žene i djeca). Ovime se starije osobe stavlja u pravedniji položaj po pitanju nasilja i zanemarivanja. Zakonodavstvo, dakle, starijima jamči skrb i zaštitu, ali nove odredbe ne smiju ostati samo „mrtvo slovo na papiru“.

Zašto se ne prijavljuje nasilje nad starijim osobama?

Ipak, veliku poteškoću predstavlja velik broj neprijavljenih slučajeva. Žrtve ne prijavljuju zlostavljanje iz različitih razloga – mogu osjećati sramotu i strah ili se bojati osude okoline, mogu sebe kriviti za to što im se događa, neki pak žele zaštititi počinitelja jer se radi o njima bliskim osobama o kojima su fizički ovisni pa ne žele izgubiti jedinu skrb … Sve navedeno treba sagledati u svjetlu činjenice da je u 90% slučajeva nasilja nad starijim osobama počinitelj netko od članova obitelji. Ponekad, kad žrtve i imaju volju prijaviti počinitelja, ne znaju kome se mogu obratiti.

Ovi podaci upućuju na potrebu ozbiljnije društvene akcije u cilju senzibilizacije javnosti na problem nasilja nad starijima i osiguravanje odgovarajućih službi i programa koji mogu pružiti podršku i pomoć starijim žrtvama nasilja. Važno je da stručnjaci, ali i javnost budu upoznati sa znakovima upozorenja na moguće zlostavljanje starijih osoba kako bi ga pravovremeno uočili i reagirali.

Kome se možete obratiti vezano uz nasilje nad starijim osobama?

Važno je podsjetiti starije osobe kome se sve mogu obratiti u slučaju da su izloženi nasilju – policiji, djelatnicima centra za socijalnu skrb,  liječnicima, osobi iz svoje najbliže okoline u koju imaju povjerenja …

Ukoliko ste žrtva nasilja ili znate nekoga tko je žrtva nasilja i želite mu pomoći obratiti se možete Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja pozivom na besplatni i anonimni  broj 116 006 svakim radnim danom od 8 do 20 sati.

 

Ena

 

Koliko smo otvoreni zatražiti psihološku pomoć?

man-390342_1920

            Doživjeti traumatično iskustvo vrlo je emotivno za svaku osobu, a mnogima je teško nositi se s novonastalom situacijom i burom teških i snažnih osjećaja koji ih obuzimaju. U takvim situacijama vrlo često nađu se i žrtve kaznenih djela, a da bi se što lakše nosili s time, preporučljivo je potražiti stručnu pomoć.

            Ponekad je osobi lakše i bolje se osjeća već i kad se povjeri prijatelju ili članu obitelji, no često to nije dovoljno. Suočavanje s traumatičnim događajem koji se dogodio iznenada, neočekivano ili kojeg netko duže vrijeme proživljava, osobu može protresti iz temelja. Stanja u kojima se žrtve često nalaze poput straha, tuge, patnje, bijesa, ljutnje, očaja, potištenosti, nesigurnosti, obeshrabrenosti, osjećaja gubitka kontrole, dugotrajnog neraspoloženja i sličnih, često su presnažna da bismo se sami s njima borili. Nažalost, mnogi će se teško odlučiti na traženje stručne pomoći, iako je ona u takvim teškim i dugotrajnim situacijama potrebna.


                           Odbacimo predrasude

            Na spomen psihološke pomoći, kod mnogih se još uvijek javljaju predrasude. Najčešća je ona kako je takva pomoć potrebna jedino psihički bolesnim osobama.

“Ja nisam lud! Ne treba meni psiholog”, česta je reakcija osoba kojima se predloži da se obrate psihologu. Vezano uz takvo razmišljanje, javlja se i strah od mišljenja okoline.

“Što ću ako se pročuje da idem kod psihologa? Svi će misliti da sa mnom nešto nije u redu”, razmišljaju tako mnogi i u strahu od osude poznanika radije pokušavaju sami prebroditi stresnu situaciju, što se nerijetko pokaže kao loša odluka. Upravo zato važno je educirati i informirati o ovoj temi – kroz radionice, nastavu, predavanja, ili putem medija. Potrebno ih je potaknuti na razmišljanje kako bi shvatili da traženje pomoći nije ni slabost ni sramota. Naprotiv, priznati samome sebi da imamo problem, izgovoriti to i potražiti pomoć, hrabar je čin i veliki korak prema izlasku iz teške situacije.


               Sve je dostupnija podrška putem telefona

            Mnogima, posebice onima koji žive u malim sredinama, stručna osoba često nije jednako dostupna kao onima koji žive u gradu. Srećom, psihološka pomoć sve je dostupnija telefonskim putem. Specijalizirane linije vrlo često su anonimne, a pozivateljima omogućavaju kontakt sa stručnjakom, koji će im znati pružiti emocionalnu podršku, ohrabriti ih i uputiti ih kako da se lakše nose s traumatičnom situacijom u kojoj se nalaze. Također, ponekad je možda i lakše povjeriti se nekome anonimno, nego razgovarati licem u lice. Telefonski razgovor, naravno, ne može pružiti jednake rezultate kao redovni odlasci stručnjaku i kontinuirani rad na sebi. U trenutku kada se osobi čini da su mu sve lađe potonule i nalazi se u emotivnoj krizi, i takav mu razgovor može barem kratkotrajno pomoći.

            Žrtve kaznenih djela svakako je potrebno informirati o mogućnosti  kontaktiranja  Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Dobro je zapamtiti broj 116 006 – liniju na kojoj uz informacije o svojim pravima, mogu dobiti emocionalnu podršku, kao i kontakte specijaliziranih udruga i ustanova u kojima mogu primiti potrebnu stručnu pomoć.


            Traženje pomoći kao korak prema boljitku

            Priznati samome sebi da nismo u stanju samostalno se nositi s emocijama nije lako. Kada to uspijemo, znači da idemo u pravom smjeru. Prihvaćanjem činjenice da nam je pomoć potrebna i kontaktiranjem stručnjaka otvaramo si vrata na putu prema pomoći. Nužno je zanemariti predrasude i mišljenja koja šire neinformirani te misliti na svoje dobro i zatražiti pomoć onda kada u sebi osjetimo da nam je potrebna. Hrabro je priznati sebi i drugima da smo ranjivi i zatražiti pomoć kada ne možemo sami, a ujedno je to prvi i veliki korak prema boljitku.

Hrvoje

Kome se mogu obratiti žrtve obiteljskog nasilja?

roman-kraft-260082-unsplash

Veliki utjecaj na javno mnijenje o nasilju imaju mediji kao i o drugim društvenim pitanjima. Posljednjih dana mediji prenose razne informacije o postojanju odnosno ne postojanju sustava podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Primjerice, objavljena je informacija kako će se uskoro osnovati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja (iako on već postoji od 2013.godine). Mediji bi svakako kao izvor informacija trebali biti informiraniji te svojim djelovanjem točno informirati i senzibilizirati društvo.

Potrebno je istaknuti kako se Udruga za podršku žrtvama i svjedocima već više od desetljeća bavi pružanjem podrške žrtvama, jačanjem suradnje među pružateljima pomoći i širenjem mreže podrške. Besplatni i anonimni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja- 116 006 okuplja educirane  volontere koji svakodnevno od 8 do 20 sati pružaju podršku svim žrtvama kaznenih djela i prekršaja. Uvidom u dosadašni rad Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja (NPC) može se uvidjeti kako je najčešća pozivateljica upravo žrtva obiteljskog nasilja žena.

Kao i svake godine, 22. veljače, obilježio se Europski dan žrtava kaznenih djela. Unatoč tome što je Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja širio saznanja o svom postojanju na društvenim mrežama, pisani su članci o pravima koja pripadaju žrtvama, mediji se nisu odazvali pozivu da podrže kampanju njezinim dijeljenjem iako su im upućivani brojni pozivi i otvorena pisma. Neizbježno se postavlja pitanje, zašto se vapi za novim revolucionarnim sustavom podrške, ako se već postojeći ne potiče i ne obavještava širu javnost o njegovom postojanju.

Da bi osobe mogle tražiti podršku, prvi korak je da znaju za mjesta gdje ju mogu potražiti. Ako se osjećaju sami i nemaju saznanja o mjestima gdje mogu potražiti pomoć, sasvim je jasno da je ne mogu ni tražiti.

Jačanje postojećeg sustava podrške u vidu financiranja udruga i telefona specijaliziranih za to, otvaranje novih na onim područjima Hrvatske koje njima nisu opremljene čine se kao primjeri učinkovitog smjera rješavanja problema. Prijeko je potrebno jačanje kapaciteta stručnih javnih radnika, prvenstveno policijskih službenika i socijalnih radnika koji na svakodnevnoj razini rade sa žrtvama obiteljskog nasilja. Iz iskustva rada na liniji NPC-a može se zaključiti kako je sustav na papiru učinkovitiji nego u praksi, posebice u manjim mjestima i ruralnim sredinama, stoga se kao važan element podrške žrtvama ističe senzibiliziranje radnika i njihovih lokalnih sredina kako bi strah od osude i bezizlaznosti situacije prestao moriti žrtve obiteljskog nasilja.

Iako je sustav podrške manjkav osobito u vidu dovoljne teritorijalne pokrivenosti,  on svakako postoji već duži niz godina. Postoje udruge u Hrvatskoj kojima je u glavnom fokusu podrška ženama žrtvama nasilja, koje uključuju savjetovališta, stručne pomagače, sigurne kuće. Navedene udruge u svom angažmanu zagovaraju prava žena u društvu i bore se za veću vidjivost navedenog problema u javnosti.

  • SOS telefon Ženska Pomoć Sada 0800 655 222 0-24
  • Interaktivna karta pomoći ženama sa svim udrugama i organizacijama pružateljima usluga. Na slici je vidljiv izgled karte koju možete približavati u željenom području te naći informacije i kontakte o uslugama pojedinih organizacija:
  • slikaa

Također, u institucionalnom okviru postoji 24-satna podrška. U svakom Centru za socijalnu skrb postoji dežurstvo te socijalni radnik koji je dežuran 0-24 i dužan reagirati u bilo koje doba dana i noći na poziv policije. Policija je također dužna reagirati na svaku prijavu i svaki poziv u pomoć u bilo koje doba dana i noći:

  • 112 – jedinstveni telefon za hitne slučajeve 0-24
  • 192 – hitni broj policije 0-24

Navedeni linkovi poveznice su na web stranice na kojima je također moguće naći informacije za žrtve nasilja i kaznenih djela, pa ih je korisno proučiti i imati na umu postojeće kontakte za takve slučajeve:

 

 

Nina