DRUŠTVENI TABU: NASILJE SE NE DOGAĐA MENI

violence-against-women-1169348_1920

 

Nasilje se može činiti kao apstraktan pojam o kojem slušamo ili čitamo u medijima, velika strašna stvar koja se negdje daleko događa nekom nepoznatom. Šira javnost u medijima najčešće čuje o ekstremnim slučajevima koji šokiraju svojim sadržajem. Koliko god tragični bili takvi slučajevi, oni nikako nisu jedina slika nasilja.

Nasilje se skriva u svakodnevnim situacijama koje nije uvijek lako prepoznati. Najlakše prepoznatljivo nasilje je šamar, čupanje kose, masnica, slomljeno rebro, udarac predmetom. ALI nasilje je i vikanje, vrijeđanje, prijetnja, ismijavanje, ignoriranje, ponižavanje. Nasilje je uhođenje, zastrašivanje, provjeravanje poruka i poziva, prekomjereno pozivanje i slanje poruka, kontroliranje VAŠIH društvenih mreža. Nasilje je razbijanje predmeta po kući, skrivanje ključeva, širenje laži o VAMA, otvaranje VAŠE pošte, uzimanje VAŠEG novca, prijeteći pogled.. Nasilje je nagovaranje na spolni odnos, ucjenjivanje, okrivljavanje za stvari za koje niste krivi. Nasilje je uskraćivanje hrane ili pića, ograničavanje pristupa komunikacijskim mrežama radi kontrole, nagovaranje na prestanak druženja s VAŠIM prijateljima ili obitelji…

Nabrajanje bi se moglo nastaviti u nedogled jer nasilje obuhvaća veoma širok spektar događaja. Nekad je teško prepoznatljivo jer je upakirano u blagi osmijeh, lijepo lice, dobro obiteljsko porijeklo, dugo poznanstvo, čak i ljubav… Nasilnik je riječ kojom ne bismo opisali nekoga tko nam je blizak, koga dugo poznajemo, iako je njihovo ponašanje možda nasilno i bolno. Nasilnik može biti dobra osoba prema drugim ljudima, ugledna u društvu, ali ako se ponaša nasilnički prema Vama, i dalje je nasilnik.

Ovakve stvari mogu se činiti kao grube rečenice i izazvati nelagodu. Može biti teško vjerovati u to. Unatoč tome, nitko ne zaslužuje nasilje. Nitko ne bi trebao trpiti nasilje. Nikad ne možemo znati hoće li se nešto dogoditi baš nama, a može se dogoditi bilo kome. Treba puno hrabrosti i snage da prepoznamo nasilje i priznamo sami sebi da nam se događa. Potrebno je još više snage i povjerenja da tu informaciju nekome kažemo. To se nekad može činiti nemoguće, ali je nužan prvi korak za bijeg od nasilja i nasilnika.

Ukoliko niste sigurni događa li Vam se nasilje, ili Vam se čini da netko u Vašoj blizini trpi nasilje, podignite glas. Možda je baš to zadnja slamka za koju se osoba, kao žrtva, može primiti i pokrenuti u smjeru pomoći. Potražite pomoć, kontaktirajte neku udrugu u Vašoj blizini koja pruža podršku. Nazovite 116 006. NISTE SAMI!

 

Nina

Međunarodni dan djeteta

kids-3171905_1280

 

Međunarodni dan djeteta i dječjih prava obilježava se svake godine 20. studenog. Tog dana 1959. godine Opća skupština UN-a usvojila je Deklaraciju o pravima djeteta, prvi međunarodni dokument o zaštiti prava djece. Trideset godina kasnije, 1989. godine usvojena je Konvencija o pravima djeteta. Ove godine, dakle, obilježavamo 50. godišnjicu Deklaracije o pravima djeteta i 30. godišnjicu Konvencije o pravima djeteta.

Konvenciju o pravima djeteta potpisalo je 196 zemalja (među kojima je i Hrvatska), čime je ovaj dokument postao najbrže i najšire prihvaćen sporazum na području međunarodnih ljudskih prava u povijesti. Njome se pokušalo odrediti specifične potrebe djece i mladih, njihovi specifični problemi vezani uz razvoj, odrastanje, podređenost odraslima, iskorištavanje, zlostavljanje.

Ipak, iako je Konvencija o pravima djeteta najviše puta ratificirani dokument o ljudskim pravima u cijelom svijetu, provedba je još uvijek nedovoljna. Konvencija obećava svakom djetetu i mladoj osobi na svijetu pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, prehranu, smještaj, igru, uvažavanje, poštovanje, zaštitu od diskriminacije, iskorištavanja, nasilja… i još mnogo toga. A je li doista tako? Nažalost, nije.

Upravo iz toga razloga, obilježavanjem Međunarodnog dana djeteta želi se senzibilizirati javno mnijenje i ustanove za potrebu zaštite maloljetnika od zlouporabe, nasilja i raznih oblika diskriminacije. Također se žele potaknuti organizacije koje se bave ljudskim pravima i slobodama na poduzimanje konkretnih koraka u zaštiti i unapređenju dječjih prava jer su upravo ta prava temelj izgradnje naprednog društva.

Cijeli tekst Konvencije o pravima djeteta možete pročitati ovdje: https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf

 

Ena

NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA

man-2814937_1920

 

Sukob je situacija međusobnog neslaganja dviju ili više strana koja uključuje različite interese ili vjerovanje da njihovi interesi ne mogu biti istovremeno zadovoljeni. Riječ je o vrlo čestoj i univerzalnoj pojavi koja je sastavni, čak i neizbježni dio svakodnevnog života, a ključna stvar je na koji način sukob rješavamo. Iako to u pravilu nije učinkovito, u konfliktnim situacijama često reagiramo agresijom ili povlačenjem. Premda se sukobi razlikuju, postoji jedinstveni skup vrijednosti, potrebnih vještina i osobina pojedinaca/skupina koje su potrebne za nenasilno rješavanje sukoba.


Kako nenasilno rješavati sukobe?

Najznačajnija pretpostavka za nenasilno rješavanje sukoba je uvjerenje da se u situaciji sukoba više može postići rješenjem sukoba nego borbom te da su rješenja koja zadovoljavaju obje strane moguća!

Pri tome su značajne sljedeće vještine i osobine pojedinaca:

Komunikacijske vještine

Svaka osoba u socijalnoj interakciji ponaša se prema drugoj osobi u skladu sa svojim mišljenjima, opažanjima i vjerovanjima o njoj. Ona možda nisu objektivno točna, ali za osobu u tom trenutku predstavljaju jedinu i pravu istinu. Isto se događa i u situaciji sukoba.

Što tada možemo učiniti? Odgovor je – aktivno slušati.

Aktivno slušati znači parafrazirati (prevoditi riječi osobe s kojom razgovaramo svojim riječima), reflektirati (prepoznavati osjećaje sugovornika), sažimati, tražiti dodatna objašnjenja, pitati (postavljanje pitanja služi boljem razjašnjavanju situacije i razbijanju problema na manje situacije), verbalno i neverbalno pokazivati pažnju i potvrđivati da slušamo ono što nam sugovornik govori …

U konfliktnoj situaciji aktivno slušanje omogućuje nam da  jasnije utvrdimo što druga strana misli i osjeća. Katkada je već i to dovoljno za rješavanje sukoba, a ako i nije, uvelike pridonosi jasnijem utvrđivanju problema jer aktivno slušanje govorniku pruža mogućnost da potvrdi ili ispravi doživljaj rečenog kod slušatelja. Stoga, pokažite da vam je stalo, pokažite da slušate, ustanovite što sugovornik želi, ponovite da biste bili sigurni da ste shvatili.

Empatija

Empatija ili suosjećanje odnosi se na uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njenog položaja (patnje, ugroženosti). Suosjećanje je u obrnutoj svezi s agresivnim ponašanjem i empatičko razumijevanje jedna je od najzrelijih strategija rješavanja sukoba i pretpostavka nenasilnog rješavanja sukoba. Shvaćanje tuđih osjećaja i sagledavanje problema iz druge perspektive omogućava bolje razumijevanje sukobljenih strana, a time i mogućnost pronalaženja nenasilnog rješenja konfliktne situacije.

Samopoštovanje

Manjak samopoštovanja i negativna slika o sebi korijeni su brojnih sukoba. Osoba koja ima poteškoća s prihvaćanjem sebe, teško uvažava mišljenja i potrebe drugih ljudi, a potvrđivanje vlastite vrijednosti i vrijednosti druge osobe vrlo je bitno za međusobno uvažavanje i konstruktivno rješavanje sukoba. Pozitivna slika o sebi omogućava nam upravo to – prepoznavanje i prihvaćanje svojih, ali i tuđih potreba, vrijednosti i stavova.

Usko vezano za ovu pretpostavku je i iskazivanje umjesto potiskivanja vlastitih osjećaja.

Vještine pregovaranja

Pregovaranje je poseban oblik socijalne interakcije, kontrolirani komunikacijski proces čiji je cilj rješavanje sukoba između dviju ili više pregovaračkih strana. U pregovaranju svaka strana traži rješenja za sebe i zahtijeva nešto od druge strane kako bi zadovoljila svoje potrebe. Vještine pregovaranja složene su komunikacijske vještine i kao takve nužne za nenasilno rješavanje sukoba.

Isto tako, potrebna je uopće spremnost na suradnju, a koja nam omogućava da se sukobi rješavaju na način da zajednički tražimo najbolje rješenje problema. Ovdje je važna i kreativnost pri pronalaženju rješenja – razmatranje najrazličitijih mogućnosti rješavanja sukoba i biranje prikladne, jer često mogućnosti ima više nego što nam se u prvi mah čini.


Što ako i dalje ne možemo riješiti sukob?

Medijacija!

Razlozi za nemogućnost rješavanja sukoba mogu biti različiti, od ponosa, želje za osvetom, povrijeđenosti, ljutnje, potrebe za isprikom i tako dalje. Kada se sukobljene strane i dalje međusobno doživljavaju kao problem i pune su emocija koje im otežavaju komunikaciju i suradnju, postoji potreba za neutralnim posrednikom koji će im u tome pomoći. Posredovanje odnosno medijacija je specifična metoda nenasilnog rješavanja sukoba uz pomoć treće, nepristrane i neutralne strane koja stranama u sukobu pomaže da svojom voljom postignu vlastiti, obostrano prihvatljiv sporazum o predmetu sukoba. Ukoliko medijacijom uspijemo postići dogovor, rješenjem su zadovoljne sve strane u sukobu; nema gubitnika ili pobjednika.


Zaključak

Praksa nenasilnog rješavanja sukoba u različitim područjima života trebala bi nam postati ustaljena praksa jer svatko je radije s drugima u prijateljskim odnosima nego u svađi, sukobu ili ratu. Sukobi su većinom teška i naporna iskustva, no za učinkovito rješavanje sukoba značajna je spoznaja da sukob nije sam po sebi destruktivan i negativan. Svaki sukob ima potencijal da postane funkcionalan, a što ne ovisi samo o situaciji, već prije svega o ponašanju pojedinca u njoj. Danas je općenito prihvaćeno da se vještina nenasilnog i konstruktivnog rješavanja problema temelji na usvajanju i međusobnom integriranju većeg broja specifičnih socijalnih vještina, a dobra vijest je da su socijalne vještine naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti što znači da ih se može (na)učiti i vježbati!

 

Ena

Medijsko izvještavanje o kriminalitetu – položaj žrtve

ULOGA MEDIJA

Slobodni, neovisni i pluralistički mediji od najveće su važnosti za funkcioniranje demokratskih društava. Njihova uloga je toliko bitna da se sloboda medija uzima kao kategorija kada se govori o slobodi u svijetu. Najbolji primjer toga je Freedom House koji svake godine radi studiju Freedom of Press kojom mjeri stupanj slobode tiskanih, emitiranih i digitalnih medija (https://freedomhouse.org/report-types/freedom-press). Uloga medija je bitna jer oni posjeduju ključnu ulogu u formiranju stavova, mišljenja pa i osjećaja o pojedinim temama. Mediji mogu utjecati na percepciju javnosti prema nekom događaju, a od posebnog su značaja osjetljive teme. S druge strane moramo uzeti u obzir da živimo u kapitalizmu gdje su mediji uglavnom u privatnom vlasništvu, te je fokus i na profitu. Vrlo često se susrećemo s bombastičnim i senzacionalističkim naslovima koji služe tome da se pridobije dodatni klik miša ili jedan prodani primjerak više. U ovome tekstu biti će ukratko prikazana istraživanja provedena u Republici Hrvatskoj o izvještavanju o nasilju u obitelji s fokusom na žrtvi.

 

Kodeks novinara

U Republici Hrvatskoj, 2018. godine, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku donijelo je Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Osim spomenutog priručnika, odredbe o medijskom izvještavanju o nasilju u obitelji nalaze se i u Zakonu o medijima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o ravnopravnosti spolova i Kodeksu časti hrvatskih novinara. Priručnik se poziva na Kodeks časti hrvatskih novinara koji kaže da „novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti te je obvezan poštivati svačije pravo na privatnost”. Posebna se pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnom tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima“ (Duka, 2009).


Položaj žrtve

Žrtve nasilja nalaze se u iznimno teškoj situaciji zbog potencijalne osude okoline, dvostruke viktimizacije, te pretpostavke o podijeljenoj odgovornosti za nasilje. Uzevši sve ovo u obzir, zaštita privatnosti žrtve od krucijalne je važnosti. U slučaju nesavjesnog otkrivanja identiteta žrtve može doći do ismijavanja, izopćavanja, stereotipiziranja pa i odvraćanja od prijavljivanja kaznenog djela i traženja pomoći.


Rezultati istraživanja provedenog u Republici Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj provedeno je nekoliko istraživanja o izvještavanju o nasilju u obitelji u medijima. Većina ranijih istraživanja nije se fokusirala na kvalitativne aspekte izvještavanja u smislu načina na koji se žrtva i počinitelj prikazuju. Novinu u kvalitativnom aspektu uvelo je istraživanje provedeno od ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u periodu od početka srpnja do polovice rujna 2013. godine. To je istraživanje pokazalo kako još uvijek postoje „…senzacionalistički naslovi i tekstovi u kojima se koriste neprimjereni izrazi ili otkrivaju detalji koji za žrtvu mogu biti traumatični“ (Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji, 2018).

Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je u okviru europskog projekta Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama izdao Medijski kodeks za izvještavanje o nasilju prema ženama (HINA, 2019). U sklopu tog projekta od strane ureda Pravobraniteljice i Ženske sobe – Centra za seksualna prava provedeno je istraživanje o medijskom izvještavanju o nasilju prema ženama. To je istraživanje pokrilo članke na internetskim portalima i u tiskanim medijima u periodu od 2012. do 2016. godine.

„Rezultati su pokazali da mediji često otkrivaju identitet žrtve, nagađaju o motivima počinitelja, nasilje dovode u kontekst prevelike ljubavi počinitelja za svoju žrtvu ili zabave koja je prešla granicu i sugeriraju odgovornost žrtve za nasilje, što predstavlja kršenje etičkih standarda novinarstva“ (Ibid).

Smjernice koje su nakon rasprave uslijedile preporučuju jasno osuđivanje nasilja u medijima, neotkrivanje identiteta žrtve, izbjegavanje pretpostavljanja uzroka nasilnog ponašanja, izbjegavanje stavljanja počinitelja u korelaciju s ljubavnim odnosom, stavljanje nasilnika u korelaciju počinitelja prekršajnog i kaznenog djela i da se žrtvu ne prikazuje kao suodgovornu za ono što joj se dogodilo.


ZAKLJUČAK

Ono što se može iščitati iz ovoga je da postoje pomaci u zaštiti interesa žrtve u medijskom izvještavanju, no i dalje postoji potreba za izricanjem jasnih smjernica. Ono što je dodatno potrebno je promjena svijesti javnosti o samom obiteljskom nasilju. Treba se zalagati i podizati svijest o tome kako nasilje nema opravdanja i ono se ne smije tolerirati. U ovome kontekstu mediji imaju izrazito važnu ulogu kao promicatelji vrijednosti nulte tolerancije prema nasilju koju mogu postići isključivo objektivnim, nesenzacionalističkim izvještavanjem o nasilju.

 

 

Juraj

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


REFERENCE

Duka, Z. (2009) Kodeks časti hrvatskih novinara. https://www.hnd.hr/dokumenti (Pristupljeno: 4.7.2019.)

HINA (2019) Predstavljen Medijski kodeks za izvještavanje o nasilju prema ženama. Potpisnik i Novi list. NoviList.hr. http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Predstavljen-Medijski-kodeks-za-izvjestavanje-o-nasilju-prema-zenama.-Potpisnik-i-Novi-list?meta_refresh=true (Pristupljeno: 4.7.2019.)

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (2018) Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji

 

Crne brojke Kalendara*

Kalendar nasilja_

Nasilje u obitelji. Nešto o čemu se mnogo šuti ili govori sasvim malo. Nešto tako ozbiljno, tako sveprisutno. Nešto što žrtve nerijetko zaključavaju u četiri zida zbog straha od osude javnosti. Često se misli da se pojam nasilja u obitelji odnosi samo na fizičke napade, dok ono zapravo uključuje još i tjelesno kažnjavanje, spolno uznemiravanje, ekonomsko iskorištavanje, zanemarivanje potreba osoba s invaliditetom ili osoba starije životne dobi. Samim time, obiteljsko nasilje predstavlja veliki problem društvu u cjelini. Baš zbog toga, vrlo je važno informirati javnost i potaknuti na govor i „razbijanje“ tabua oko ove teme.


     NIŠTA ne opravdava nasilje i nitko nije ga dužan trpjeti, a najmanje osjećati se krivim za tuđe loše postupke i u njima tražiti opravdanje.


     Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske pokrenulo je projekt pod nazivom ,,Kalendar nasilja” koji ima upravo za cilj osvijestiti javnost o brojnosti kaznenih djela i prekršaja u obiteljskoj domeni koji se svakodnevno događaju širom zemlje. Kalendar se nalazi na njihovoj internetskoj stranici gdje klikom na određeni datum, počevši od 29.ožujka ove godine, dobivamo informacije o evidentiranim prijestupima u protekla 24 sata i o području na kojem se on dogodio. Naravno, identitet žrtava je zaštićen i nepoznat. Vodeći se činjenicom kako se obiteljsko nasilje prijavljuje znatno manje od drugih prekršaja te svakako puno manje od toga koliko je prisutno u stvarnosti, zabilježeni rezultati i dalje su šokantni. U malo manje od dva mjeseca (29.3. – 25.5.) zabilježeno je ukupno 126 kaznenih djela nasilja u obitelji i čak 1218 prekršaja obiteljskog nasilja. Najviše prekršaja i kaznenih djela evidentirano je na području PU zagrebačke, a slijede ju PU varaždinska, PU splitsko-dalmatinska i PU osječko-baranjska. S druge strane, najmanje ih je prijavljeno u PU požeško-slavnoskoj, PU šibensko-kninskoj i PU ličko-senjskoj. Iz podataka u Kalendaru, može se zaključiti kako se slučajevi nasilja u obitelji puno rjeđe karakteriziraju kao kazneno djelo, stoga je vrlo zanimljivo kako je Požeško-slavonska jedina županija u kojoj je broj kaznenih djela veći od broja prekršaja.  Nažalost, u praksi još uvijek ne postoji ujednačena i jasna smjernica koja upućuje da li je zatečena situacija nasilja u obitelji kazneno djelo ili prekršaj, već je ta prosudba prepuštena policijskim službenicima koji zaprimaju prijave. Obiteljsko nasilje tako se češće definira kao prekršaj te samim time počinitelji dobivaju i blaže kazne, nego što bi ih dobili da je riječ o kaznenom djelu.

    Izrazito je važno educirati javnost o kompleksnosti obiteljskog nasilja, o važnosti međusobne suradnje s nadležnim tijelima i policijskim službenicima. Šutnja i zatvaranje u sebe ne rješava problem, već ga produbljuje. Stoga MUP poziva sve one koji su u saznanju ili proživljavaju bilo koji oblik nasilja u obitelji da se odvaže na prijavu na 112 ili 192.

Za sve infomacije o pravima žrtava kaznenih djela i prekršaja kontaktirajte besplatni i anonimni broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja

116 006.

 

 

Izvor fotografije i link na Kalendar nasilja: https://mup.gov.hr/kalendar-nasilja/283308

 

Sara

Kome se mogu obratiti žrtve obiteljskog nasilja?

roman-kraft-260082-unsplash

Veliki utjecaj na javno mnijenje o nasilju imaju mediji kao i o drugim društvenim pitanjima. Posljednjih dana mediji prenose razne informacije o postojanju odnosno ne postojanju sustava podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Primjerice, objavljena je informacija kako će se uskoro osnovati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja (iako on već postoji od 2013.godine). Mediji bi svakako kao izvor informacija trebali biti informiraniji te svojim djelovanjem točno informirati i senzibilizirati društvo.

Potrebno je istaknuti kako se Udruga za podršku žrtvama i svjedocima već više od desetljeća bavi pružanjem podrške žrtvama, jačanjem suradnje među pružateljima pomoći i širenjem mreže podrške. Besplatni i anonimni telefon Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja- 116 006 okuplja educirane  volontere koji svakodnevno od 8 do 20 sati pružaju podršku svim žrtvama kaznenih djela i prekršaja. Uvidom u dosadašni rad Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja (NPC) može se uvidjeti kako je najčešća pozivateljica upravo žrtva obiteljskog nasilja žena.

Kao i svake godine, 22. veljače, obilježio se Europski dan žrtava kaznenih djela. Unatoč tome što je Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja širio saznanja o svom postojanju na društvenim mrežama, pisani su članci o pravima koja pripadaju žrtvama, mediji se nisu odazvali pozivu da podrže kampanju njezinim dijeljenjem iako su im upućivani brojni pozivi i otvorena pisma. Neizbježno se postavlja pitanje, zašto se vapi za novim revolucionarnim sustavom podrške, ako se već postojeći ne potiče i ne obavještava širu javnost o njegovom postojanju.

Da bi osobe mogle tražiti podršku, prvi korak je da znaju za mjesta gdje ju mogu potražiti. Ako se osjećaju sami i nemaju saznanja o mjestima gdje mogu potražiti pomoć, sasvim je jasno da je ne mogu ni tražiti.

Jačanje postojećeg sustava podrške u vidu financiranja udruga i telefona specijaliziranih za to, otvaranje novih na onim područjima Hrvatske koje njima nisu opremljene čine se kao primjeri učinkovitog smjera rješavanja problema. Prijeko je potrebno jačanje kapaciteta stručnih javnih radnika, prvenstveno policijskih službenika i socijalnih radnika koji na svakodnevnoj razini rade sa žrtvama obiteljskog nasilja. Iz iskustva rada na liniji NPC-a može se zaključiti kako je sustav na papiru učinkovitiji nego u praksi, posebice u manjim mjestima i ruralnim sredinama, stoga se kao važan element podrške žrtvama ističe senzibiliziranje radnika i njihovih lokalnih sredina kako bi strah od osude i bezizlaznosti situacije prestao moriti žrtve obiteljskog nasilja.

Iako je sustav podrške manjkav osobito u vidu dovoljne teritorijalne pokrivenosti,  on svakako postoji već duži niz godina. Postoje udruge u Hrvatskoj kojima je u glavnom fokusu podrška ženama žrtvama nasilja, koje uključuju savjetovališta, stručne pomagače, sigurne kuće. Navedene udruge u svom angažmanu zagovaraju prava žena u društvu i bore se za veću vidjivost navedenog problema u javnosti.

  • SOS telefon Ženska Pomoć Sada 0800 655 222 0-24
  • Interaktivna karta pomoći ženama sa svim udrugama i organizacijama pružateljima usluga. Na slici je vidljiv izgled karte koju možete približavati u željenom području te naći informacije i kontakte o uslugama pojedinih organizacija:
  • slikaa

Također, u institucionalnom okviru postoji 24-satna podrška. U svakom Centru za socijalnu skrb postoji dežurstvo te socijalni radnik koji je dežuran 0-24 i dužan reagirati u bilo koje doba dana i noći na poziv policije. Policija je također dužna reagirati na svaku prijavu i svaki poziv u pomoć u bilo koje doba dana i noći:

  • 112 – jedinstveni telefon za hitne slučajeve 0-24
  • 192 – hitni broj policije 0-24

Navedeni linkovi poveznice su na web stranice na kojima je također moguće naći informacije za žrtve nasilja i kaznenih djela, pa ih je korisno proučiti i imati na umu postojeće kontakte za takve slučajeve:

 

 

Nina

Rezultati istraživanja:”Seksualno uznemiravanje na Sveučilištu u Zagrebu- iskustva i stavovi studenata i studentica”

classroom-1699745_1920

 Istraživanje ”Seksualno uznemiravanje na Sveučilištu u Zagrebu- iskustva i stavovi studenata i studentica” je provedeno u razdoblju od travnja do lipnja 2017. godine, a dio je diplomskog rada Ivane Andrijašević nastalog pod mentorstvom dr.sc. Maje Mamule i doc.dr.sc. Eve Anđele Delale na diplomskom studiju psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Cilj istraživanja bio je utvrditi aktualnu prevalenciju seksualnog uznemiravanja studenata i studentica na Sveučilištu u Zagrebu, kako onog od strane osoblja na fakultetima, tako i međuvršnjačkog, tj. od strane kolega i kolegica na fakultetima. Osim utvrđivanja prevalencije, istraživanjem se nastojalo ispitati i jesu li češće žrtve muškarci ili žene, imaju li muškarci i žene različite emocionalne reakcije na seksualno uznemiravanje, postoje li razlike u emocionalnim reakcijama ovisno o statusu počinitelja/počiniteljice (član/članica fakultetskog osoblja ili kolega/kolegica s fakulteta) te razlikuju li se muškarci i žene u stavovima o seksualnom uznemiravanju. Također, istraživanjem se nastojao steći uvid i u informiranost studenata/studentica Sveučilišta u Zagrebu po pitanju prijave seksualnog uznemiravanja na fakultetu.

U istraživanju je sudjelovalo 608 sudionika i sudionica (25% muškaraca i 75% žena), studenata i studentica šest znanstvenih područja Sveučilišta u Zagrebu.


Rezultati:

44.2% sudionika/sudionica istraživanja je izjavilo da je barem jednom doživjelo da član/članica fakultetskog osoblja ”Iznosi komentare temeljene na stereotipnim i/ili uvredljivim prikazima muškaraca ili žena”.

– stereotipni i uvredljivi komentari su se pokazali najčešćim ponašanjem i od strane kolega/kolegica na fakultetu, 49.8% sudionika/sudionica je izjavilo da su barem jednom čuli kolegu/kolegicu na fakultetu kako ”Iznosi komentare temeljene na stereotipnim i/ili uvredljivim prikazima muškaraca ili žena”.

muškarci u ovom istraživanju imaju veći broj iskustava sa seksualnim uznemiravanjem, kako od strane fakultetskog osoblja, tako i od strane kolega/kolegica s fakulteta.

– muškarci i žene se razlikuju i kada se radi o emocionalnim reakcijama na doživljeno seksualno uznemiravanje. Žene su tako češće izjavljivale da je iskustvo seksualnog uznemiravanja u njima izazvalo osjećaj ljutnje i neugode, dok su muškarci češće navodili osjećaj polaskanosti. Slični rezultati su dobiveni i kod seksualnog uznemiravanja od strane kolega/kolegica, muškarci i u ovom slučaju češće prijavljuju kako su im navedena iskustva laskava ili nebitna.

– seksualno uznemiravanje od strane fakultetskog osoblja u sudionicima/sudionicama izaziva neugodnije osjećaje te ga strože osuđuju u odnosu na seksualno uznemiravanje od strane kolega/kolegica na fakultetu. Kada su doživjeli seksualno uznemiravanje od strane fakultetskog osoblja, sudionici/sudionice su češće isticali kako osjećaju neugodu i ljutnju ili pak ne znaju imenovati osjećaj. Kada su, s druge strane, doživjeli seksualno uznemiravanje od strane kolega/kolegica na fakultetu, sudionici/sudionice su češće navodili kako im je navedeno iskustvo laskavo ili pak nebitno.

– utvrđene su razlike i u stavovima muškaraca i žena o seksualnom uznemiravanju. Muškarci su postigli viši prosječan ukupni rezultat na Skali stavova o seksualnom uznemiravanju od žena. Viši rezultat na upitniku ukazuje na višu toleranciju na seksualno uznemiravanje.

– od sudionika/sudionica istraživanja nitko svoje iskustvo nije prijavio fakultetu, a najveći broj je o tome razgovarao s prijateljima/prijateljicama (29.7%). Većina sudionika/sudionica (69%) ne zna kome se na fakultetu može obratiti u slučaju seksualnog uznemiravanja.

– kada ih se pitalo da procijene svoju informiranost po pitanju prijave seksualnog uznemiravanja fakultetu, 61.4% sudionika/sudionica je svoju informiranost procijenilo nedovoljnom, ne znaju kome bi se obratili niti što bi slijedilo nakon prijave.

Osim neinformiranosti sudionika/sudionica o prijavi seksualnog uznemiravanja na fakultetima kao indikatora nedostatka institucionalne zaštite studenata i studentica Sveučilišta u Zagrebu, nalaz koji je obilježio ovo istraživanje jest i onaj o muškarcima kao grupi pod većim rizikom od seksualnog uznemiravanja na fakultetima.

Navedeni nalaz je suprotan istraživačkoj hipotezi te nalazima ranijih istraživanja (domaćih i stranih). Sudionici, za razliku od sudionica, prijavljuju veći broj iskustava na upitniku o seksualnom uznemiravanju, ali pri navođenju emocionalnih reakcija ne ističu one koje bi ukazivale na to da su takvim iskustvom uznemireni.

Potpuno razumijevanje dobivenih nalaza bi podrazumijevalo teorijske i metodološke izmjene te sasvim novo istraživanje. Trenutačno se kao izgledne nameću dvije pretpostavke, prva je da su sudionici doista doživjeli uznemiravanje koje su naveli te su ga takvim i percipirali, ali oklijevaju u tome da izraze svoju uznemirenost. Druga je da sudionici, iako jesu doživjeli ponašanja navedena u upitnicima, ta ponašanja uistinu ne smatraju uznemirujućima. U tom slučaju, ako bi se za nužnu pretpostavku seksualnog uznemiravanja uzelo da osoba koja ga doživi treba biti uznemirena, tj. da takva situacija njoj treba biti neugodna te nepoželjna, konstrukt koji se pokušao ovim istraživanjem zahvatiti, u slučaju sudionika, ne bi mogao biti seksualno uznemiravanje.

 

Ivana

8. MART 2019.

Opće je poznato kako se 8. ožujka obilježava Međunarodni dan žena. Postalo je poput blagdana da se taj dan čestita svojim prijateljicama, kćerima, djevojkama, suprugama, suradnicama. Slavi se žene zbog toga što su upravo prijateljice, kćeri, djevojke, supruge, suradnice i svi se trude da ženama koje poznaju čestitkom podare osmijeh na lice.

No nekad se čini da cijelo društvo zaboravlja kako upravo te žene koje se slave osmog marta jednako kao i taj dan žive svoje živote ostatak godine. Ne smije se zaboraviti da iako imaju svoj dan, žene u Hrvatskoj NEMAJU:

  • jednake plaće za jednaka radna mjesta kao muškarci
  • jednaku zastupljenost u Saboru, Vladi i drugim rukovodećim pozicijama
  • jednakost u podjeli obiteljskih i kućanskih poslova
  • fleksibilnost u organizaciji obiteljskog života i karijere
  • slobodu osobnog izričaja bez osude
  • slobodu izbora stila života bez osude
  • podršku društva u vezi svojih reproduktivnih prava
  • povjerenje u sigurnu i kvalitetnu medicinsku uslugu
  • poštovanje medija i ne-seksističko izvještavanje

Dakako da se navedeni primjeri ne odnose na svaku ženu, no oni još uvijek predstavljaju velik problem u našem društvu. Čini se kako se žene moraju više truditi  kako bi dokazale svoj poslovni uspjeh i istaknule se. Tradicionalno društvo nameće visok zahtjev za vještim manevriranjem karijere i obiteljskog života. Čini se da se s jedne strane od žena očekuje da osnuju i brinu se za obitelj, a s druge strane i da budu moderne, emancipirane i da ustraju za poslovnim uspjehom. Imajući to na umu, današnje opće ekonomsko stanje u državi otežava prosječnoj hrvatskoj zaposlenici da teško zarađenom plaćom i malo slobodnog vremena uspije uzdržavati i uzdizati obitelj, dok ju istovremeno osuđuje ako to ne uspijeva.

Ono što svakako možemo učiniti je boriti se za jednakost i ženska prava. Simbolično 8. ožujka već se godinama održava Noćni marš motiviran navedenim društvenim nejednakostima kao izraz nezadovoljstva društva položajem žena u društvu. Velik odaziv žena, ali i muškaraca na ovaj događaj svake godine dokaz je kako postoji želja društva za pomakom naprijed u pogledu ženskih prava. To je odraz dugogodišnje borbe žena za svoje mjesto pod suncem i prava koja ženama kao ljudima pripadaju. Stoga se 8. marta obilježava  neumorna borba za bolje društvo i unapređenje kvalitete života.

 

Nina

Pink shirt day

 

dan_ruzicastih

Dan ružičastih majica obilježava se diljem svijeta zadnje srijede u veljači s ciljem ukazivanja na važnost borbe protiv vršnjačkog nasilja. Nastao je kao odgovor na događaj u jednoj kanadskoj školi, gdje je dječak postao žrtva nasilja nakon što je u školu došao odjeven u ružičastu majicu. Pink shirt day obilježava se i u Hrvatskoj od 2017.godine, kada je proglašen Nacionalnim danom borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Različiti oblici nasilja među djecom

Vršnjačko nasilje ili bullying nastaje kada jedno ili više djece učestalo te namjerno napada, uznemirava i ozlijeđuje drugo dijete koje se ne može samo obraniti. Najčešće je riječ o fizičkom ili verbalnom nasilju, a česta pojava su i seksualno nasilje, ali i socijalno, koje uključuje ogovaranje, ignoriranje te isključivanje žrtve iz grupe. U današnje informatičko doba sve je prisutniji i tzv. cyberbullying (elektroničko nasilje), kojim se žrtvi namjerno nanosi šteta putem interneta, mobitela i objavljivanja sadržaja na društvenim mrežama.

O kojem god obliku nasilja da se radi, ono može na žrtvi ostaviti dugoročne emocionalne posljedice, zbog čega je nužno ukazivati na ozbiljnost ovog problema.

“(Ne)budi mi (ne)prijatelj!”

U sklopu projekta “(Ne)budi mi (ne)prijatelj!”, kojeg je tijekom školske godine 2017./2018. provela Udruga za podršku žrtvama i svjedocima u partnerstvu sa Srednjom školom Ludbreg, među učenicima je provedena anketa o vršnjačkom nasilju. Čak 50 posto ispitanika izjavilo je kako su bili žrtve vršnjačkog nasilja. Zabrinjavajući je podatak da gotovo 40 posto od njih nikome nije prijavilo nasilje. Taj podatak ne čudi, jer nasilnici za žrtve biraju djecu slabiju od sebe, mirniju, povučeniju, koja im se neće moći suprotstaviti i obraniti se. Žrtva se pak često stidi prijaviti nasilje i nelagodno joj je govoriti o tome. Drugi razlog neprijavljivanja često je strah od osvete nasilnika te da će time samo pogoršati svoju bol i patnju.

Međutim, neprijavljivanje nasilja žrtvi zapravo jamči daljnju izloženost nasilju, zbog čega posljedice poput povlačenja u sebe i gubitka samopouzdanja mogu biti teže i (dugo)trajnije. Zato je važno da roditelji, ukoliko uoče promjene na ponašanju svojeg djeteta ili bilo koji trag koji bi upućivao da je riječ o vršnjačkom nasilju, o tome razgovaraju s djetetom. Ukoliko sumnjaju da im je dijete žrtva nasilja, dobro je o tome obavijestiti školu. Ukoliko razgovor s razrednikom ili ravnateljem ne pomogne, nasilje se može prijaviti i policiji.

Na mladima svijet ostaje

Stara izreka kaže “od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”. S time se nažalost ne može složiti velik broj djece koji u školu odlaze sa strahom i brigom zbog još jednog susreta s nasilnikom. Djetinjstvo bi trebalo biti “obojano” radošću i veseljem, a ne strahom od nasilnih vršnjaka koji imaju potrebu drugome nauditi. Upravo zato nužna je prevencija vršnjačkog nasilja i edukacija ne samo djece, već i odraslih. Jer i roditelje treba poticati da svoju djecu uče da budu druželjubivi, pristojni i tolerantni, da poštuju druge i da shvate da je agresivno ponašanje neprihvatljivo.

Kaže se kako na mladima svijet ostaje. Upravo zato edukacijom, projektima poput Dana ružičastih majica, te “usađivanjem” pozitivnih vrijednosti putem odgoja i obrazovanja od najranijih dana, potrebno je raditi na tome da sadašnje i buduće generacije djece i mladih nauče da nije prihvatljivo biti nasilan prema drugome i da se nasilje ne smije tolerirati.

 

Link na video: https://www.youtube.com/watch?v=5dHElurVeSo

Hrvoje

Pravo na savjetnika

Pravo na savjetnika

Jedno od prava žrtvi po Zakonu o kaznenom postupku  je pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava što znači da savjetnika financira RH, a ne sama žrtva. To pravo imaju žrtve kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora od 5 ili više godina, ako trpe teže posljedice, žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, žrtve u odnosu na koje su utvrđene posebne potrebe zaštite (što može uključivati i posredne žrtve, u slučaju da je neposredna žrtva preminula), žrtva dijete ili maloljetnik.

Savjetnik je osoba određena zakonom. Žrtva može tražiti savjetnika od policije, istražitelja, državnog odvjetnika ( ovisno o fazi postupka).

Savjetnik je osoba koja može pomoći žrtvi prije davanja iskaza u kaznenom postupku na način koji je potreban žrtvi, bilo to u pravnom ili psihološkom smislu, gdje savjetnik može poslužiti kao podrška. Zahtjev o osobi u ulozi savjetnika ovisi o potrebi žrtve, žrtva sama treba naznačiti kojeg savjetnika želi. Savjetnik ne mora biti isključivo odvjetnik, već može biti i netko od pomagačke struke što uključuje stručne suradnike, socijalne pedagoge i socijalne radnike. Žrtvama koje imaju pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava ne preporuča se kao savjetnika izabrati odvjetnika jer tu ulogu može imati opunomoćenik. Takvim se žrtvama možda bolje odlučiti za psihologa, pedagoga, socijalnog radnika, ili osobu sličnog zanimanja, a ne nužno nekoga iz pravne sfere, jer im takav savjetnik može pružiti emocionalnu podršku.

Uz pomoć pri davanju iskaza, savjetnik na teret proračunskih sredstava također može pomoći žrtvama pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva ako trpe teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela.

 

Za više informacija možete nazvati Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja svakim radnim danom od 08:00 do 20:00 sati na besplatni i anonimni broj 116 006.

Dolores