“Sramota je nazvati se žrtvom”

Kada su žene skupile hrabrost i optužile komičara i glumca Billa Cosbyja za seksualne napade, javno mišljenje bilo je jasno: te su žene samo tražile svojih 15 minuta slave. Ili su tražile novac. Mnogi su se ljudi zapitali zašto su toliko dugo čekale da javno istupe s optužbama. Čini se da je većina ljudi željela živjeti u uvjerenju kako Bill Cosby ne može biti ništa drugo doli drag i simpatičan otac i suprug kakvim se godinama prikazivao na malim ekranima.

Victim shaming svakodnevno se događa u cijelom svijetu – oni koji su preživjeli silovanje, seksualne napade, nasilje u obitelji ili bilo koji drugi oblik nasilja, suočavaju se s ismijavanjem i osudom ukoliko javno progovore o zlostavljanju. Ponekad taj sram proizlazi iz zlonamjernih anonimnih komentara putem Interneta, a ponekad i od strane vlastite obitelji i prijatelja.

Neznanje je glavni razlog zašto se ljudi ne mogu ili ne žele povezati sa žrtvom. Nezamisliv dio cijele priče vezane uz victim shaming jest da je mnoge žrtve, kao i one u slučaju s Cosbyjem, strah da im nitko neće vjerovati, što je ujedno i razlog zašto ne žele otvoreno i javno reći što im se dogodilo. Zbog toga one čekaju, a za to ih se čekanje osuđuje.

Victim shaming može dijelom proizaći iz poricanja onih koji nikada prije nisu doživjeli nasilje. Oni jednostavno ne žele priznati da se to, isto tako, može dogoditi i njima. Međutim, brojke govore nešto sasvim drukčije – samo u Americi dogodi se jedan napad svake 24 minute.

Victim shaming također može biti posljedica naizgled nevinih pitanja, poput: “Što je odjenula? Što je pila?”, koja ukazuju da je žrtva samom svojom pojavom ili ponašanjem utjecala na ishod događaja. Javno je mišljenje kako samo promiskuitetne žene mogu biti seksualno zlostavljane – na taj način ljudi nasilje žele držati na udaljenosti, misleći pritom da neće biti napadnuti ukoliko se ne budu odijevali na određen način.

Kada govorimo o nasilju u obitelji, victim shaming može se pojaviti i u obliku pritiska od strane prijatelja ili obitelji, koji od osobe očekuju da svoj odnos s partnerom održava stabilnim i funkcionalnim, makar ta stabilnost bila samo prividna. U svemu tome, žrtve se na kraju osjećaju krivima za nasilno ponašanje i smatraju da će iznevjeriti sve oko sebe ako o tome javno progovore. S druge strane, ljudi stigmatiziraju i etiketiraju osobe koje ostaju u nasilnoj vezi te ih smatraju slabima ili glupima. Upravo ti ljudi sa sigurnošću tvrde da si oni to nikada ne bi dopustili.

Činjenica je da victim shaming otežava žrtvama da što prije potraže pomoć.

Što možemo učiniti kako bismo napravili prvi korak u zaustavljaju victim shaminga? Trebali bismo podići ljestvicu onoga što je trenutno prihvatljivo u društvu. Seksističke šale, ponižavanje žena u svlačionicama, ohrabrivanje stereotipa da muškarci moraju biti dominantni i mačo – sve to čini govor netrpeljivosti, nejednakosti, pa naposlijetku i mržnje.

Naša je zadaća ohrabriti žrtve, dati im do znanja da nipošto nisu oni krivi, već da se radi o rezultatu manipulacije njihovih zlostavljača. Također, moramo im dati do znanja što sve mogu učiniti za sebe, koje su im opcije dostupne, te ih uvjeriti kako će se njihova priča čuti i ozbiljno shvatiti.

*Prijevod članka: https://www.domesticshelters.org/domestic-violence-articles-information/what-is-victim-shaming#.WIeAjtIrKUm

Petra i Karla