U ulozi svjedoka

Brojni počinitelji kaznenih djela uspješno su privedeni pred lice pravde upravo zahvaljujući svjedocima – hrabrim pojedincima koji su policiji i pred sudom ispričali svoja saznanja i tako pomogli institucijama da kazne one koji su prekršili zakon.

Biti svjedok kaznenog djela zasigurno nije lako. Mnogima u toj situaciji javlja se dvojba – prijaviti ili ne? I dok s jedne strane osjećaju dužnost i odgovornost da prijave kazneno djelo, nasuprot tome javlja se strah od moguće osvete počinitelja. Pojedinci se također ne žele „petljati u tuđe stvari“, pa radije šute i ravnodušno promatraju, umjesto da prijave kazneno djelo i time pomognu samoj žrtvi. Bilo da se radi o strahu ili nezainteresiranosti, potrebno je naglasiti kako smo dužni prijaviti kazneno djelo kojem smo svjedočili ili o kojem imamo informacije.

            Svjedočenje pred sudom – stresna situacija

Svjedoci se pozivaju na sud kako bi rekli sve što znaju o kaznenom djelu, počinitelju i okolnostima od važnosti za slučaj. Poziv na svjedočenje za mnoge predstavlja stres i nelagodu. Odjednom su se našli u nepoznatoj situaciji i pred njima je velika odgovornost.

Istraživanja su pokazala kako je znatan broj svjedoka izjavio kako su danima prije dolaska na sud osjećali uznemirenost i pritisak, a kod mnogih se javila nesanica i slični simptomi. Po samom dolasku na sud, mnogi od njih na hodniku ispred sudnice susretnu optuženika, njegovu obitelj i svjedoke obrane, što dodatno može povećati razinu stresa pred samo svjedočenje.

Ako se radi o teškom kaznenom djelu, velik broj svjedoka osjeća dodatan pritisak i strah od suočavanja s počiniteljem, kao i strah od moguće osvete zbog iskaza kojeg je dao na štetu okrivljenika. Osim straha za vlastitu i sigurnost svojih bližnjih, dodatan pritisak svjedocima stvara bojazan da će biti izloženi neugodnom ponašanju ostalih sudionika tijekom davanja  iskaza, kao i mogućnost da zakažu u svojoj ulozi i da pred sudom budu prikazani kao nekompetentni.

U slučaju teških i javnosti zanimljivih kaznenih djela, koja u medijima dobivaju prostor na naslovnicama i središnjim informativnim emisijama, pritisak na svjedoke još je veći. Što se od njih očekuje, kako će biti prikazani, hoće li njihovi podaci biti objavljeni u medijima – sve to znatno otežava njihovu ionako zahtjevnu ulogu.

            Prava i obveze svjedoka

Prilikom davanja svojeg iskaza svjedok je dužan govoriti istinu i dati točne i potpune informacije o kojima svjedoči. Naime, davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo, a svjedoku je omogućeno da ipak ne mora odgovarati na pitanja ako bi time izložio sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti.

Osoba koja se poziva kao svjedok ima obvezu odazvati se pozivu, a ako zakon drugačije ne propisuje, dužna je i svjedočiti. Svjedoci koji se zbog zdravstvenog stanja, starosti ili invaliditeta ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojem borave, a moguće ih je ispitati i putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba.

Ponekad postoji opasnost da bi svojim iskazom svjedok mogao sebe ili blisku mu osobu izložiti ozbiljnoj opasnosti. U tom slučaju omogućeno mu je uskratiti iznošenje osobnih podataka, davanje odgovora na pojedina pitanja ili na davanje iskaza u cjelini, dok mu se ne osigura zaštita. Zakonom je propisana zaštita svjedoka koja se sastoji od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku – pod pseudonimom. U slučaju posebno velike opasnosti, ispitivanje će se obaviti u odvojenoj prostoriji od sudnice, posredstvom audio-video uređaja. Pritom će se lik ugroženog svjedoka i njegov glas izmijeniti tijekom ispitivanja.

            Podrška za svjedoke

            Izlazak pred sud za svjedoke može predstavljati psihički naporan i težak proces. Zbog toga je važno spomenuti gdje i na koji način mogu dobiti podršku kako bi se lakše nosili s ulogom u kojoj su se našli. U tome im, primjerice, mogu pomoći Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima koji uspješno djeluju u sedam hrvatskih gradova: Vukovaru, Osijeku, Zagrebu, Sisku, Rijeci, Zadru i Splitu. Oni ih mogu smiriti prije samog svjedočenja, upoznati ih sa izgledom sudnice, njihovim pravima i mogućnostima. Također, tu je i besplatna telefonska linija 116-006 Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Osim za žrtve, volonteri NPC-a dostupni su i svjedocima kako bi ih kroz telefonski razgovor uputili u njihova prava i obveze, kako bi im pomogli da se što bolje snađu u svojoj ulozi, upoznali ih s tijekom postupka pred sudom te im pružili emocionalnu podršku potrebnu zbog teške situacije, pritiska i stresa kojima su izloženi.

Istina je da nije lako biti svjedok kaznenog djela. Teška uloga u kojoj se svatko od nas u trenutku može naći. No to je ujedno i vrlo važna uloga, jer upravo zahvaljujući svjedocima, mnogi počinitelji dobili su zasluženu kaznu za teška kaznena djela koja su počinili.

 

Hrvoje

Prava žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata

Spomen Domovinskog rata pobuđuje u svakome od nas osjećaje ozbiljnosti, strahopoštovanja i svijesti o užasnim događanjima za vrijeme odvijanja rata. U metežu borbe za prevlast događala su se strašna kaznena djela počinjena nad ženama, djecom i muškarcima, no o tome se puno ne priča.

Broj žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata još uvijek nije poznat, no prtpostavlja se da ih je mnogo. Jedan dio žrtava je odlučio progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, dok drugi nije, stoga se konkretan broj ne može znati. Strašna brojka koja se nastavlja u tom nizu jest i prtpostavka da je preko 200 djece rođeno kao posljedica ratnog silovanja.

Zastanite i zamislite se nad tim brojkama! Pitate se gdje su te žrtve? Da li im je itko pomogao? Da li se o njima priča? Kako je zakonodavstvo uredilo njihov status?
2015. godine dogodila se promjena koja se trebala dogoditi i mnogo  ranije. Zakonodavnim okvirom omogućeno je ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja te stjecanje prava na novčanu naknadu. Zakonom o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu omogućeno je od 18. lipnja 2015. pravo na psihosocijalnu, pravnu, zdravstvenu pomoć, medicinsku rehabilitaciju, obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, liječnički sistematski pregled, pravo na naknadu troškova prijevoza radi ostvarenja prava te smještaj u ustanovi za pružanje podrške i usluga braniteljsko – stradalničkoj populaciji.

Osnovni uvjeti koji se moraju zadovoljiti u ostvarenju statusa žrtve jesu da podnositelj/ica zahtjeva ima hrvatsko državljanstvo ili državljanstvo države članice EU te da je u vrijeme počinjenog kaznenog djela imao/la prebivalište/boravište u Republici Hrvatskoj. Nema roka za podnošenje zahtjeva te se cjelokupni postupak vodi uz načelo tajnosti podataka, osiguranja privatnosti i obazrivosti. Uz zahtjev je potrebno priložiti određenu dokumentaciju. Ostvarivanjem statusa žrtve podnositelj zahtjeva može ostvariti pravo na jednokratnu novčanu naknadu u iznosu od 100 000 kuna ili uvećanu novčanu naknadu u iznosu od 150 000 kuna. Također osim mogućnosti ostvarivanja jednokratne novčane naknade, može se ostvariti i pravo na mjesečnu naknadu.

Novac ne može nadoknaditi bol, tugu, očaj, strah i sve muke što su žrtve proživjele, no pomak u osnaživanju žrtava kaznenih djela seksualnog nasilja na prijavljivanje je vidljiv te se pružanjem zakonske zaštite ustraje na sankcioniranju počinitelja te pružanju podrške i pomoći žrtvama u svim aspektima. Nacionalni pozivni centar je jedan od pružatelja pomoći i podrške.

Nažalost, danas mnoge žrtve nisu upoznate s mogućnošću ostvarenja svojih prava te ih ne ostvaruju, no postoji i dio žrtava koje nakon saznanja o Zakonu kontaktiraju NPC za informiranje i pomoć u ostvarenju svojeg statusa. Ponekad smo mi ,volonteri, jedina osoba kojoj se žrtva obrati i ispriča što je proživjela nakon toliko godina što je držala u sebi. Snaga i hrabrost koju pokazuju žrtve je neopisiva.

Biti žrtva nije pravo izbora. Nitko to ne odabire i ne traži se pristanak, no pravo na mogućnost ostvarenja svojih zakonskih prava pripada svakome od vas te vas možda ove riječi potaknu da ostvarite svoje. Imate pravo na izbor!

Mateja

 

PRIJAVITI KAZNENO DJELO, DA ILI NE?

Predrasude su neprijateljski ili negativan stav prema nekome, jer pripada određenoj skupini ljudi. Najpoznatije predrasude u svakodnevnom životu su nacionalonost, etničke grupe, spol, rodno i seksualno opredjeljenje.. No predrasude možemo imati i prema stvarima, događajima ili očekivanjima. Tako se i vezano za kaznena djela i kazneni postupak susrećemo s nekim predrasudama o sustavu koje nas koče da prijavimo kazneno djelo, ili nas obeshrabruju. Važno je znati da svi imamo predrasude, te da one mogu biti vrlo različite, neočekivane te iracionalne. Tek ako ih osvijestimo odnosno postanemo svjesni da ih imamo, možemo ih pokušati zaobići i napraviti prvi korak u traženju podrške. Navedena su neka česta mišljenja i strahovi žrtava kaznenih djela i odgovori na takve dileme:

„Zašto bih gnjavio policiju, imaju pametnijeg posla.“

Dužnost policije je zaprimiti prijavu za kazneno djelo. To je njihov posao, jednako kao što je građanska dužnost svakog građana da prijavi kazneno djelo u kojem je bio žrtva, svjedok, ili je na drugi način saznao za njega. Jedini način da Vas policija i sustav na neki način zaštite jest da im prijavite da se djelo dogodilo.

„Drugima se događaju i gore stvari, ja mogu trpjeti.“

Kaznena djela su s razlogom u zakonu opisana kao takva. Da nisu ozbiljna i opasna, ne bi ih se zakonom propisivalo kao takve. U skladu s tim, ne trebate se brinuti oko toga jesu li se u policiji susretali s lakšim ili težim slučajevima od Vašeg. Čim ste doživjeli neko kazneno djelo te se zbog toga osjećate uplašeno, ljuto, ugroženo ili u Vama budi bilo kakve negativne osjećaje, to je povreda Vaših prava i ne morate to sami prolaziti. Kao žrtva kaznenog djela, imate pravo primiti psihološku i drugu stručnu pomoć, informaciju o svojoj prijavi i o svojim pravima. Nemojte trpjeti!

„Ionako se ništa neće poduzeti na policiji.“

Istina je da se ništa neće dogoditi ako uopće ne prijavite kazneno djelo. U trenutku kad ga prijavite, tek tada otvarate mogućnost da Vam policija, Centar za socijalnu skrb, neke od drugih institucija ili udruga civilnog društva (ovisno o Vašoj situaciji) pruže pomoć kakva Vam je potrebna, te da Vas zaštite. Prijava policiji je prvi korak ka Vašoj sigurnosti i pravdi.

„Samo ću se još više ugroziti i razljutiti počinitelja.“

Ljuti ste jer se ovo dogodilo baš Vama, ne možete vjerovati kako se to dogodilo, razočarani ste u ljude, uplašeni da Vam se to ponovno ne dogodi, bojite se prijaviti ili bilo kome povjeriti da Vam se počinitelj ne poželi osvetiti? Ako ovdje pronalazite neke ili slične svoje misli i osjećaje, to je u potpunosti opravdano i relevantno. No, i u ovom slučaju se možete pozvati na svoja prava te ih iskoristiti. Policiji možete podnijeti i anonimnu prijavu, a počinitelju se može izreći zabrana prilaska žrtvi, nekom mjestu i slične mjere, ovisno o vrsti kaznenog djela. Također postoje centri i telefonske linije gdje možete anonimno razgovarati s nekim i potražiti emocionalnu podršku. Za više informacija uvijek možete nazvati 116 006 te se detaljnije informirati o svim svojim pravima, tijeku postupka i s bilo kakvim pitanjima bez obaveze prijavljivanja, jer smo mi u potpunosti anonimna linija!

„Ja ne znam ništa o svojim pravima, zakonu i suđenju, pa ne mogu ulaziti u takve stvari.“

Normalno je da svi građani nisu stručnjaci za zakone. Pogotovo za kazneni zakon, jer u idealnom slučaju on nam ni ne treba u svakodnevnom životu. Ako Vam se nažalost dogodi kazneno djelo i nesigurni ste jer ne znate kako pravosuđe funkcionira, ne morate se brinuti. Na policiji se možete informirati o svojim pravima i svim drugim pitanjima koja Vas zanimaju vezano za postupak, a također se možete obratiti nama i dobiti pravnu informaciju ili kontakt gdje potražiti pravnu pomoć vezano za Vašu situaciju i lokaciju.

„Ma ne treba mi policija, ja ću se sam osvetiti počinitelju!“

Ovo ni u kom slučaju nije preporučljiv stav. Na taj način možete dodatno zakomplicirati situaciju i ugroziti svoju sigurnost, te se dovesti u poziciju počinitelja kaznenog djela. Nemojte na nasilje odgovarati nasiljem, dopustite institucijama da rade svoj posao, prijavite kazneno djelo i zatražite stručnu podršku!

„Okolina će me osuđivati, nitko me ne razumije…“

Ako se osjećate sami, nesigurni ili osjećate da nemate s kim bliskim za pričati o tome što Vam se dogodilo, to ne umanjuje kazneno djelo koje Vam se dogodilo i posljedice koje je na Vama ostavilo. Zato postoje udruge koje možete nazvati ili otići, i popričati o tome što Vam se dogodilo, olakšati si dušu. Uvijek je lakše kada na glas izrečete sve što osjećate i što Vam se vrti po glavi, zato Vam 116006 stoji na raspolaganju za razgovor bez osuđivanja, uz maksimalnu podršku i razumijevanje.

Ovo su samo neke od brojnih mogućih misli i strahova koji Vam okupiraju misli ili Vas brinu pri prijavi kaznenog djela. Iako se nalazite u teškoj situaciji, možda se osjećate bespomoćno, da Vašoj situaciji nema izlaza, dobro je skupiti snagu i potražiti pomoć i podršku.

Ako znate nekoga tko je žrtva kaznenog djela, ili ste ga i sami proživjeli, ne znate što učiniti u svojoj situaciji, Nacionalni pozivni centar Vam može biti prva postaja za informiranje o postupku, postavljanje bilo kakvih pitanja vezana za kazneno djelo ili Vaša prava, te za razgovor o Vašim mislima, strahovima, osjećajima.

116 006 je tu za Vas!

 

Nina

“Sramota je nazvati se žrtvom”

Kada su žene skupile hrabrost i optužile komičara i glumca Billa Cosbyja za seksualne napade, javno mišljenje bilo je jasno: te su žene samo tražile svojih 15 minuta slave. Ili su tražile novac. Mnogi su se ljudi zapitali zašto su toliko dugo čekale da javno istupe s optužbama. Čini se da je većina ljudi željela živjeti u uvjerenju kako Bill Cosby ne može biti ništa drugo doli drag i simpatičan otac i suprug kakvim se godinama prikazivao na malim ekranima.

Victim shaming svakodnevno se događa u cijelom svijetu – oni koji su preživjeli silovanje, seksualne napade, nasilje u obitelji ili bilo koji drugi oblik nasilja, suočavaju se s ismijavanjem i osudom ukoliko javno progovore o zlostavljanju. Ponekad taj sram proizlazi iz zlonamjernih anonimnih komentara putem Interneta, a ponekad i od strane vlastite obitelji i prijatelja.

Neznanje je glavni razlog zašto se ljudi ne mogu ili ne žele povezati sa žrtvom. Nezamisliv dio cijele priče vezane uz victim shaming jest da je mnoge žrtve, kao i one u slučaju s Cosbyjem, strah da im nitko neće vjerovati, što je ujedno i razlog zašto ne žele otvoreno i javno reći što im se dogodilo. Zbog toga one čekaju, a za to ih se čekanje osuđuje.

Victim shaming može dijelom proizaći iz poricanja onih koji nikada prije nisu doživjeli nasilje. Oni jednostavno ne žele priznati da se to, isto tako, može dogoditi i njima. Međutim, brojke govore nešto sasvim drukčije – samo u Americi dogodi se jedan napad svake 24 minute.

Victim shaming također može biti posljedica naizgled nevinih pitanja, poput: “Što je odjenula? Što je pila?”, koja ukazuju da je žrtva samom svojom pojavom ili ponašanjem utjecala na ishod događaja. Javno je mišljenje kako samo promiskuitetne žene mogu biti seksualno zlostavljane – na taj način ljudi nasilje žele držati na udaljenosti, misleći pritom da neće biti napadnuti ukoliko se ne budu odijevali na određen način.

Kada govorimo o nasilju u obitelji, victim shaming može se pojaviti i u obliku pritiska od strane prijatelja ili obitelji, koji od osobe očekuju da svoj odnos s partnerom održava stabilnim i funkcionalnim, makar ta stabilnost bila samo prividna. U svemu tome, žrtve se na kraju osjećaju krivima za nasilno ponašanje i smatraju da će iznevjeriti sve oko sebe ako o tome javno progovore. S druge strane, ljudi stigmatiziraju i etiketiraju osobe koje ostaju u nasilnoj vezi te ih smatraju slabima ili glupima. Upravo ti ljudi sa sigurnošću tvrde da si oni to nikada ne bi dopustili.

Činjenica je da victim shaming otežava žrtvama da što prije potraže pomoć.

Što možemo učiniti kako bismo napravili prvi korak u zaustavljaju victim shaminga? Trebali bismo podići ljestvicu onoga što je trenutno prihvatljivo u društvu. Seksističke šale, ponižavanje žena u svlačionicama, ohrabrivanje stereotipa da muškarci moraju biti dominantni i mačo – sve to čini govor netrpeljivosti, nejednakosti, pa naposlijetku i mržnje.

Naša je zadaća ohrabriti žrtve, dati im do znanja da nipošto nisu oni krivi, već da se radi o rezultatu manipulacije njihovih zlostavljača. Također, moramo im dati do znanja što sve mogu učiniti za sebe, koje su im opcije dostupne, te ih uvjeriti kako će se njihova priča čuti i ozbiljno shvatiti.

*Prijevod članka: https://www.domesticshelters.org/domestic-violence-articles-information/what-is-victim-shaming#.WIeAjtIrKUm

Petra i Karla