Zločin nije samo protivan društvu, već je čini i kršenje pojedinačnih prava žrtava. Žrtvama kaznenih djela stoga treba prepoznati i pristupati im s poštovanjem, osjetljivo i profesionalno, bez diskriminacije bilo koje vrste, ili iz bilo kojeg razloga. Općenito, država u kojoj se zločin dogodio, odgovorna je za žrtvu, jer ju nije mogla zaštititi, bilo zbog gubitka sigurnosti ili društvenog poretka, ili im nije osigurala pristup pravdi, naknadi ili restorativnom postupku. Dok Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta [uspostavlja] minimalne standarde o pravima, potpori i zaštiti žrtava kaznenih djela, neke žrtve ostaju u opasnosti od sekundarne i ponovne viktimizacije, zastrašivanja i odmazde od strane počinitelja tijekom kaznenog postupak. Takav rizik može biti motiviran osobnim karakteristikama žrtve ili vrste, prirode ili okolnosti kaznenog djela. Samo što ranijim provođenjem pojedinačne procjene potreba[1] takvi se rizici mogu učinkovito identificirati.
Stručna literatura (pravna i psihološka) kao i zakonodavstvo EU-a o ovom pitanju[2] snažno potiču provedbu pojedinačne procjene potreba i/ili procjene rizika za sve žrtve kako bi se utvrdilo jesu li u opasnosti od sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja ili odmazde, i koje posebne mjere zaštite mogu zahtijevati. Procjenjujući potrebe i rizike za žrtve, policija, državno odvjetništvo ili sudski službenici mogu “krojiti” mjere zaštite kako bi odgovarale pojedinoj žrtvi, kao i njezinim profesionalnim i privatnim okolnostima. Također mogu prilagoditi potrebe za djecu žrtava ili druge članove obitelji. Nadalje, ako je žrtva ozlijeđena, trebat će joj liječnička pomoć; ili ako je pojedinac žrtva zločina iz mržnje, bit će im potrebne ciljane politike i mjere zaštite podataka[3].
Prilagođene mjere zaštite moraju biti praktične u provedbi i s njima žrtva mora moći živjeti. Brige i strahovi žrtava vezani za postupak trebali bi biti ključni čimbenik u određivanju trebaju li im posebne mjere biti izrečene.
Nakon što se odrede potrebe pojedine žrtve, sljedeći korak je postavljanje odgovarajuće zaštite ili podrške. To se postiže korištenjem upućivanja organizacijama i dijeljenjem rezultata procjene među njima. Neke europske organizacije za podršku imaju mnogo iskustva u pružanju zaštite i podrške žrtvama, tj. nude psihološku i psihosocijalnu podršku, primarnu pravnu pomoć i mogu pokriti troškove zastupanja žrtava pred sudom (odvjetnika), osigurati smještaj, psihoterapiju, pratnju tijekom kaznenog postupka i drugo. [4]
Mjere zaštite moraju se razviti za svaku pojedinu fazu u kojoj se nalazi žrtva: npr. za vrijeme i nakon suđenja. Policijski službenici trebaju provesti procjenu rizika kako bi utvrdili postoji li kod žrtve opasnost od zastrašivanja ili viktimizacije. [5] Procjena bi trebala utvrditi može li se kontakt između žrtve i optuženika izbjeći na mjestima gdje oboje mogu biti prisutni kao rezultat počinjenog kaznenog djela.
Može se uvesti niz mjera za zaštitu žrtve tijekom svjedočenja na sudu ili na državnom odvjetništvu. Kontakt oči u oči između žrtve i optuženika može se svesti na minimum prije, tijekom i nakon svjedočenja upotrebom audio-vizualnih tehnologija ili projiciranjem žrtve u sudnicu sa daljine. Također, treba izbjegavati nepotrebna i neprimjerena pitanja o privatnom životu žrtve. Međutim, nakon što je suđenje završeno, još uvijek može postojati potreba za zaštitom žrtve, svjedoka ili drugih članova obitelji.
Napisao Miren Špek, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima
8. siječnja 2024.
[1] Pojedinačna procjena potreba treba uzeti u obzir osobne karakteristike žrtve kao što su dob, spol i rodni identitet, etnička pripadnost, rasa, vjera, seksualna orijentacija, zdravlje, invaliditet, mjesto gdhe žrtve živi, poteškoće u komunikaciji, odnos prema počinitelju i prethodno iskustvo s doživjenim kaznenim djelima. Također bi trebali uzeti u obzir vrstu ili prirodu i okolnosti kaznenog djela. Primjerice, radi li se o zločinu iz mržnje, zločinu iz predrasude ili zločinu počinjenom s diskriminirajućim motivom, seksualnom nasilju, nasilju u bliskoj vezi, je li počinitelj bio u položaj kontrole, nalazi li se žrtvino prebivalište u području s visokim stupnjem kriminala ili kojim dominiraju bande.
[2] Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavljanju minimalnih standarda o pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenih djela, Strategija EU o pravima žrtava (2020.-2025.), Preporuka o procjeni pojedinačne potrebe žrtava zločina iz mržnje koju je razvio ODIHR; Direktiva 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća o sprječavanju i borbi protiv trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava; VSE Priručnik za provedbu zakonodavstva i najbolje prakse za žrtve zločina u Europi; Uredba (EU) br. 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o uzajamnom priznavanju mjera zaštite u građanskim postupcima.
[3] Zaštita podataka ključna je za zaštitu privatnosti, zdravlja i sigurnosti žrtava. Cilj joj je osigurati da se podaci za kontakt i osobni podaci žrtava, kao i podaci koji se odnose na kazneno djelo, ne dijele s bilo kim tko je neovlašten za njihovo primanje. Na primjer, ključno je da imena i adrese žrtava uhođenja i obiteljskog nasilja ili žrtava koje imaju zaštićeni identitet nisu dostupni počinitelju. Procesi zaštite podataka i informacijske sigurnosti moraju osigurati ispunjenje ovog zahtjeva zaštite.
[4] Priručnik za provedbu zakonodavstva i najbolje prakse za žrtve u Europi, Victim Support Europe.
[5] Na primjer, hitne mjere zabrane korištenja predmeta, mjere zabrane približavanja ili mjere opreza mogu biti potrebne tijekom istrage i trebale bi biti dostupne odmah bez nepotrebnog financijskog ili birokratskog opterećenja žrtve. Ako je osumnjičenik pušten uz jamčevinu, ali još uvijek postoji rizik da bi joj mogao prijetiti, zastrašivati ili ozlijediti žrtvu ili bilo kojeg povezanog svjedoka, potrebno je postaviti stroge uvjete jamčevine, na primjer navodeći da osumnjičenik/optuženik ne smije kontaktirati žrtvi ili doći na određenu udaljenost od žrtvinog posla ili doma.
Blog volontera i volonterki Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja 