Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način – Tolstojevim citatom započet ćemo pregled velikog broja nasilnih odnosa u obitelji koje nas ponekad okružuju, a da toga nismo niti svjesni. Nažalost, u brojnim obiteljima sukobi i frustracije mogu biti uzrok nasilnom ponašanju među članovima, ali nisu jedini.
Prema podacima MUP-a, dok je u 2019. (ukupno 6.859 slučajeva) zabilježen porast od 32,2 % u odnosu na godinu prije u broju prijavljenih kaznenih djela na štetu djece i obitelji, među koje se ubraja i kazneno djelo nasilja u obitelji, 2020. godina zabilježila je rast od 15,1% u odnosu na 2019. godinu (ukupno 7.895 slučajeva). Ova je, dakle, vrsta kaznenog djela u stalnom rastu.
I kad se nasilničko ponašanje u obitelji klasificira kao prekršaj, ono „doprinosi“ kroz 15,4% (u 2019.) i čak 16% (u 2020.) ukupnog broja prekršaja (više od primjerice prekršaja vezanih za zlouporabu droga).
Kako bi podiglo svijest o raširenosti obiteljskog nasilja, Ministarstvo unutarnjih poslova još od 2019. na svojim web stranicama objavljuje u okviru Kalendara nasilja u kojem svakodnevno izvještava o broju prijava slučajeva obiteljskog nasilja, o čemu smo već pisali na blogu.
Danas, nakon dvije i pol godine od uvođenja kalendara nasilja, pokušali smo uvidjeti mogu li se uočiti bilo kakve pravilnosti u obrascu prijava. Iako broj prijava u prosjeku stagnira s malim opadanjem, broj prijava koje se klasificiraju kao kazneno djelo je u porastu. Činjenica jest i da je iza nas vrlo netipična godina (pandemijski režim s mnogo vremena provedenog unutar obitelji), u kojoj broj prijava možda i nije pravi pokazatelj broja slučajeva obiteljskog nasilja.
Po iskustvima stručnjaka i istraživanjima, unatoč brojkama obiteljsko nasilje bilo je u porastu (u Hrvatskoj i u svijetu). Žrtve obiteljskog nasilja su uglavnom bile osuđene na boravak u krugu obitelji, što znači povećano vrijeme boravka sa zlostavljačem te istovremeno manje prilika za prijavu ili povjeravanje bliskoj osobi. Brojne udruge pojačale su osvještavanje javnosti o mentalnom zdravlju i kako brinuti o njemu tijekom pandemije, a neke su usmjerile podršku osobito na žrtve nasilja u obitelji. Iako se u kalendaru nalazi određeni broj dana bez podataka, radi se o malim brojevima (primjerice pet dana tijekom cijele 2020. te jedan dan u prvoj polovici 2021.) Ipak, podaci koje nam daje Kalendar nasilja mogu nam dati barem okvirnu sliku hrvatske svakodnevice i poslužiti kao plodno tlo za unaprjeđenje sustava podrške.
Iako se ukupan broj svih prijavljenih kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji (zeleno) smanjuje, jednako kao i broj prijava evidentiranih kao prekršaji (plavo), vidljivo je da je broj prijava evidentiranih kao kazneno djelo (crveno) u porastu. Bez više empirijskih podataka ne može se zaključiti je li razlog tome povećanje težih oblika nasilja ili povećanje svijesti stručnih radnika o obiteljskom nasilju kao kaznenom djelu. Također se ne može zaključiti je li smanjenje ukupnog broja prijava rezultat smanjenja pojavnosti nasilja u obitelji ili pak nesklonost žrtava da prijave nasilje.
Možemo primijetiti da je intenzivniji broj prijava u proljetnim i ljetnim mjesecima, a od svih dana u tjednu na prijavu se žrtve najčešće odlučuju ponedjeljkom.
Promatrajući dnevne podatke za zadnje dvije godine, možemo zaključiti da bi mogao postojati određeni obrazac u prijavama (žrtve se češće odlučuju za prijavu u ljetnim mjesecima te nakon vikenda), no ovdje se bavimo samo aspektom prijave, a ne nužno i samim činom (činovima) zlostavljanja koji prijavi prethodi. Također, polovica perioda odnosi se na pandemijsku godinu, što malo otežava uočavanje „uobičajenih“ obrazaca, kao što nam manjkaju opažanja iz duljeg razdoblja koje prethodi pandemiji čime bismo lakše uočili moguće promjene koje su se događale tijekom prošle godine. Na razini usporedbe među županijama, pokušali smo uzeti u obzir i broj stanovnika po županijama. Primjerice, budući da MUP nudi sumarne podatke razvrstane po policijskim upravama, možemo uočiti da je PU Zagrebačka „zadužena“ za 16% svih slučajeva prijava kaznenih djela nasilja u obitelji od uvođenja kalendara, no treba uzeti u obzir da ta PU obuhvaća i Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, što čini 27% ukupnog stanovništva Hrvatske. No, promotrimo li dostupne podatke po policijskim upravama (na razini broja kaznenih djela na štetu djece i obitelji) na tisuću stanovnika, vidimo da su relativne brojke najviše na području Požeško-slavonske i Ličko-senjske županije. U odnosu na 2019. godinu, najviši rast prijava tih kaznenih djela zabilježen je u Karlovačkoj, Ličko-senjskoj te Splitsko-dalmatinskoj PU. Na području Splitsku-dalmatinske PU, to znači preko 400 kaznenih djela više nego u godini prije, i to samo onih prijavljenih.
No, činjenica je da nam analiza prijava može samo djelomično otkriti dubine zlostavljanja koja se događaju – u trenutku kad je prijava napravljena, znamo da je već prošao određeni proces osvještavanja i odlučnosti za suočavanjem s obiteljskim nasiljem, bez obzira na to prijavljuje li nasilje žrtva ili svjedok.
Ne zaboravimo da su žene i dalje najčešće žrtve nasilničkih odnosa u obitelji (84%, prema podacima MUP-a za 2020. godinu). Ne zaboravimo ni to da je apsolutni broj žrtava obiteljskog nasilja u rastu – u 2020. godini 1.583 žena i muškaraca bilo je žrtvama obiteljskog nasilja, što je porast za 40% u odnosu na 2019. To znači tisuću i pol osoba koje su skupile snage i hrabrosti da potraže pomoć zajednice i stručnjaka kako bi se oduprili nasilju. Crne brojke nasilja koje se ne prijavljuje su i dalje velike, o čemu svjedočimo na liniji 116 006, a o čemu izvještavaju i druge udruge koje se bave ovom problematikom.
Također, obiteljsko nasilje označava ne samo partnersko nasilje, već i nasilje prema djeci i nasilje prema starijima. Bilo bi potrebno više informacija o evidentiranim djelima kako bi se mogli izvući detaljniji zaključci s korisnim implikacijama.
Čak i kada brojevi ukazuju na smanjenje prijava nasilja u obitelji, to ne znači da je situacija dobra. Dokle god postoji i jedna osoba koja proživljava obiteljsko nasilje, vrijedno je i važno podizati svijest o ovom problemu i načinima na koje se osoba može zaštiti ili zatražiti pomoć.
Tijekom pandemije linija Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja postala je nacionalna linija za žrtve rodno uvjetovanog nasilja koja radi sve dane u godini 24 sata dnevno uključujući blagdane i praznike.
Ukoliko proživljavate ili svjedočite nasilju, možete nam se obratiti i prije prijave djela te porazgovarati i informirati se o svojim pravima. Važno je upamtiti i ponavljati kako nitko nije kriv za nasilje koje proživljava i uvijek ima pravo na podršku.
Šutnja nije zlato – prijavi nasilje ili potraži podršku. Podiži svijest ljudi oko sebe i budi podrška koja je možda nekome potrebna jer samo zajedničkim neprekidnim trudom možemo se nadati smanjenju (i konačno zaustavljanju) nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Pretpostavlja se da nasilje u obitelji postoji od pamtivijeka, no tek se početkom 70-tih godina počelo više pričati o ovom obliku nasilnog ponašanja. Danas se smatra da je nasilje u obitelji ubojica broj jedan žena te statistike pokazuju da 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri, u 72% zlostavljanje traje više od godinu dana, a 45% žena je ubijeno od njihovih partnera. Karakteristike su dugotrajnost i često kombiniranje više oblika nasilja te se pretpostavlja da nasilje u obitelji dolazi zbog porasta nasilja u društvu.
Nasilje u obitelji prva je asocijacija kada se govori o nasilju nad ženama. Međutim, nasilje nad ženama događa se u svim javnim i privatnim sferama društva. Ono uključuje najrasprostranjenije i statistikama slabo poznato psihičko nasilje, fizičko nasilje koje je najučestalije, ekonomsko nasilje koje nije pretjerano prepoznato, seksualno nasilje koje se često stavlja u kategoriju tabu tema, napadi kiselinom, spljoštavanje grudi, nasilje vezano uz običaj miraza, žensko čedomorstvo, silovanja… Svaki oblik nasilja je prisutan u svim društvenim slojevima i društvima, a u nekim kulturama je dio kulturne ostavštine koja se generacijski prenosi i općeprihvaćen je.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama prilika je da se prisjetimo koliko se o ovom globalnom problemu nedovoljno govori. Ovaj dan se obilježava svake godine 25.11. odlukom Ujedinjenih naroda. Datum nije slučajno odabran, on je rezultat događaja koji se dogodilo 1960. godine u Dominikanskoj Republici kada su četiri sestre brutalno ubijene nakon posjete svojih muževa aktivistima u zatvoru. Pripadnici diktatorske tajne policije odlučili su ih zadaviti, njihov auto baciti u provaliju i sve prikazati kao slučajnu nesreću. Kao spomen na taj tragični događaj, međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se u cijelom svijetu i označava se narančastom bojom.
Kad govorimo o nasilju nad ženama tada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju jer je nasilje usmjereno protiv žene jer je žena. Žene prema kojima je upućeno nasilje su sve žene neovisno o njihovom tjelesnom stanju, dobi, obrazovanju, ekonomskom stanju, kulturi, socijalnom statusu i seksualnom orijentaciji. Rasprostranjenost je upitna jer nasilje nad ženama je velikim dijelom tzv. tamnih brojki i konkretni podaci nisu poznati. Razlozi neprijavljivanja su stigmatizacija žrtve, predrasude prema žrtvi, strah od nasilnika, krivnja i sram, nepovjerenje u institucije, strah od gubitka skrbništva… Pretpostavka je da je svaka treća žena doživjela neki oblik nasilja. Nasilje koje je najrasprostranjenije u Republici Hrvatskoj je fizičko nasilje, statistike procjenjuju da je svakih 10 – 15 minuta jedna žena žrtva ovog oblika nasilja. Prema podacima organizacije UN Women 200 miliona žena i djevojčica je podvrgnuto sakaćenju genitalija, a 70% djevojaka i žena je izloženo seksualnom uznemiravanju koje doživljavaju u školi, na fakultetu, na ulici, na poslu. Na 15-20 silovanja, koji se ubrajaju u najteže oblike seksualnog nasilja, dolazi jedno neprijavljeno. Stopa femicida počinjena od strane bivših i sadašnjih intimnih partnera se u RH u posljednje dvije godine udvostručila. Pandemija Covid-19 uzrokovala je i pandemiju obiteljskog nasilja koje je poraslo za 50%.
Kada smo, kao društvo, došli do toga da krivimo ženu za nasilje?
Kako smo došli do toga da seksističke šale prihvaćamo kao komplimente? Kako pojedini muškarci mogu čvrsto vjerovati da je silovanje zapravo seksualni odnos nakon kojeg se žena predomislila? Nasilje nad ženama vuče svoje korijene iz tradicije, povijesne nejednakosti moći između muškaraca i žena, nedostatka edukacije i šutnje, nasilje prati niz misli, stajališta i različitih općeprihvaćenih štetnih predrasuda. Ono kreće od “obične” seksističke šale preko seksualne objektivizacije do silovanja ili do femicida pritom ostavljajući fizičke, psihičke i ekonomske posljedice na ženu. Premda Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Obiteljski zakon, Prekršajni zakon, Istanbulska konvencija i različiti protokoli štite ženu od nasilja, važno je da nasilje prepoznamo kao kriminalni čin jer “tući” ženu je zločin, a nasilje nad ženom je ozbiljni društveni problem koji otvara pitanje temeljnih ljudskih prava.
Upalimo zato narančasto svijetlo ili obucimo komad odjeće narančaste boje i tako podržimo ovaj dan. Ali to nije dovoljno. Osvijestimo se, educirajmo od najranije dobi, jer u našem društvu žena je i dalje kriva za svoje postupke ili se žena i dalje boji sama hodati ulicom noću. Svaki put kad u društvu čujemo i podržavamo komentare poput “Što je htjela to je i dobila”, “Meni se nasilje ne može dogoditi”, “Možda ga je varala pa je i zaslužila”“Ima ona dugu jezičinu i svašta kaže, nek` ju on nauči redu”, “Silovana je jer je imala kratku haljinu”, u tom trenutku podržavamo nasilje i podržavamo nasilnika!
Pokrenimo glas o ovoj temi i nemojte opravdavati njeno “perem pod, sklisko je, pala sam” jer iza takvih izjava stoji vapaj, strah, sram, traženje pomoći, ali i poruka. Poruka kojom glasno želi viknuti da joj treba pomoć, poruka kojom želi reći da nije tražila.
Prekinuti nasilje nije lako, ali je moguće!
Za više informacija o pravima i mogućnostima možete se obratiti besplatnoj i anonimnoj liniji na broj 116 006 svakim danom 24 sata dnevno uključujući vikende, blagdane i praznike.
Silvia F.
LITERATURA:
Nasilje nad ženom u obitelji, ur. Marina Ajduković i Gordana Pavleković, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, 2000.
Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!: priručnik za analizu rodnih stereotipa, ur. Valerija Barada i dr., Centar za ženske studije, Zagreb, 2004.
Nasilje među djecom i mladima, odnosno vršnjačko nasilje je društvena pojava koja je postojala oduvijek, ali se dugo smatrala dijelom odrastanja i tek je relativno nedavno prepoznata kao fenomen vrijedan društvenog reagiranja. Prva sustavna istraživanja ovog fenomena provode se osamdesetih i devedesetih godina, nakon što su 1982. godine trojica dječaka iz Norveške počinila samoubojstvo zbog nasilja koje su nad njima činili njihovi vršnjaci. Norveško Ministarstvo obrazovanja je stoga 1983. godine pokrenulo kampanju za rješavanje problema nasilja među djecom u školi, a što je označilo novo razdoblje u rješavanju ovog problema.
Što je nasilje među djecom i mladima?
Prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima[1], nasilje među djecom je svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja, a koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca). Nasiljem među djecom i mladima smatra se tako fizičko nasilje kao što je udaranje, guranje, šamaranje, pljuvanje (bez obzira je li kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna povreda), ali i psihičko i emocionalno nasilje kao što je ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz skupine s ciljem nanošenja patnje ili boli, širenje glasina s ciljem izolacije djeteta od ostalih, oduzimanje stvari ili novca, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti ili na drugi način dovođenje djeteta u podređeni položaj.
U posljednje se vrijeme za slično, više puta ponavljano, namjerno nasilno ponašanje prema žrtvama koriste elektronički uređaji pa govorimo o elektroničkom ili internetskom nasilju (engl. cyberbullying).
Nasilje među djecom i mladima u školskom okruženju
Djeca u školi, ali i izvan nje, mogu biti sustavno i uzastopno uznemirivana i napadana od strane svojih vršnjaka, a povratkom u školu ovakva ponašanja postaju još učestalija. Žrtvama najčešće postaju djeca koje su zbog nečega ranjiva ili odskaču od druge djece – to može biti dijete iz druge etničke skupine ili dijete nižeg socijalno-ekonomskog statusa, novo dijete u razredu, nadareno dijete, dijete razvedenih roditelja. Često su to tiha, mirna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja koja teško uspostavljaju prijateljstva. Žrtve vršnjačkog nasilja često imaju i lošije slabije komunikacijske vještine i vještine rješavanja problema, manjak sigurnosti da potraže pomoć, ali i osjećaj krivnje jer smatraju da su sami krivi za to što im se događa.
Neki od znakovi koji nam mogu pomoći da posumnjamo da je neko dijete žrtva školskog vršnjačkog nasilja su sljedeći:
dijete se boji samostalno ići u školu i iz nje, mijenja uobičajeni put do škole ili moli roditelje da ga voze u školu
odbija ići u školu, „bolesno“ je ujutro prije škole, ima glavobolju ili bolove u trbuhu
postaje povučeno, niskog samopouzdanja, anksiozno i napeto
pogoršava mu se školski uspjeh i počne markirati
ima neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine
počinje zastrašivati drugu djecu, postane agresivno i depresivno.
Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima
Ranije spomenutim Protokolom o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima propisane su obveze nadležnih tijela (odgojno-obrazovnih ustanova, centara za socijalnu skrb i policijskih uprava, odnosno postaja) u slučaju nasilja među djecom i mladima, a suradnja navedenih tijela prepoznata je kao preduvjet sveobuhvatne i kvalitetne zaštite djece.
Obveze odgojno-obrazovnih ustanova
U slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju među djecom imenovana stručna osoba za koordiniranje aktivnosti vezanih uz problematiku nasilja dužna je:
odmah poduzeti sve mjere da se zaustavi i prekine aktualno nasilno postupanje prema djetetu, a u slučaju potrebe zatražiti pomoć drugih djelatnika odgojno – obrazovne ustanove ili po potrebi pozvati djelatnike policije
ako je dijete povrijeđeno u mjeri koja zahtijeva liječničku intervenciju ili pregled odmah pozvati službu hitne liječničke pomoći ili na najbrži mogući način prepratiti ili osigurati pratnju djeteta od strane stručne osobe liječniku, te sačekati liječnikovu preporuku o daljnjem postupanju
po prijavljenom nasilju o tome obavijestiti roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je doživjelo nasilje
odmah obaviti razgovor s djetetom koje je žrtva nasilja (u nazočnosti nekog od stručnih djelatnika)
roditeljima ili zakonskim zastupnicima djeteta koje je žrtva vršnjačkog nasilja dati obavijest o mogućim oblicima savjetodavne i stručne pomoći djetetu u ustanovi i izvan nje
obaviti razgovor s drugom djecom ili odraslim osobama koje imaju spoznaju o učinjenom nasilju
ako se radi o osobito teškom obliku koje može izazvati traumu i kod druge djece, savjetovati se s nadležnom stručnom osobom ili službom
što žurnije obaviti razgovor s djetetom koje je počinilo nasilje uz nazočnost stručne osobe
pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje, upoznati ih s događajem, kao i s neprihvatljivošću i štetnošću takvog ponašanja
Obveze centra za socijalnu skrb
Po primitku prijave ili obavijesti žurno CZSS dužan je ispitati slučaj te pribaviti podatke o svim okolnostima na način:
što žurnije pozvati roditelje ili zakonske zastupnike djeteta koje je počinilo nasilje i na primjeren način obaviti razgovor poradi stjecanja uvida u obiteljske i druge prilike djeteta
izreći primjerene mjere obiteljskopravne zaštite
u slučaju sumnje na zlostavljanje podnijeti prekršajne, odnosno kaznene prijave
izvijestiti roditelje djeteta počinitelja nasilja o nadležnostima centra za socijalnu skrb za zaštitu prava i interesa djeteta
preporučiti i obvezati roditelje, djeteta počinitelja nasilja na uključivanje u savjetovanje ili stručnu pomoć pri centru za socijalnu skrb ili pri drugoj odgovarajućoj ustanovi
redovito nadzirati preporučeno postupanje roditelja prema djetetu
Obveze policije
U slučaju prijave nasilja ili dojave o nasilju među djecom policija je dužna:
žurno uputiti specijaliziranog policijskog službenika za maloljetničku delinkvenciju na mjesto događaja s ciljem pružanja pomoći žrtvi
pribaviti podatke potrebne za razjašnjavanje slučaja, te utvrditi eventualno postojanje elemenata kažnjive radnje i identificirati počinitelja
provesti kriminalističku obradu maloljetnih počinitelja nasilja u nazočnosti roditelja ili zakonskih zastupnika, a u slučaju njihove nedostupnosti, nazočnosti djelatnika službe socijalne skrbi
provesti žurne istražne radnje te, ovisno o okolnostima slučaja, podnijeti kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetniku za mladež, odnosno podnijeti zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka uz prijedlog za izricanje primjerenih zaštitih mjera
Prevencija nasilja među djecom i mladima u školskom okruženju
Zaključno, da bismo prepoznali, zaustavili i spriječili nasilje među djecom i mladima u školskom okruženju, važna je kvalitetna komunikacija između učitelja, stručnih suradnika, roditelja i učenika. Potrebno je, primjerice kroz različite preventivne programe i radionice, unaprijediti komunikacijske i socijalne vještine djece, osvijestiti im problem nasilja i potaknuti empatiju i toleranciju. U slučaju kada se nasilje dogodi, nužno je pružiti individualnu savjetodavnu podršku djeci koja imaju iskustvo s nasiljem, bilo kao žrtve ili kao nasilnici, i njihovim roditeljima, a djetetu koje je žrtva nasilja objasniti kako ono ni na kakav način nije odgovorno niti krivo za neprihvatljive postupke prema drugim.
Sigurne kuće bave se zbrinjavanjem odraslih i djece žrtava obiteljskog nasilja. U sigurnim kućama pruža se psihosocijalna pomoć i podrška smještenim korisnicima kroz pomoć psihologa, socijalnog radnika i pravnika. O boravku u sigurnim kućama i mitovima o istom razgovarali smo s psihologinjom sigurne kuće, Senkom Damjanović, a o navedenom možete čitati u našim prethodnim člancima.
Podsjetimo se, Dom „Duga-Zagreb“ ustrojen je 2007. godine, a psihologinja se u istome zaposlila upravo po njegovom osnutku. Prije početka rada u ovoj sigurnoj kući, tri godine radila je kao psihologinja u sigurnoj kući u Rijeci. Radno iskustvo stekla je i u zatvorskom sustavu. Nakon toga, ponovno se vratila u Dom „Duga-Zagreb“ gdje je prvo radila na odjelu psihosocijalnog tretmana počinitelja i socijalnog tretmana počinitelja obiteljskog nasilja. U sklonište Doma „Duga-Zagreb“ vratila se nedavno te kaže kako je došla na svoj home position. Tijekom svoje karijere Senka Damjanović stekla je ukupno 11 godina radnog staža sa žrtvama obiteljskog nasilja u skloništu.
Iako većina sigurnih kuća pruža sklonište isključivo ženama žrtvama obiteljskog nasilja, Dom „Duga-Zagreb“ karakterističan je po tome što prima i muškarce koji su žrtve obiteljskog nasilja.
Sigurna kuća u kojoj ste zaposleni vrši prijem i muškaraca koji su žrtve nasilja. Koliko često se muškarci obraćaju za pomoć i smještaj u sigurnoj kući?
„Svi korisnici koji dolaze k nama na smještaj dolaze posredstvom Centara za socijalnu skrb i policije, ne obraćaju se nama direktno, tako da nisam sigurna koliko često se sa zahtjevima za ovakvom vrstom pomoći muškarci obraćaju tim nadležnim službama, ali vjerujem da ne puno. U visoko konfliktnim pa i nasilnim odnosima muškarci znaju tražiti pomoć i svoja prava, ali zaista vrlo rijetko putem smještaja u sigurnu kuću.“
Poredoš Javor i Jerković (2011) navode kako nema jasnih podataka o nasilju nad muškarcima jer je taj društveni problem obavijen tajnom, šutnjom, strahovima i predrasudama, a i sami muškarci nerado govore o pretrpljenom nasilju.
Navedeno govori i psihologinja Damjanović:
„Sigurna sam da je u našem društvu prisutna ideja da muškarac ne može biti žrtva obiteljskog nasilja s OBZIROM da je fizički jači. Međutim, u ovom slučaju govorimo samo o partnerskom odnosu i to muško-ženskom, a važno je imati na umu da muškarci itekako mogu biti žrtve obiteljskog nasilja, u drugim obiteljskim relacijama – kao sinovi nasilnih očeva, stariji muškarci kao žrtve nasilnih članova obitelji i slično.“
Psihologinja također navodi kako su muškarci korisnici sigurnih kuća najčešće sinovi majki koje su žrtve nasilja:
„Kada govorimo o muškim žrtvama obiteljskog nasilja koji su bili smješteni u našu ustanovu, to su u najvećoj mjeri bili punoljetni sinovi majki žrtava sa kojima su zajedno smješteni. U tom kontekstu smatram vrlo važnim istaknuti činjenicu da naša ustanova mogućnošću zbrinjavanja muških žrtava obiteljskog nasilja omogućuje smještaj i onim ženama žrtvama koje imaju velike sinove uz koje su vezane i koje ne žele napustiti ili ostaviti u toksičnoj i nasilnoj obiteljskoj sredini ili uz nasilnog oca, a koje sa njima nemaju mogućnost smještaja u drugim skloništima.
Što se tiče partnerskog nasilja, tih slučajeva smo imali zaista malo, manje od broja prstiju jedne ruke u ovih 14 godina od kad postojimo, što povezujem sa činjenicom da su muškarci ipak rjeđe žrtve onakvog oblika fizičkog nasilja koje ugrožava život i zdravlje i zbog kojih bi trebali i fizičku zaštitu kakvu naša ustanova omogućava. Muškarci koji doživljavaju da su u nasilnom bračnom ili partnerskom odnosu, vjerujem, ukoliko odluče zatražiti pomoć, traže je kroz druge dostupne mehanizme pomoći i zaštite.“
Muškarci su češće žrtve emocionalnog i ekonomskog nasilja koje ne ostavlja vidljive tragove, a posljedice su nerijetko složenije i bolnije (Poredoš Javor i Jerković, 2011). Autori navode kako muškarci češće traže pomoć telefonom te traže informacije o tome gdje mogu razgovarati o svojem problemu, no ne traže smještaj u sigurnu kuću. Također, često koriste Internet, blogove i chat za traženje pomoći što im omogućava skrivanje identiteta.
Psihologinju smo upitali postoje li određene razlike u prijemu muškaraca koji su žrtve u odnosu na prijem žena žrtava obiteljskog nasilja. Ona nam naglašava kako su muškarci- žrtve obiteljskog nasilja heterogena skupina:
„U našoj ustanovi poprilično su jasne struktura i principi stručnog rada. Kada mi dođe muška ili ženska žrtva nasilja ja ću na isti način pristupiti. Prikupit ću podatke te obaviti psihodijagnostiku kako bi dalje usmjerila svoj savjetodavni rad prema njihovim glavnim potrebama i specifičnostima osobe. Potrebe ženske i muške osobe žrtve obiteljskog nasilja nisu iste, ali pristupam iz perspektive potreba specifične osobe. Smještaj i odlazak iz sigurne kuće obrađuje se na sličan način kod jednih i kod drugih. Sve ovisi o individualnim potrebama. Također, nije isto dolazi li muška osoba žrtva nasilja od strane primarne obitelji ili ako dođe mladić od 20 godina s majkom ili muška žrtva partnerskog nasilja. Bez obzira na to radi li se o muškim ili ženskim žrtvama obiteljskog nasilja, svaka je osoba individua za sebe i ima svoju priču, svoje specifičnosti i potrebe te joj tako i pristupam.“
Problematici obiteljskog nasilja potrebno je pristupiti nediskriminirajuće te omogućiti svakome, bez obzira na spol, rod, dob, obrazovanje ili socijalni status, život bez nasilja i posljedica istog. Iako ne znamo prave brojke o muškarcima koji su žrtve obiteljskog ili partnerskog nasilja, moramo osvijestiti kako je nasilje svakodnevnica određenom broju muškaraca. Jedna osoba koja trpi nasilje je jedna osoba previše. Potaknimo razgovor o ovoj temi te sudjelujmo u smanjenju stigme s kojom se žrtve nažalost susreću.
Još jednom se zahvaljujemo psihologinji Senki Damjanović na zanimljivom razgovoru i dobivanju uvida u svakodnevnicu rada sa žrtvama obiteljskog nasilja.
Helena
Literatura
Poredoš Lavor, D. i Jerković, S. (2011). Nasilje nad muškarcima. Policija i sigurnost, 20 (3), 400-406.
Sigurne kuće bave se zbrinjavanjem odraslih i djece žrtava obiteljskog nasilja. U sigurnim kućama pruža se psihosocijalna pomoć i podrška smještenim korisnicima kroz pomoć psihologa, socijalnog radnika i pravnika. Postoje mnogi mitovi o boravku u sigurnim kućama, a vjerujemo kako je mnogima nepoznat način života u istima. O mitovima koji se javljaju u javnosti te o načinu životu u sigurnim kućama, razgovarali smo s psihologinjom Doma „Duga-Zagreb“ Senkom Damjanović. Podsjetimo se, Dom „Duga-Zagreb“ ustrojen je 2007. godine, a psihologinja se u istome zaposlila upravo po njegovom osnutku. Tijekom svoje karijere Senka Damjanović stekla je radno iskustvo u sigurnim kućama. Više o našoj sugovornici te o samom radnu sigurnih kuća možete saznati u našem prvom članku.
Jedan od mitova koji se javlja u javnosti jest taj da korisnici sigurnih kuća ne smiju s nikim komunicirati. Navedeno je samo mit, objašnjava nam psihologinja:
„Svaka sigurna kuća ima svoja specifična pravila, ali neke su stvari zajedničke. Na primjer, sva skloništa su na tajnoj lokaciji te je izuzetno važno čuvati tajnost lokacije. Uz to, svaka kuća ima svoje specifičnosti, neka pravila koja služe svrsi boravka osobe u sigurnoj kući. Mit kako korisnici ne smiju s nikim komunicirati proizlazi iz nepoznavanja funkcioniranja sigurne kuće. Ono što je realnost je da žrtve koje dođu na smještaj mogu voditi jedan prilično normalan život. Osnovno pravilo sigurne kuće je da nema kontakta s počiniteljem nasilja zbog kojeg se nalaze na smještaju u ustanovi i da se mora paziti na čuvanje lokacije. Izvan toga, naravno da smiju pričati sa svojom socijalnom mrežom. Kroz jedan dulji period koliko su kod nas, osobe uspostavljaju jedan novi način življenja gdje nastoje uspostaviti normalan život koji se teži nastaviti po izlasku iz ove ustanove.
Psihologinja također opovrgava mit koji se često javlja i kod samih žrtava obiteljskog nasilja. Naime, žrtve često misle kako će djeci biti gore ako ih se izvuče iz vlastite obitelji i odvede u sigurnu kuću.
„To je jedan mit i promišljanje koje naše žrtve spominju kao razlog koji ih je dugo držao u nasilnoj zajednici, strah od toga da će djeci biti još gore ili da će na neki način naštetiti djeci ako ih izvuku iz obitelji. Ono što je činjenica jest da je život u nasilnoj obitelji za djecu najgore što im možemo napraviti, bez obzira radi li se o direktnom nasilju prema djeci ili su djeca svjedoci nasilja među roditeljima ili jednog roditelja prema drugom. Dolazak u sigurnu kuću je jedna stanica na putu prema životu koji bi trebao djeci osigurati djetinjstvo kakvo bi trebali imati i koje niti u kojemu slučaju nije obilježeno nasiljem. Dakle, to je nešto što radimo za djecu da bi im bilo bolje u životu, a ne obrnuto kako se nažalost često misli.“
Prisutan je i mit da će korisnici snositi troškove smještaja u sigurnoj kući, a psihologinja navodi kako to ovisi o skloništu u koje se osobe javljaju:
„To ovisi od kuće do kuće te o tome tko je osnivač. Neke su kuće osnovane od strane gradova, neke od strane Ministarstva, neke od strane udruga, neke financira Caritas i slično. Ovisi o praksi pojedine kuće i o tome s kolikim resursima raspolaže i kolike su mogućnosti. Konkretno u Domu „Duga-Zagreb“, kojemu je osnivač Grad Zagreb, ne plaća se ništa. Smještaj je u potpunosti besplatan, hrana i higijenske potrepštine su besplatne, kao i hrana za djecu te pelene. Uz to imamo i uhodanu praksu donacija, na primjer pribora za školu, obuće i odjeće za djecu. Često puta možemo zbrinuti djecu koja se nalaze na smještaju s tim osnovnim potrepštinama. Uz to dobivamo donacije privatnih osoba te uvijek imamo pune ormare. Naime, često nam žene dolaze na smještaj bez da su uspjele uzeti stvari i uvijek moramo za prvu ruku imati odjeće. Zapravo plaćaju ono što same žele, ako žele nešto priuštiti djeci ili ako sebi žele nešto kupiti. Osnovne stvari su kod nas potpuno besplatne.“
Osobe koje razmišljaju o boravku u sigurnoj kući vjerojatno se susreću s mitom kako unutar sigurne kuće neće moći ništa raditi. Psihologinja Damjanović i to opovrgava:
„To nije tako, dapače. Naše korisnice imaju obaveze, one same održavaju kućanstvo i brinu o djeci, kao što to čine i kod kuće. Razlika je u tome da su ovdje organizirane što znači da se zajedničke aktivnosti obavljaju prema određenom rasporedu koji reguliraju i kontroliraju naše domaćice. Primjerice, imamo raspored u danu gdje je jedna žena zadužena za doručak. Ona priprema doručak, posprema i počisti nakon doručka. Druga žena priprema ručak, treća žena je zadužena za večeru. Zajedno s domaćicom svako toliko imaju zajedničke aktivnosti. Primjerice jedan dan smo bojali klupice i crtali po njima cvjetiće. Cilj je organizacija njihovog slobodnog vremena kroz svakodnevne aktivnosti gdje održavaju kućanstvo po svom rasporedu, pa do drugih aktivnosti koje će ih zaokupiti. Kada imaju vremena ili su u mogućnosti odu van na sladoled, u šetnju, provedu vrijeme zajedno naravno, ukoliko se osjećaju dovoljno sigurno za to (npr. ako je počinitelj nasilja zatvoren, hospitaliziran, u drugom gradu, pod mjerama opreza…). U principu rade, imaju posao, imaju svoja zaduženja, surađuju. Često žene samostalno iniciraju određene aktivnosti, recimo kažu našim domaćicama da bi nešto kuhale ili netko ima rođendan pa se prave torte i kolači. Uvijek bude nešto.“
Također, opisuje nam kako izgleda jedan tipičan dan iz perspektive korisnice:
„To ovisi je li korisnica zaposlena ili nije. Ako je zaposlena, žena će se ustati u vrijeme kada se treba ustati za posao, sići će kod zaštitarke izmjeriti temperaturu s obzirom na epidemiju te će otići na posao. Zatim, odvest će dijete u vrtić ili školu. Po povratku s posla, prionut će nekoj obavezi, malo će izaći van s drugim korisnicama, popričati, pokupiti djecu i tako. Ako nije zaposlena prione obavezama koje ima vezano uz održavanje kućanstva, provede neko vrijeme s djecom, rješavaju obaveze i slično. Ako imaju dogovorene razgovore s nama, obave razgovor i tako dalje. Relativno normalan život u zajednici.“
Također, psihologinja nam je navela kako se često susreće s mitom o proboju počinitelja u sigurnu kuću te s vjerovanjem da je rizično raditi u sigurnoj kući:
„Često ljudi misle kako je sklonište jako opasno mjesto za raditi, da ima puno proboja počinitelja. Mene privatno znaju pitati je li te strah, dođe li ti počinitelj. Mi smo dio sustava, umrežene smo sa sustavom i počinitelji dobivaju informacije u CZSS-u i policiji. To su službe koje su između njih i nas, oni su zona u kojoj se izmjenjuju neke važne informacije, a iste se razmjenjuju preko stručnih osoba. Drugo, mi smo dobro zaštićeni, imamo visoke sigurnosne mjere i jako pazimo na tajnost lokacije. Pri svakoj naznaci da bi moglo doći do proboja adrese, znači ako korisnica sazna da je partner došao do adrese, korisnica se premješta. To zna biti teško, ali je izuzetno važno osigurati isto. Znalo se dogoditi da presretnemo neki dokument gdje postoji mogućnost proboja adrese, odnosno da se naznači lokacija. Nažalost, zna se dogoditi jer je sustav velik i može se dogoditi da nekome promakne te da se napiše ime ustanove i adresu. Onda tu reagiramo. U više navrata obraćali smo se direktno uključenim nadležnim službama o obvezi čuvanja tajnosti lokacije kao načinu čuvanja sigurnosti žrtava obiteljskog nasilja. Jako pazimo na tajnost lokacije te mi je drago reći da proboja nismo uopće imali u skloništu. Koliko često se to događa u drugim skloništima, teško mi je reći.“
Psihologinja Damjanović objasnila nam je i kako izgleda rad skloništa tijekom COVID-19 pandemije te serije potresa u središnjoj Hrvatskoj. Unatoč nekim vjerovanjima, sklonište Doma „Duga-Zagreb“ i dalje prima korisnike te se navedeno nije mijenjalo niti u najtežem razdoblju 2020. godine:
„Sada imamo drugačiju proceduru dolaska u sigurnu kuću zbog pandemije, ali isto tako imamo dobru uhodanu praksu. Unaprijed dogovorimo s nadležnim Centrom da se osoba testira PCR testom ili antigenskim testom na COVID-19. Ako Centar za socijalnu skrb ili osoba sama prije dolaska ne obavi testiranje, ide u izolaciju tj. u sobu koja služi za izolaciju. Mi smo sretni jer smo kroz cijelo vrijeme lockdowna i kada je bilo na najgore, imali osigurane uvjete za izolaciju. Osoba bude u sobi dok ne obavi testiranje što traje dan do dva, ovisno o tome koliko brzo se može obaviti testiranje. Kada dođe negativan test, osoba prolazi proceduru dolaska na uobičajen način.“
Iako je sklonište sada dobro uhodano, psihologinja navodi kako je prethodna godina bila izazovna:
„Mi smo u svakom tom trenutku imali puno sklonište. Kada je bio potres također smo imali puno sklonište i to je bilo stresno. Djeca i žene su se uznemirili i uspaničili. Naše sklonište je tehnološki dobro opremljeno pa su se aktivirali alarmi i bilo je glasno. Stručni radnici koji su u tom trenutku bili u skloništu brzo su reagirali i svi smo izašli na otvoreni prostor i utješili sve te ih umirili i pripremili na potrese koji još dolaze. Mogu reći da je to uglavnom dobro prošlo i da su se naši korisnici ok s time nosili. Što se tiče pandemije, to je bilo zaista vrlo izazovno. Ja sam jako sretna i ponosna što mogu reći da naše sklonište u niti jednom trenutku nije prestalo s radom, znači mi smo primali korisnike. Imamo tu sreću da imamo veliko i dobro opremljeno sklonište pa smo mogli brzo urediti sobe za izolaciju gdje bismo onda primali korisnike. Kada je krenula pandemija nije bilo lako doći do testiranja, nije bilo uputa od nadležnih kako postupati u kojoj situaciju, puno toga se nije znalo. Snalazili smo se najbolje što smo znali, nismo imali niti opreme. U međuvremenu, dobili smo donacije, opremu, maske, rukavice, zaštitna odjela, dobili smo i vrlo jasne i konkretne upute od Ministarstva kako postupati. Testiranja su postala dostupna pa se naša praksa testiranja korisnika uhodala. Imali smo dvije osobe pozitivne na COVID-19, bile su asimptomatske i nije bilo proboja niti u jednom trenutku. Majka je trebala ići doktoru pa smo u zaštitnim odjelima, dok nismo bili cijepljeni, čuvali malo dijete. Prilagodili smo se situaciji kakva je bila te smo organizirali sustav prijema, testiranja, a sada imamo svu opremu i cijepljeni smo.“
Opisala nam i je kako se nisu susreli s povećanjem zahtjeva za smještaj tijekom najtežeg razdoblja pandemije COVID-19, već se povećani broj zahtjeva javio kasnije. Naglašava kako ne tvrdi da nije došlo do povećanja obiteljskog nasilja.
„Ono što odokativno mogu reći je da unatoč svim pretpostavkama da će se nasilje u obitelji povećati zbog disfunkcionalnih obitelji koje su zatvorene u četiri zida, u samom periodu lockdowna nismo imali povećan broj zahtjeva za smještaj. Međutim, ono što smo primijetili je da se tek kasnije povećao broj korisnica za smještaj. Mi to povezujemo s time da su se u tom prvom periodu lockdowna, kada je bilo najteže i najneizvjesnije, čak i disfunkcionalne obitelji homogenizirale protiv zajedničkog neprijatelja. Ne tvrdim da nije bilo povećanja obiteljskog nasilja, ali naše iskustvo nije bilo takvo da su nas više zvali. Međutim, kada se to malo smirilo i kada su nastupile psihološke i egzistencijalne posljedice i reperkusije mi smo krenuli zaprimati i po dva poziva i zahtjeva za smještaj na dnevnoj razini, što je jedan primjetno povećan broj. Bismo li to protumačili kao posljedice koje su nastupile kada je prošlo najgore pa je zbog toga došlo do povećanog broja zahtjeva za smješta, ne znam, to je moja pretpostavka.“
Psihologinja nam je tijekom razgovora otkrila kako je i ona vjerovala jednom od mitova o boravku u sigurnim kućama. Radi se o stajalištu kako je sigurna kuća mjesto tuge, no psihologinja navodi kako to zasigurno nije istina:
„Sjećam se kada sam tek krenula raditi u skloništu, bila sam mlada i nisam uopće imala iskustva s problematikom obiteljskog nasilja. Kada sam se zaposlila u skloništu imala sam drugačija očekivanja, mislila sam da je to mjesto velike tuge. Međutim, u praksi to nije uvijek tako. Ima tužnih trenutaka, ima svega, ali zapravo naše sklonište je mjesto gdje djeca trče, gdje skaču, gdje je stalno cika-vika. Zapravo to je mjesto gdje ima puno smjeha i veselja. Ima puno toga što je pozitivno i ohrabrujuće za korisnike i djecu. Ja sam tu perspektivu usvojila kao nešto normalno. „
Psihologinja Damjanović objasnila nam je kako ju u njezinom poslu najviše vesele upravo djeca:
„U radu me veseli sve, ali najviše me vesele djeca. Djeca su nam super, imamo djecu svih dobi i svi su zanimljivi na svoj način. Kada dolazim na posao svaki dan i kada uđem, obično se barem dvoje troje djece zatrči prema meni i odmah se počnu grliti i to je super. Ja ne znam tko to na poslu ima. Kada sam između radnih zadataka odem u dnevni boravak i nađem petero, šestero, sedmero djece i pričamo pola sata i to me odmori, osvježi i motivira za daljnji rad. Provoditi vrijeme s djecom na poslu stvarno puno znači.
A navela je i na što je najviše ponosna u svom radu:
„Najviše sam ponosna kada osjetim da sam dio nečijeg početka novog života – kada neka korisnica dođe s djecom ili sama i kada uspije ostvariti ciljeve koje je zacrtala pri početku dolaska u ustanovu neovisno o vremenu koje joj je bilo potrebno za ostvarenje. Vrijeme koje korisnica provede rješavajući svoje probleme korak po korak i na kraju uspije ostvariti neke uvjete za osamostaljenje koji će zadovoljiti i nju i djecu i omogućiti neki novi život – na to smo jako ponosne, to je zapravo nešto što nas održava u ovom poslu, što nas čini zadovoljnima, što nas motivira za novi radni dan. Ono što nas sve najviše usrećuje je kada imamo primjere gdje sklonište, skupa s nama koji smo u njemu zaposleni, zaista ispuni svoju svrhu.“
Nadamo se kako smo vam dočarali način života u sigurnim kućama te da su mitovi o skloništima ostali upravo i samo to – mitovi.
S ciljem boljeg uvida u način rada sigurnih kuća, razgovarali smo s psihologinjom Senkom Damjanović iz Doma „Duga-Zagreb“. Dom za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji „Duga-Zagreb“ ustrojen je 2007. godine, a psihologinja se u istome zaposlila upravo po njegovom osnutku. Prije početka rada u ovoj sigurnoj kući, tri godine radila je kao psihologinja u sigurnoj kući u Rijeci. Radno iskustvo stekla je i u zatvorskom sustavu na poslovima psihodijagnostike zatvorenika osuđenih na kazne zatvora dulje od 6 mjeseci, zatvorenika kojima je uz kaznu zatvora izrečena i sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja te zatvorenika osuđenih na kaznu maloljetničkog zatvora. U okviru zatvorskog sustava imala je kontakta s problematikom obiteljskog nasilja te je zajedno s kolegama iz Odjela za posebne programe Ministarstva pravosuđa i uprave izradila program rada s počiniteljima nasilnih kaznenih djela, uključujući i obiteljsko nasilje. Provodila je grupe s počiniteljima nasilja i obiteljskog nasilja unutar zatvorskog sustava, a u istome je ostvarila šest godina radnog staža. Nakon toga, ponovno se vratila u Dom „Duga-Zagreb“ gdje je prvo radila na odjelu psihosocijalnog tretmana počinitelja obiteljskog nasilja. U sklonište Doma „Duga-Zagreb“ vratila se nedavno te kaže kako je došla na svoj home position. Tijekom svoje karijere Senka Damjanović stekla je ukupno 11 godina radnog staža sa žrtvama obiteljskog nasilja u skloništu. S obzirom na to, imali smo puno pitanja o tome što su to sigurne kuće, tko je sve zaposlen u njima te što može očekivati žrtva obiteljskog nasilja kada se obrati za smještaj.
Čime se bave sigurne kuće te što sve pripada u njihovu nadležnost?
Sigurne kuće se bave zbrinjavanjem odraslih i djece žrtava obiteljskog nasilja. Ono što se radi u sigurnoj kući je psihosocijalna pomoć i podrška smještenim korisnicima kroz pomoć psihologa, socijalnog radnika i pravnika.
Tko je sve zaposlen u sigurnim kućama?
U našoj sigurnoj kući od stručnog tima imamo zaposlene dvije socijalne radnice, psihologinju tj. mene i pravnicu. To je znači stručni tim uz ravnateljicu koja je po struci socijalna radnica. Uz to imamo tehnički tim, imamo dvije domaćice koje pomažu korisnicima u organizaciji svakodnevnih aktivnosti i provode dosta vremena s njima te imamo domara i računovođu. Također, važnu ulogu u životu i svakodnevnici naših velikih i malih korisnika imaju i zaštitarke koje borave u objektu 24 sata dnevno.
Psihologinja nam je objasnila koliko je bitna interdisciplinarnost u radu te s kojim sve institucijama surađuje sigurna kuća.
Jako je bitno imati interdisciplinaran tim kako bismo svi mogli iz perspektive svoje struke dobro obavljati svoj posao. Ja kao psihologinja bavim se savjetodavnim radom i podrškom. Kad bih bila u situaciji da moram raditi i neke druge poslove koji ne pripadaju mojoj domeni to bi jako interferiralo s mojom ulogom psihologinje. Ta dvojakost uloge bi zapravo dosta otežala svrhu mojeg posla i mojih aktivnosti i zato sam jako zahvalna što imam mogućnost raditi u multidisciplinarnom timu. Jako sam zahvalna jer mogu obavljati isključivo svoj posao i to ima dobar efekt i za mene kao psihologinju i za korisnike za koje radim.
Također, puno surađujemo s drugim organizacijama van sigurne kuće. Mi smo dio sustava, surađujemo s Centrima za socijalnu skrb s područja cijele Hrvatske s obzirom na to da naši korisnici dolaze s područja cijele Hrvatske. Pomažemo korisnicima s organizacijom njihovih potreba pa pomažemo u kontaktiranju bolnica, liječnika, škola. Naime, imamo ustaljene prakse suradnje s tim službama. Naravno, surađujemo i s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba kada je dijete potrebno poslati na daljnju obradu, a kada je majka s tim suglasna. Surađujemo s onim službama koje čine dio potreba naših korisnika.
Ilustracija: Martina Lukovnjak
Tko su najčešći korisnici sigurnih kuća?
Najčešće su korisnice sigurnih kuća na području cijele Hrvatske žrtve obiteljskog nasilja, žene svih dobnih skupina i djeca (od skroz male djece do punoljetne djece). Naravno, korisnici ne mogu biti maloljetnici bez pratnje punoljetne osobe. Naša specifičnost je i da zbrinjavamo i odrasle muške žrtve obiteljskog nasilja, a to su najčešće punoljetni sinovi majki koje dolaze na smještaj kao žrtve obiteljskog nasilja. Imali smo unazad 3 godine 2 oca s djecom na smještaju i jednog mladića koji je bio samostalno smješten kao žrtva člana obitelji. Kod nas u Domu „Duga-Zagreb“ je od početka djelovanja (2007. godine) prošlo 1098 osoba kroz smještaj. U principu je to stabilan trend te smo manje više stalno puni, a kapacitet nam je od 25 do 27 osoba. Naravno, kao i druga skloništa, imamo dosta veliku fluktuaciju.
Kako izgleda procedura dolaska u sigurnu kuću? Što smatrate da je bitno znati u tom kontekstu, ako ste žrtva nasilja u potrazi za sigurnom kućom?
S obzirom na to da smo dio sustava, smještaj se organizira na način da nas kontaktira ili CZSS ili policija. Smještaj se može realizirati u radno vrijeme te izvan radnog vremena, vikendom ili noću u obliku dežurstva. Žrtva obiteljskog nasilja, ako želi doći na smještaj u našu ustanovu, javlja se u Centar za socijalnu skrb ili zove ili dolazi na policiju prijaviti nasilje. Nakon toga CZSS ili policija kontaktiraju nas. Korisnik dolazi kod nas u pratnji policije ili djelatnika iz CZSS (ovisno kod koga je bila prijava). Potpisuje zatim prvi ugovor na sedam dana, dok se osoba smjesti, dok vidi uvjete života te donese odluku hoće li ostati dalje ili ne. Zatim, osoba potpisuje izjavu o čuvanju tajnosti lokacije što je jako važno. Zatim, razgovaramo (stručni tim) s osobom i gledamo daljnje potrebe i želje korisnika. Ako osoba odluči da će ostati i nakon sedam dana produžujemo ugovor na narednih šest mjeseci.
Ilustracija: Martina Lukovnjak
Nerijetko se stručni tim susreće sa žurnim prihvatom novih korisnica te psihologinja naglašava kako je to neizbježno u njihovom poslu:
Primamo korisnike 24 sata dnevno, a u praksi se najčešće događa da nas kontaktira policija koja izađe na teren na mjesto poziva gdje se događa obiteljsko nasilje. U koordinaciji s policijom i Centrom žurno smještamo osobu u našu ustanovu. Apsolutno je bilo slučajeva da imamo smještaj u bilo koje doba noći, u 2 ili 3 ujutro. Po pitanju radnog vremena organizirani smo na način da smo mi stručni radnici fizički prisutni u dvije smjene, od 7 ujutro do 21 navečer. Tijekom noći i vikendom uvijek je dežurna jedna stručna djelatnica i u svako doba dana i noći javljamo se na dežurni telefon koji imaju Centri za socijalnu skrb i policija te odgovaramo na pozive za smještaj.
Zanimalo nas je i koliko dugo korisnici ostaju u sigurnoj kući:
Po zakonu korisnici imaju pravo smještaja šest mjeseci, a u izvanrednim situacijama kada postoje razlozi za produženje smještaja, onda do godinu dana. I tako bude i kod nas. Znači osoba ostaje onoliko vremena koliko joj je potrebno da riješi svoju situaciju i nađe rješenje problema koje je vezano uz daljnji nastavak života. Prosjek bi, možemo reći, bio oko dva mjeseca boravka, ali ne znam bih li s na to oslonila jer to je od situacije do situacije, od korisnika do korisnika. Nekada recimo korisnici produžuju ugovore od 6 mjeseci jer stvarno dobro napreduju u ostvarenju svog plana za samostalnošću i zaista se trudimo da taj svoj plan realiziraju do kraja te da izlaze na sigurno sa što bolje posloženim samostalnim životom bez nasilja.
Koje usluge im se pružaju za vrijeme boravka? Što korisnici mogu očekivati tijekom boravka?
Pružaju im se usluge prema strukama koje su zaposlene i prema individualnim potrebama svake osobe. Znači socijalni radnik pruža usluge iz sustava socijalne skrbi, informiranje korisnika o njegovim pravima iz sustava socijalne skrbi te pruža podršku u realizaciji tih prava. Pravnica s njima piše podneske, tužbe i ostale stvari vezano uz njihove specifične situacije i potrebe, primjerice razvod braka, skrbništvo i slično. Točnije, pružaju podršku iz domene tog pravnog sustava prema njihovim potrebama.
Ja radim psihološku pomoć i podršku i savjetovanje i naravno tu je još cijeli niz aktivnosti koje ovise od individualnih potreba korisnika. Nama je uvijek određeni dio dana posvećen praktičnoj pomoći ženama za nešto što im treba. Na primjer, dobili smo donaciju školske opreme od naših donatora za početak nove školske godine pa onda mi s korisnicama gledamo što će kome trebati.
U slučaju da su korisnici Doma „Duga-Zagreb“ nezaposleni ili u procesu promjene zanimanja, mogu potražiti i profesionalno savjetovanje te pomoć u potrazi za poslom. Naime, sklonište je uključeno u projekt koji im omogućava zapošljavanje djelatnika koji se posebno bavi profesionalnim usmjeravanjem korisnika:
Naša ustanova je prepoznala potrebu za pomoći i podrškom žrtvama obiteljskog nasilja pri zapošljavanju. Navedeno zaista nije mali posao – od poticanja motivacije do pripreme u pronalasku posla, do zadržavanja posla, pisanja životopisa, pretraživanja oglasa i interneta, slanja dokumentacija, uvježbavanja socijalnih vještina za prezentaciju na razgovorima za posao, sve je to velik posao. Kolegica koja je smještena kod nas radi s korisnicima isključivo na tom djelu što ima jedan jako lijepi efekt. Dosta naših korisnica je zapravo zaposleno ili su u procesu mijenjanja posla što se isto može dogoditi. Nekada se nasilje dogodi akutno, korisnice dođe na smještaj, a nisu planirale da će im život krenuti u tom smjeru i onda zapravo žele promijeniti posao jer se ne žele vezati za mjesto gdje su radile, a gdje su u blizini počinitelja. Ja sam počela raditi u skloništu 2004. godine, prvo u Rijeci pa u Zagrebu. Tada je bilo puno više nezaposlenih žena, puno teže im je bilo snaći se u tom nekom dijelu nego danas. Danas nam je dosta korisnica zaposleno i pronađu posao tijekom boravka kod nas.
Je li korisnicima izazovno naviknuti se na život u sigurnoj kući?
Ono što mogu reći jest da to nije lako i da nitko u sigurnu kuću sigurno ne dolazi iz dobroga niti zato što je to nešto što bi baš željeli probati u životu. Ljudi dolaze u teškim stanjima, kriznim stanjima, stanjima visokog stresa i često traumatizirani. Taj prvi kontakt sa skloništem i sama ta ideja da su se našli u toj situaciju u životu, da moraju promijeniti mjesto boravka što često znači i svoj dom, je nešto što traži vremena da se prihvati. Uz taj dio, veže se i dio prilagodbe na sve nove okolnosti, na nove ljude, na činjenicu da se nalaze u jednoj visoko zaštićenoj ustanovi, s video nadzorom gdje postoji određena sigurnosna pravila – to nije naš svakodnevni život, to zahtjeva određenu prilagodbu. Dva do tri tjedna su period kada osoba prolazi tu fazu prilagodbe na cijeli novi paket tih životnih specifičnosti kada je u pitanju životu u skloništu. Naravno, tu su uvijek i djeca pošto nam puno korisnica dolazi s djecom. Djeca opet imaju poseban način prilagodbe na sklonište i majke su zapravo dobrim dijelom determinirane u svojoj prilagodbi time kako se djeca nose s time.
Psihologinja nam je opisala i na koji način stručni djelatnici pomažu korisnicima u procesu prilagodbe, a naglasila je i kako je bitno raditi s djecom:
Mi im pomažemo najviše što možemo. Svakako je dobro upoznati žene s onim što ih čeka, opustiti ih i ohrabriti u tome što su donijele odluku da dođu kod nas. Kada su u pitanju djeca jako je važno ohrabriti i razgovarati s djecom ovisno o dobi djece. Mlađa djeca se uglavnom lakše prilagode, dok najteže najčešće bude teenagerima. Zato je važno raditi s djecom jer, ako su djeca ok, onda su češće i majke ok.
To sve zvuči dosta zahtjevno, ali u pravilu i praksi to nekako ipak dobro prođe. Nekada ovisi puno o tome iz kakvih situacija žena dolazi. Ovisno o situacijama iz kojih dolaze, kod nekih žena taj početni period prođe teže, kod nekih lakše. Znam čuti “ja legnem svaku večer a da nisam plakala, ne sjećam se kada sam doma lijegala u krevet da nisam plakala, ja sam se ovdje opustila”. Kada se korisnice opuste, dobro se osjećaju. Zatim, vide druge žene koje su dugo ovdje, koje su dobro, koje se smiju, koje funkcioniraju, koje rade, onda to zapravo bude dobro. Teško je i prilagodba zna biti teška kod pojedinih slučajeva, ali u globalu to uglavnom prođe dobro. Naša djeca su uglavnom vesela.
Kako izgleda proces odlaska iz sigurne kuće? Kako se korisnici pripremaju na odlazak?
Znači prema planu i programu, kada osoba ispuni svoje ciljeve sama najavi da je ostvarila uvjete za izlazak iz skloništa te da je donijela odluku o tome. Ja s njima kao psihologinja prođem sigurnosni plan za pomoć gdje one u svijesti stvaraju neke opcije kojih se trebaju držati u slučaju da se opet nađu u rizičnom okruženju vezano za bivšeg partnera ili neku nasilnu situaciju.
Psihologinja sigurne kuće također nas upoznaje s razlikom između prirodnog odlaska iz sigurne kuće te premještaja iz sigurnosnih razloga.
Zapravo kad one kažu da su spremne i da izlaze u samostalnost, sklonište obavještava CZSS, policiju i to je uglavnom prirodan odlazak. Može se dogoditi da korisnicu moramo premjestiti iz sigurnosnih razloga ako dođe do proboja lokacije našeg sklonište. Ponekad se može dogoditi da počinitelj sazna adresu, koliko god pokušavamo čuvati tajnost adrese. Zatim se osoba premješta u drugo sklonište na području Republike Hrvatske koja ukupno ima 25 skloništa. Svi smo dobro umreženi i surađujemo.
Što sadrži sigurnosnih plan koji se spomenuli?
Sigurnosni plan je dokument koji, kao psihologinja, prolazim prije nego što korisnica izađe van iz skloništa. Sadrži podsjetnike o tome što učiniti u situaciji koja bi mogla biti rizična. Primjerice, što učiniti ako sretne bivšeg partnera na ulici. Prolazimo perspektive i alternative što može osoba učiniti, recimo otići do prvog mjesta gdje ima više ljudi, gdje može potražiti pomoć, podsjećam je da ako (počinitelj) ima zabranu prilaska od strane suda, da to nosi sa sobom kada zove policiju da može priložiti dokument kao dokaz tome da je žrtva obiteljskog nasilja od strane te osobe. Zatim, sigurnosni plan sadrži podsjetnike kako razgovarati sa djecom, što učiniti u situaciji kada se počinitelj pojavi na vratima, kada kuca, kada zove. Isto tako, sadrži brojeve službi kojima se mogu obratiti u tim situacijama i podsjetnik na to što sve treba sadržavati torba koja bi trebala biti pri ruci, ako iz ponovno rizičnog razloga osoba žurno mora napustiti dom. Potrebno je da osoba ima sve navedeno prorađeno u svijesti pa ako se nađe u rizičnoj situaciji da brže i efikasnije reagira, da ih pripremimo na to da to budu psihički spremni.
Što biste poručili žrtvama nasilja koje razmišljaju o tome da potraže pomoć/ smještaj u sigurnoj kući?
Ako dođe do toga da osoba razmišlja, ne samo o tome da prekine partnersku zajednicu, nego da potraži smještaj u skloništu, onda je vjerojatno već voda došla do grla. Onda bih preporučila da se osoba ozbiljno prihvati tog razmišljanja, da se treba raspitivati o opcijama i da potraži pomoć. Vjerojatno neće ići na bolje, ako je već došlo do promišljanja o tome. Osobama koje eventualno razmišljaju o sigurnoj kući poručila bih da prikupe što je moguće više informacija kako bi mogle donijeti svoju odluku. To je moja poruka za žrtve koje eventualno čitaju blog.
Psihologinja Damjanović naglasila je da rad u sigurnoj kući ima jako puno pozitivnih strana te da donosi jako puno osobnog zadovoljstva. Svima je poručila kako u tome „ima puno toga lijepoga“. Također, podsjetila nas je i na ulogu svakog pojedinca u susretu s obiteljskim nasiljem te je poručila:
O čemu smo sve razgovarali s psihologinjom Damjanović možete čitati u našim narednim člancima. Možemo samo reći kako smo raskrinkali najčešće mitove o sigurnim kućama, razgovarali o specifičnostima rada s muškarcima koji su žrtve obiteljskog nasilja te istražili kako je pandemija COVID-19 popraćena serijom potresa u središnjoj Hrvatskoj utjecala na rad Doma „Duga-Zagreb“.
Međunarodni dan nestale djece obilježava se svake godine od 1983. godine. Datum obilježavanja dana nestale djece nije slučajno odabran. 25. svibnja 1979. godine u New Yorku 6-godišnji dječak Etan Patz je po prvi put u svom životu sam krenuo u školu i više se nikad nije vratio. Datum njegovog nestanka je ujedno i datum kada se izražava podrška za svu nestalu djecu za kojom se traga, predstavlja nadu mnogim roditeljima da će se njihova nestala djeca pronaći te sjećanje na nikad pronađenu djecu.
U povijesti prvi primjer nestanka djece bilježi se još prije naše ere, kada mlađi sinovi Kleopatre i Marka Antonija nestaju bez traga na putu iz Rima u Egipat. Tijekom povijesti mnogi su slučajevi koji su predstavljeni kao misteriji nestanka djece jer nestala djeca niti njihova tijela nikad nisu pronađena.
1874. godine dječak Charley Ross prva je žrtva otmice u SAD-u s nepoznatom sudbinom.
1913. godine nestanak nikad pronađenog četverogodišnjeg dječaka Bobby Dunbara privukao je pažnju američke javnosti.
Nestanak čak petero djece Sodder za vrijeme požara u obiteljskoj kući na Badnjak 1944. godine i danas je misterij.
Sudbina 21-mjesečnog Bena Needhama koji je nestao na grčkom otoku Kos i nakon trideset godina je nepoznata.
Najpoznatiji i najmisteriozniji nestanak djeteta u novijoj povijesti je nestanak tada trogodišnje Madeline McCann 2007. godine. Madeline je nestala iz spavaće sobe u portugalskom turističkom resortu Praia da Luz, za vrijeme kada su njeni roditelji večerali u obližnjem restoranu. Sudbina ove malene Britanke i dalje je misterij, a epilog ovog slučaja i danas nije poznat.
Procjenjuje se da svake godine samo unutar Europske unije nestane 250 tisuća djece i maloljetnika, tj. svake dvije minute jedno dijete. U Republici Hrvatskoj godišnje oko 500-tinjak djece i maloljetnika udalji se od svojih kuća, a oko tisuću djece i maloljetnika udalji se iz odgojnih ustanova. Nestanak djece u RH najčešće traje od 24 sata do nekoliko dana jer se djeca ili sami vrate ili ih policija nađe. Ljeti je povećan broj nestanka djece jer djeca odlaze na more sa prijateljima bez znanja roditelja, bijeg iz roditeljskog doma zbog straha od reakcije roditelja na lošu ocjenu te u novije vrijeme bijeg djece iz obiteljskog doma zbog sastajanja s nepoznatom osobom iz „online svijeta“. Prema istraživanjima od 2018. do 2020. godine na teritoriju Europe je nestalo oko 18 000 djece migranata. Točan broj nije moguće ustanoviti jer neke države vode slabu statistiku ili ju uopće ne vode. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da migrantska djeca nemaju valjane osobne dokumente, a kriminalne mreže diljem Europe iskorištavaju takvu situaciju.
Prema Missing Children Europe (MCE) pet je kategorija nestanka djeteta:
Djeca u bijegu od roditelja, skrbnika ili ustanova socijalne skrbi što podrazumijeva skupinu djeca koja su pobjegla od roditelja ili drugih osoba kojima je povjerena skrb o djeci (udomitelja ili skrbnika), kao i djeca koja su pobjegla iz ustanova u koje su smješteni.
Protupravno oduzeta/oteta djeca od strane trećih osoba kaznenopravnom kontekstu podrazumijeva djecu otetu od bilo koje treće osobe koja nije roditelj niti druga osoba kojoj je povjerena skrb o djetetu, kao posljedica kaznenog djela.
Djeca oteta od strane roditelja u privatnopravnom međunarodnom kontekstu su djeca koja su protupravno oteta/odvedena ili zadržana u državi u kojoj nemaju redovito boravište. Osobe koje su otele dijete, osim roditelja mogu biti i druge osobe koje ostvaruju skrb o djetetu.
Nestala djeca migranti bez pratnje su djeca državljani zemalja u kojima nema slobode kretanja (tj. zemalja izvan prostora Schengena), koja putuju bez pratnje zakonskog zastupnika (roditelja ili skrbnika).
Djeca nestala u drugimslučajevima su sva ostala djeca nestala bez određenog razloga poput mlađe djece izgubljene na putovanju, ljetovanju ili tijekom boravka u kampovima, te ostali slučajevi koji ne ulaze u prethodne kategorije nestale djece.
Nestala djeca iz svih ovih kategorija zaštićena su međunarodnim i regionalnim europskim pravnim izvorima kao npr. Konvencija UN-a o pravima djeteta; Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji; Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava; Europska konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja; Kazneni zakon RH; Obiteljski zakon RH; Zakon o policijskim poslovima; Direktiva 2002/22/EC izmijenjena Direktivom 2009/136/EC koja propisuje obvezu telefonskog broja 116 000 koji treba biti dostupan na području država članica radi obavještavanja o nestanku djece.
MITOVI I ČINJENICE O NESTAKU DJECE
MIT: Nestanak djeteta se mora prijaviti nakon 24 sata. ČINJENICA: Netočno, bez odgađanja se mora prijaviti nestanak djeteta policiji, ne treba čekati da prođu 24 sata. Prema dosadašnjem iskustvu policije, gotovo sva djeca čiji nestanak se prijavi u kratkom roku ili se vrate ili ih policija pronađe. Zapamtite da se „svježi“ trag lakše slijedi, a nestanak se mora prijaviti bez odgađanja. Kada su u pitanju djeca i maloljetnici, prijavu o nestanku podnose roditelji, zakonski zastupnici ili skrbnici.
MIT: Kad policija pronađe nestalo dijete, policija će ga kazniti. ČINJENICA: Nakon pronalaska djeteta, u slučaju potrebe policija će organizirati pružanje hitne medicinske pomoći, specijalizirani službenik za mladež obaviti će razgovor radi utvrđivanja motiva nestanka, nakon toga dijete će se predati roditeljima ili zakonskom skrbniku te policija obavještava Centar za socijalnu skrb radi eventualnog poduzimanja mjera i radnji iz domene socijalne zaštite i skrbi.
MIT:Nestanak dijeta znači da ga roditelji maltretiraju i zlostavljaju. ČINJENICA: Izostanak kvalitetne komunikacije između roditelja i djece još uvijek ne znači da se radi o zlostavljanju ili „promašenom“ roditeljstvu, već je to ozbiljan znak da treba promijeniti pristup discipliniranju djeteta.
MIT: Dijete se nije javilo već dva dana, kasno je za prijavu.
ČINJENICA: Nestanak djeteta se mora prijaviti što prije, jer „svježi“ trag je lakše slijediti. Nestanak se prijavljuje neovisno na vremenski odmak, a suradnja roditelja i dijeljenje korisnih informacija policijskim služebnicima, uvelike može pomoći.
KORISNI KONTAKTI:
Nestanak je potrebno prijaviti pozivom na broj 192 ili 112 ili odlaskom u najbližu policijsku postaju
Centar za nestalu i zlostavljanju djece, 116 000 – Pozivni centar za nestalu djecu
,,Ne postoje riječi kojima se može opisati taj osjećaj izdaje, krivnje i mržnje prema samoj sebi” (priča Tri)
Rečenica je ovo kojom žrtve seksualnog nasilja često opisuje posljedice preživljenog nasilja, a navedena rečenice dio je i knjige Shvati to kao kompliment.
Izvor: vbz.hr
Shvati to kao kompliment (u originalu Take it as a Compliment) višestruko je nagrađivani strip, odnosno zbirka dvadeset priča koje slikom i tekstom progovaraju o seksualnom nasilju i uznemiravanju. Knjiga je prošle godine prevedena na hrvatski jezik, a tema koju problematizira aktualnija je nego ikad. Autorica knjige je ilustratorica i strip crtačica Maria Stoian, rođena u Rumunjskoj, a živi u Škotskoj gdje predaje na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Edinburghu. Iz bilješke o autorici saznaje se i da joj je „stalo do feminizma, stanja u svijetu i do toga da nam svima bude bolje“. Autorica ovom knjigom pokazuje da slijedi onu „djela, a ne riječi“ jer u njoj donosi 20 priča o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju koje je prikupila uglavnom od anonimnih ljudi putem interneta i online intervjua, a zatim iste prepričala i ilustrirala te time dala glas žrtvama seksualnog nasilja iz svih dobnih i rodnih skupina.
Priče govore o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju žena i muškaraca, seksualnom zlostavljanju djece te istospolnom seksualnom nasilju. Osim toga, priče se i stilski razlikuju pa tako u nekim pričama, kao što je ona o djevojci koju prati nepoznati muškarac iz autobusa, riječi uopće nema, dok je priča o nasilju u partnerskom odnosu dočarana uglavnom riječima. Autorica je u knjigu uvrstila sva svjedočanstva koja je dobila jer joj je, kaže, jasno da je za ispričati svoju priču potrebna velika hrabrost. Neke osobe svoja su svjedočanstva opisivala na nekoliko stranica, a neke u svega nekoliko rečenica.
Izvor: mariastoian.com/Take-it-as-a-compliment
Priče opisuju situacije verbalnog seksualnog nasilja na ulici ili autobusnoj stanici, fizičkog seksualnog nasilja u javnom prijevozu, pokušaja silovanja, podmetanja droge u piće, nasilja u mladenačkoj vezi, seksualnog zlostavljanja djeteta i mnoge druge.
”Mislim da sam možda i ja bio kriv. Možda sam previše pristojan.” (priča Osam)
Iz literature i prakse poznato je da žrtve često nakon preživljenog nasilja preispituju same sebe pitajući se „jesam li učinila/učinio nešto čime sam skrivila/skrivio ono što mi se dogodilo? Jesam li mogla/mogao ili trebao/trebala učiniti nešto drugačije?. Također, živimo u društvu u kojem je, nažalost, i dalje prisutna ideja da su žrtve same krive za doživljeno nasilje. Tema (samo)okrivljavanja žrtava jedna je od tema koja se problematizira u knjizi.
Izvor: mariastoian.com/Take-it-as-a-compliment
”Je li ta veza utjecala na moj život? Prošlo je već pet godina i otad nisam imala nikoga”
”Tako nešto ne zaboravlja se. To ostaje i polako te ubija dok ne naučiš kako nastaviti dalje.” (priča Jedanaest)
Osim toga, protagonisti/ce priča jasno prepoznaju i verbaliziraju i dugoročan (negativan) utjecaj koje je preživljeno nasilje imalo na njih i njihov život. Vrijednost knjige očituje se i u tome što je iz ispričanih priča potpuno jasno da nasilje ne čine samo žrtvi nepoznate osobe, što je mit koji se često veže za seksualno nasilje. Različito nasilje o kojem ova knjiga progovara počinjeno je od strane žrtvama nepoznatih osoba, ali i bliskih osoba kao što su prijatelji ili partneri.
Ono što je pak iz svih priča jasno je da seksualno nasilje, bilo verbalno ili fizičko, nije kompliment. Seksualno nasilje, a osobito seksualno uznemiravanje često se trivijalizira, a žrtvama govori da su preosjetljive, da pretjeruju, da se opuste. Upravo ovakve reakcije, koje je i sama iskusila, bile su povod autorici da na jednom mjestu ispriča Za sve koji se pitaju je li uopće moguće, u svega nekoliko redaka teksta i nekoliko stranica ilustracija, predstaviti kompleksne emocije koje doživljavaju žrtve nasilja, odgovor je – da. Na koji način je autorica to uspjela, to ćete morati otkriti sami!
Na posljednjim stranicama knjige autorica nudi i nekoliko savjeta kako pomoći ako osobi koja je preživjela seksualno nasilje:
1. Slušajte
Slušajte što govore oni koji su doživjeli seksualno nasilje. O tome je često teško razgovarati, pa budite strpljivi i obazrivi. Ne budite ravnodušni prema njihovim iskustvima. (…) Žrtvama seksualnog nasilja treba pružiti osjećaj sigurnosti da govore o proživljenom, bez obzira na to traže li utjehu ili pravdu, a sve to započinje našim slušanjem.
2. Podrška
Žrtvama seksualnog nasilja pružite podršku na način koji im najbolje odgovara. To možda znači da biste s njima trebali razgovarati o onome što se dogodilo, ali moguće je i da za razgovor nisu spremni. Budite obazrivi u vezi sa svime što bi moglo ponovno potaknuti proživljavanje tih iskustava. (…) Pitajte ih kako im možete pomoći.
3. Promatrajte
Budite svjesni znakova neugodnih ili potencijalno opasnih situacija. Previše ljubomorni partner koji izolira drugog. Stranac koji razgovara s mladom djevojkom koja očito nije zainteresirana za njega. Pazite na situacije u kojima netko ne prihvaća ne – implicitno ili izravno izrečeno.
4. Zaustavite
Intervenirajte kada smatrate da je to potrebno. Ako šutimo dok drugi stradavaju, time napadačima govorimo da imaju pravo. (…) Česte su situacije da napadnuta osoba poznaje svog napadača. Možda su vam oboje prijatelji. Ako vaši prijatelji imaju seksističke komentare ili zbijaju šale o seksualnom nasilju, prekinite ih.
Na samom kraju knjige autorica daje poruku i svima onima koji su preživjeli seksualno nasilje – potražite pomoć!
Ako ste žrtva seksualnog ili bilo kojeg drugog oblika nasilja, možete se obratiti liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja – 116 006, dostupnoj 24 sata na dan svaki dan u tjednu, uključujući vikende, blagdane i praznike.
Također, možete se obratiti i Ženskoj sobi – Centru za seksualna prava:
HollaBack! je inicijativa koja diljem svijeta podiže svijest o uličnom uznemiravanju. Iako još nedovoljno prepoznato, ulično uznemiravanje je jedno od vrsta nasilja koje se može javljati u psihičkom, verbalnom, fizičkom, seksualnom obliku. Kao i ostali oblici nasilja, može biti traumatično za osobe koje su ga proživjele te biti izvor straha ili nelagode u javnom prostoru. Iako se nekad može činiti bezazleno poput dobacivanja neugodnog komentara, ulično uznemiravanje može doseći i šire razmjere poput fizičkog nasrtanja na ulici. Često se u njemu mogu prepoznati i kaznena djela poput nanošenja tjelesnih ozljeda, nametljivog ponašanja, bludne radnje, krađe… Svaki oblik ovakvog ponašanja treba se shvatiti ozbiljno, a kao društvo trebamo usvojiti vrijednost sigurnosti u javnom prostoru.
Jedan od načina zaštite od uličnog uznemiravanja na koji poziva HollaBack! je tehnika intervencije promatrača 5D. Radi se o pet načina na koje okolina može reagirati prilikom uznemiravanja u tijeku i na taj način pomoći: Distract (u kojem vi kao promatrač ometate napadača, bilo glumeći da poznajete ili napadača ili žrtvu kako bi se postigao taj trenutak ometanja), Delegate (potražiti pomoć od nekoga drugoga), Document (dokumentirati u obliku fotografija ili video zapisa kako bi se kasnije ti dokazi mogli koristiti na sudu), Delay (nakon incidenta uvijek se možete obratiti žrtvi kako bi provjerili kako se osjeća) i Direct (Ako odlučite izravno intervenirati, napadaču možete reći nešto poput: To je neprimjereno, uznemiravajuće, nije u redu, ostavi ih na miru i slično.)
Svake godine tijekom travnja obilježava se Međunarodni tjedan protiv uličnog uznemiravanja. Prije globalne pandemije, na Cvjetnom trgu održavale su se „modne revije“ na kojima su sudionice/i umjesto modnih kreacija prezentirale/i neugodna dobacivanja koja su im bila upućena. Održavane su brojne radionice, predavanja, filmske projekcije, te slične kulturno edukativne aktivnosti s ciljem upoznavanja javnosti s uličnim uznemiravanjem, pojavnostima i uzrocima, te mogućnostima borbe protiv istog. Prošle godine održana je online kampanja „Što nam ne nedostaje u karanteni“ gdje su se brojne osobe uključile u iskazivanje nepoželjnih ponašanja koja su doživjele u javnom prostoru.
Ove godine Tjedan se također obilježava u virtualnom svijetu. Videom dokumentirana iskustva prenesena na mjesta na kojima su se u stvarnom životu dogodila možete popratiti svakim danom na Facebook stranici HollaBack! Croatia. Također, u suradnji s riječkom udrugom PaRiter održat će se online Razgovori o uličnom uznemiravanju u petak 16.4.2021. u 10 sati.
Onome tko se nikada nije našao u ulozi žrtve kaznenog djela nije lako ni zamisliti kakav teret ona sa sobom nosi. Mnogi o tome ni ne razmišljaju, a u javnosti se o toj temi nedovoljno govori. Upravo zato, s ciljem podizanja svijesti o pravima i položaju žrtava, 22. veljače obilježava se Europski dan žrtava kaznenih djela. Svijet u kojem živimo nažalost nije idilično mjesto. Policija svakodnevno broji novopočinjena kaznena djela, a stranice crne kronike redovno su ispisane nesretnim pričama, čiji su se sudionici našli u teškoj ulozi žrtve. Osobe kadre počiniti kazneno djelo nalaze se oko nas, a njihove žrtve trebaju pomoć i zaštitu.
Podrška žrtvama
Iako ih zakonske odredbe štite i daju im brojna prava i mogućnosti za što bezbolniji prolazak kroz cijeli kazneni postupak, žrtve kaznenih djela u stvarnosti se susreću s brojnim izazovima – od onih s pravnim procedurama i nadležnim institucijama, do onih s vlastitim emocijama.
Gledano s pravne strane, država je žrtvama osigurala određena prava, kako bi ih se zaštitilo i olakšalo im situaciju u kojoj se nalaze. No osim pravnih pitanja i nejasnoća koje se javljaju, žrtve su suočene i s velikim stresom i snažnim emocijama, s kojima se mnogima vrlo teško nositi. Zato je važno spomenuti da danas djeluje veliki broj udruga, koje također žrtvama pružaju podršku, od pravnih savjeta, emocionalne podrške, skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, pa sve do pratnje na sudu. Stručna pomoć uvijek je dobrodošla, jer ponekad, ma koliko to teško priznati, čovjek se ne može sam nositi s tako velikim problemom. Zato je bitno da se čim više u javnosti govori o pružateljima podrške žrtvama kaznenih djela i da se ukazuje na njihovu važnost i vrijednost, jer time će se pojedinci možda lakše odvažiti potražiti taj oblik pomoći. Također, važno je inzistirati na što boljoj suradnji između državnih institucija i udruga koje rade sa žrtvama, jer zajedničkim snagama mogu graditi što bolji i učinkovitiji sustav zaštite i podrške za žrtve.
Društvo u kojem se ne događaju kaznena djela možda postoji u nekoj bajci ili znanstveno-fantastičnom filmu. Stvarnost je ipak drugačija, no zato treba marljivo i uporno raditi na tome da se žrtvama maksimalno olakša cijeli proces i sudjelovanje u kaznenom postupku, da za njih to bude što jednostavnije i što bezbolnije iskustvo, po mogućnosti sa sretnim završetkom.
Blog volontera i volonterki Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja 